Žena flauta, žena očaj

Sead Begović, nekad davno pod prilikom mekanog semantičkog konkretizma, a potom – sve do danas – osebujne inačice neoegzistencijalizma, nakon svoje zadnje zbirke pjesama Uresi iz 2009. ponovno je u prostoru iskušavanja vlastitoga i društvenoga poetskog aktualiteta, prepuštanja svojih friških stihova neizvjesnosti i nužnoj raznolikosti prve širečitateljske recepcije.

Kad kažem „osebujna inačica neoegzistencijalizma“, smjeram na istinsku Begovićevu odmaknutost od kakvih stvarnosnih varijanti neoegzistencijalizma, od, uostalom, svakoga ukrućivanja poezije u egzistenciju bez ikakve esencije, u revno notarstvo besmisla kojim se na kraju obezliči i sama drama postojanja, njezin slatkogorki, počesto i tragični, ali ne i posve beznadan, patos. Upravo nesiguran, neizvjestan čovjekov položaj između zemlje i neba, etičkih imperativa s višnje instance i vlastite neizlječive slabosti, nutarnjih naloga za emotivnom i spoznajnom puninom i evidencije nužnoga ovozemnoga poraza, bitka k smrti, zapravo otvara poetski prostor dramatskom, antititetičkom, u krajnjoj liniji, svoj raznovrsnosti i nesvodivosti života.

Begovićeva osebujnost baš je u tome da spomenutu životnu dramu – poetsku dramu, na kraju krajeva – ne usidruje (kad smo na terenu scene označenog) ni u krugovaško neprestano ponavljanje evidencije poraza ni u razlogaške pjesničke derivacije filozofskih koncepcija, već – naprotiv – maksimalno uvažava životnu nepredvidivost, jednokratnost, situiranost, kao i sve egzistencijalne i simboličke implikacije takve uronjenosti u život na pjesmovnog subjekta. Rezultat je intrigantna, uzbibana pjesnička faktura i tekstura koja se, analogno egzistencijalnoj nepredvidljivosti, neprestance predmetnotematski i oblikovno otvara i zatvara, ulančava se pa iznenada preskače k naznakama kakva drugačijega sintagmatskog niza.

U Begovićevoj je poeziji stoga uobičajeno da se jukstaponiraju pa i isprepleću ekstremi putenosti i skrušenosti („Ah mladosti! Ah naslade, preljubničke radosti / izvlačio sam ih iz svakog džepa / Sada sam ostario, leš koji hoda noću / a pred jutro se raspada, ora pro nobis / vraćam se Njegovoj ljubavi“), naglašene osobne i društvene mrkline te privezanosti uz Božju perspektivnost sub specie aeternitatis („I tad me / (kojeg li olakšanja) / ispred te mračne / mehane / snažno povuče / Allahovo uže“), da se iskušavaju aporije ljubavi kao jedine mogućnosti prevladavanja jaza između subjekta i objekta, ali i gotovo nužno nedostatna, posesivna pa i represijskog događanja („Žena priroda / šafranove boje / Žena čegrtuša / Žena flauta / Žena očaj / jedina utjeha za me“). Uostalom, ta je slatkogorka ljubav, odnosno njezine uspješnije i neuspješnije implementacije, kod Begovića metonimija cijeloga kozmosa, njegovih osobnih (ljubav prema ženi i ženama), društvenih i povijesnih (ljubav prema onirički ocrtanoj Hrvatskoj), kozmoloških (ljubav prema prirodi i vitalitetu općenito) i metafizičkih (ljubav prema Bogu) zanosa, dubokih posrtanja i razočaranja. Dominantan motiv žene tako je svojevrna kratica za Begovićev, kao što rekosmo, uzbibani i nepredvidivi pjesnički svijet – ona je istodobno i flauta kao nadilazeća i oslobađajuća glazba, i očaj kao dijagnoza neizbježnoga egzistencijalnog poraza.