Autentične slikarske vizije

Gordana Bakić već je desetak godina neprijeporno ime hrvatske slikarske scene. Zasluga je to ne samo njezine originalne slikarske vizije, koja iz ciklusa u ciklus ostaje dosljedna i prepoznatljiva, već i inventivnosti koja se rađa u jednom ciklusu, buja u sljedećem, da bi u novom zadobila neko novo obličje.

Objekt 3

Ciklus akrilika na platnu predstavljen na izložbi Premotavanje u Galeriji Kranjčar, formiran je upravo onako kako Bakićeva to uobičava: započela ga je dvama posljednjim radovima prethodne izložbe u Galeriji Vladimir Bužančić 2010, iz kojih su se, kao svojevrstan work in progress, razvile nove slike. Potreba za organičkim vezama među radovima i ciklusima jedno je od bitnih umjetničinih određenja. Isti princip nalazimo i u tkanju pojedine slike i rastu njezinih oblika na razmeđi figuracije i apstrakcije. Upravo kako je zapazio i Vanja Babić u predgovoru izložbe u Galeriji Kranjčar: „Dok se jedan figurativno prepoznatljiv oblik upravo razgradio, njegovu nasljedniku – također privremenu – tek predstoji formiranje.“ Princip kojim umjetnica gradi sliku dosljedno se proteže i na čitav ciklus. Stoga je svaka pojedinačna slika stanje između one prethodne i one koja će tek nastati.

Dok su spomenuti ciklus u Galeriji Vladimir Bužančić karakterizirali veća sinteza i jasnije definiranje oblika, a ornamentalna su bujnost i horror vacui njezinih ranih radova ustupili mjesto jasnijem razgraničenju oblika i prostora, na recentnoj izložbi u Galeriji Kranjčar slikarica reciklira ranije cikluse. Recikliranje ovdje nije pogrdna oznaka, upravo suprotno. Autoreferencijalnost je zapravo žetva. Istovremeno čin destrukcije i konstrukcije. Analiza i sinteza ujedno. Kao što i sam naslov sugerira, koristeći se glagolskom imenicom Premotavanje. U tom procesu rekapitulacije onoga dosad učinjenog – a govorimo o segmentu slikarstva unutar čitave autoričine produkcije – sadržan je kritički odnos slikarice prema rezultatima ranijih ciklusa. Oni se javljaju gotovo kao citati na slikama koje idu u nekom drugom smjeru, oni su poput sjećanja u struji svijesti.

Možda kod nas naviklih na unutarnju dosljednost kojom umjetnica inače plete i razvija svoje oblike iz slike u sliku, smjer koji se dosljedno provodi dok ne bude potpuno iscrpljen, izložba neće izazvati veliko uzbuđenje. Ali činjenica da umjetnica promišlja o slici kroz sliku, nezainteresirana za koncepte i probleme koji ne proizlaze iz njezina vlastita rada, imuna na trendove kao i spekulacije o svojoj recepciji, vrijednosti su koje i dalje potvrđuju njezino autentično slikarsko pregnuće.