Živimo u trajnom ne-miru

Predstava Rat i mir kojom je otvorena premijerna sezona Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu napokon je i u domaću nacionalnu kazališnu kuću dovela i nekadašnju slovensku, a danas europsku redateljsku zvijezdu Tomaža Pandura. Rođeni Mariborčanin, koji je svojedobno i vodio tamošnje kazalište kao jedan od najmlađih na takvu mjestu ne samo u slovenskoj kazališnoj povijesti, Pandur je u međuvremenu stvorio ime od formata i u Njemačkoj i Španjolskoj, gdje danas većinom živi i radi. U Hrvatskoj je prisutan još od ranih dana, kad je gostovao na prvim izdanjima Eurokaza, a u posljednje vrijeme i sve češće s obzirom da je na Brijunima i u suradnji s Kazalištem Ulysses postavio predstavu Tesla Electric Company, a s Dramskim kazalištem Gavella i Kaligulu. Većinu projekata, pa tako i Rat i mir, stvara s istim timom suradnika, među kojima su dramaturzi Livija Pandur i Darko Lukić, glumac Livio Badurina te u posljednje vrijeme i iznimno uspješno zagrebački dizajnersko-scenografski kolektiv Numen.

Rat i mir u potpunosti se uklapa u vaš opus. Vjerujem da onda nema govora o narudžbi od strane HNK?

Uvijek je moja ideja, ne prihvaćam narudžbe. Ideja je zapravo jako stara, Darko Lukić i ja razmišljamo o tome još od početka ratova na ovim prostorima. Sjećam se telefonskog razgovora kad je on još bio u Sarajevu, a ja u Mariboru, i dok su još telefoni radili, kad mi je uza sve što je tamo prolazio rekao da moramo raditi Rat i mir kad jednom budemo živjeli u miru. Za nas dvojicu ova je predstava nastajala dvadesetak godina.

Djelomično je Hrvatska još poratna zemlja. Zato bi ova predstava mogla biti poprilično aktualna. Jeste li radili na tom tragu?

Mislim da jesmo. Dugo sam istraživao tu bipolarnost, dva ekstrema rata i mira, ali ne kao političke fenomene nego kao stanja duha. Shvatio sam da je moja osobna istina o meni samu da ja, ili mi, ne živimo ta dva ekstrema nego nešto treće, a to treće što određuje i nas i naše vrijeme i prostor jest stanje nemira, ili (ne)mira. Mi u ovoj civilizaciji i ne znamo stanje duha mira, nego živimo u trajnom ne-miru, koji ima i dobru i lošu stranu. Takvo stanje donosi kreativnost, protok ideja i buđenje svijesti, trenutke kad se i tijelo i duša odazivaju na treperenje svemira i kad se dobro snalazimo. No nemir ima i tamnu stranu, koja je područje straha, dekonstrukcije i dekompozicije. Tada skupljamo krhotine zrcala koje se razbilo i pokušavamo složiti nove slike, ali s ožiljcima. A razbijeno zrcalo ne daje pravu sliku.

U brzim izmjenama rata i mira ostaje pitanje žrtava, krivaca i odgovornosti. Bavi li se predstava i tim pitanjima?

Bavili smo se svim aspektima djela na svim razinama. No i tu smatram da smo pratili Tolstoja u najboljem smislu te riječi, pokušali smo izbjeći politički aspekt jer mislim da se politikom u kazalištu ne treba odveć baviti. Politika nas ionako toliko determinira i kontaminira, a u kazalište ulazi i nepozvana, kroz sve pore. Tolstoj je sam tvrdio da se nije bavio politikom, nego moralnim i drugim pitanjima. U njih ulazi i to iz vašeg pitanja. Najveći je izazov upravo i bio kako nadvladati taj način razmišljanja i pokušati pronaći neke nove mogućnosti za nove načine razmišljanja. Raditi ovu predstavu sada i ovdje, gdje su uspomene na rat tako svježe i tako prisutne u svakodnevnom životu, čini mi se da može imati i katarzični učinak.

Postoji li neka metafizička i inherentna žudnja za sukobom?

Mislim da je to duboko upisano u matricu naše civilizacije. Pogledamo li u našu povijest, ona je uvijek pisana ratovima, ne pamte se razdoblja mira. Osobito na ovim našim prostorima, gdje je fenomen cikličkoga ponavljanja ratova očigledan, živimo u tome i danas. Našu su povijest pisali ljudi koji su osvajali, zato se Rat i mir i vrti oko imperatora kao što je ruski car Aleksandar i Napoleon Bonaparte. Bonaparte je sanjao jedinstvenu Europu, ali njegova je ideja došla dva stoljeća ranije. Istina je da je njegova ideja stvorena sa željom da jedna Europa ima jednog cara, jasno je kojeg, i da Pariz postaje njezina prijestolnica i time glavni grad svijeta. Ako pogledamo situaciju danas, Europa svoje središte postavlja u izmišljeni grad bez identiteta. Još samo moramo naći cara! Siguran sam da ih postoji već nekoliko, a vjerojatno su i udruženi. I u tome je ljepota novoga ponovnog čitanja Tolstoja, koji otkriva činjenice veće od literature i života sama.

Prije nekoliko godina pokušali ste raditi u zagrebačkom HNK, no ta je epizoda neuspješno završila i prije nego što je počela. Što se promijenilo?

Tada još nisu bili zreli uvjeti za moj način rada, koji podrazumijeva preskakanje svih normi, nadilaženje osobnih granica i radikalnu promjenu u razmišljanju o kazalištu. Nikad nisam u životu pristajao na repertoarno, samoupravno, socijalističko... Iskustvo vođenja mariborskog kazališta pokazalo mi je da se može preporoditi bilo koji sustav ako se promijeni smisao našeg postojanja u kazalištu, dakle kad je potpuno jasno da se u kazalištu udružuju energije za jedan zajednički cilj, kad svi shvate da teatri nisu tvornice za serijsku proizvodnju predstava i da se ljudi ne ponašaju kao radnici u proizvodnji, nego kao kreativni korpus i živi organizam koji zajednički radi. Očigledno je da je Ana Lederer u šest godina uspjela čudesno promijeniti ovu kuću i presretan sam zbog procesa rada i uvjeta koje kuća nudi. HNK je danas dokaz da se sve može ako se želi i dovoljno motivira i probudi naša svijest o, patetično rečeno, misiji kazališta. Nadam se da će naša predstava biti dobar znak svima onima koji se žale da je u Hrvatskoj nemoguće raditi i da nitko nakon ove predstave neće moći iskoristiti taj alibi za vlastitu nesposobnost. Ako to postignemo, moja je zadaća u potpunosti obavljena. Pritom moram napomenuti da je ova predstava imala nor-malan proračun za jednu veliku dramsku pro-dukciju.

Koliko je taj proces prilagodbe na vaš način rada trajao, s obzirom da je priprema predstave bila ipak nešto dulja nego što je uobičajeno?

Istina je da smo jako oprezno ušli u produkciju. Kad radim produkciju ovakva tipa i ovakva zamaha i volumena, zaista moram imati puno povjerenje u cijelu organizaciju. Držim da su u teatru produkcija i tehnika uvijek u službi ideje, što povlači i određenu hijerarhiju. Tako da smo zajedničkim naporima uspjeli pretvoriti instituciju kakva je HNK u živi dinamični organizam koji prati kreativno stvaranje. To je bilo moguće, između ostaloga, i zato što je zagrebački HNK danas u umjetničkom smislu zaista najmoćnija kuća koju sam u životu upoznao. Riječ je o kompaktnom, homogenom ansamblu s izrazitim pojedincima, koji su pravi umjetnički vulkani. U ovom trenutku to je najjače oružje koje ovaj teatar ima. Velika je sreća da gotovo cijeli ansambl igra u ovoj predstavi, što znači da sam na raspolaganju imao i da publika može vidjeti puni umjetnički kapacitet ovog kazališta.

U podjeli je i slovenska gošća Milena Zupančič. Zašto?

Ona je glumica s kojom sam oduvijek želio raditi, ali nikad nismo to uspjeli postići u Sloveniji, s obzirom da ja u svojoj domovini nisam radio šesnaest godina. Ovo je bila sjajna prilika da napokon surađujemo jer postoji uloga grofice Rostove, strankinje u Petrogradu, pa smo pisali posljednje ruke scenarija upravo misleći na nju. Tolstojevski svijet i petrogradska dekadencija ionako su zapravo bile svijet u malome, aristokracija je primjerice govorila francuski jer im ruski nije bio dovoljno chic, a bilo je i dosta stranaca. U sve to Milena se sasvim lijepo uklapa.

Drugi gost je Pero Kvrgić...?

On nije gost, nitko ga takvim ne vidi. On je član ansambla, ali je sad u mirovini.

U popisu vaših režija nižu se klasici: Dostojevski, Dante, Goethe... Je li to namjerno?

Ne razmišljam o tome kao o konceptu. Ne idem za naslovima, idem za temama. Istina je, velike su se teme uhvatile u velika djela kao što su Božanstvena komedija, Faust i Karamazovi, i to nije slučajnost. S druge strane, ako me zanima tema, ne razmišljam o tome je li riječ o klasicima. Na primjer, Tesla Electric Company nije nastala na temelju klasika, a nije ni moja posljednja predstava u Madridu Sumrak bogova, koja je rađena prema filmskom scenariju Luchina Viscontija. Neke teme čovjeka zapravo intrigiraju cijeli život. Vrlo se rado vraćam knjigama koje sam čitao kad sam imao šesnaest ili sedamnaest godina, kad smo svi čitali formativne knjige. Neke od njih cijeli sam život nosio sa sobom i postale su dio mene, što znači i da su to moji ljudi, moji likovi i moje teme, pa si zato uzimam pravo da ih i režiram. Uvijek je zanimljiv proces skidanja pozlate monumentalizma na koji smo naučili da postoji oko tih naslova, jer kad se ogoli vanjski glamur tako velikih naslova, uvijek se oni svode na pojedinca, na arhetipske priče koje pokreću sve nas i s kojima se možemo identificirati. Zato Hamlet može biti junak ili antijunak svakoga od nas, ne zato što je on danski princ, nego zato što dodiruje nešto što nam omogućava da tražimo istinu o sebi.

I ova predstava nastala je u koprodukciji s organizacijom Pandur.theaters. Što se takvom suradnjom dobiva?

Pandur.theaters međunarodna je mreža ustanovljena početkom ovog stoljeća, kojom pokušavamo stvoriti neke nove produkcijske uvjete. Zamisao s kojom je osnovana jest da pratimo svjetske i europske trendove udruživanja ljudi, producenata i kazališta. To je posebno važno u ovim recesijskim vremenima, koja nisu laka za kulturu. Suradnja ovakve vrste jest način da se projektu omogući i kasniji život, jer u postprodukciju ulaze također svi unaprijed zainteresirani i umreženi partneri. Mislim da je to jedini način funkcioniranja kazališta u budućnosti, jer na taj način ono nije – preskupo.