Zakoniti baštinici Andrićeve umjetnosti

U Federaciji BiH ne postoji nijedna škola, ulica ili knjižnica koja nosi Andrićevo ime, a učenici koji danas pohađaju školu u njegovu rodnom Travniku ne znaju ništa o njegovim djelima

Prije pola stoljeća, 26. listopada 1961, Švedska akademija objavila je da je Nobelovu nagradu za književnost dobio Ivo Andrić (1892–1975). S obzirom na povijest dodjele tog priznanja, odluka članova Akademijina odbora da odlikuju jednog „vrijednog predstavnika onoga jezičnog područja koje dosad nije bilo predstavljeno u listi nagrađenih“ bila je svakako u sferi takvih kakvima se malotko, pogotovo u Jugoslaviji, mogao ozbiljno nadati. Jer nerijetko se selektorima prigovaralo da nude ne samo čudne nego i šokantne izbore laureata pa se nabrajalo tko je sve nagradu (nezasluženo) dobio, a tko (zaslužan) nije. „A što se Nobelove nagrade tiče“ – napisao je tim povodom filolog i stilističar Krunoslav Pranjić – „ona Ivu Andrića nije otkrila kao velika pisca, ona ga je samo takvim priznala.“

Kompletan Andrićev opus, a ne samo onaj dio koji je pisan hrvatskim jezikom, smatra se danas sastavnim dijelom hrvatskoga književnog korpusa

Pa ipak, ne može se reći da je odluka, u času kad je službeno u Stockholmu obznanjena, posve iznenadila, čak ni jugoslavensku javnost. Jer tjedan prije dnevnik Borba prenio je informaciju pariškoga lista Le Figaro littéraire da je Andrić najozbiljniji kandidat, i da je bio u konkurenciji i godinu prije, kad je laureat postao francuski pjesnik Saint-John Perse. Za 1961. bilo je podneseno pedesetak prijedloga, a u najužem izboru bili su, uz Andrića, još Lawrence Durrell, Graham Greene, Alberto Moravia, John Steinbeck. Tako je Andrić postao prvi književnik s južnoslavenskih prostora – i do danas nažalost jedini – koji je dobio najugledniju svjetsku nagradu za književnost. Ona mu je dodijeljena, kako se kaže u obrazloženju, za „epsku snagu kojom je oblikovao motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje“.

U službi čovjeka i čovječnosti

Na svečanosti dodjele nagrade, 10. prosinca 1961. u Stockholmu, Andrić je pročitao na francuskom jeziku svoj govor zahvale O priči i pričanju. Ovdje ćemo iz toga govora, inače jednoga od rijetkih njegovih autopoetičkih tekstova, navesti vjerojatno najcitiraniji njegov ulomak – plemenitu poruku/želju onima koji pripovijedaju i onima kojima je to pripovijedanje upućeno:

„Svak priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvaćanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svak nosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. To je ono što je bitno.“ (Vjesnik, 11. XII. 1961)

U vrijeme kad je primio Nobelovu nagradu za književnost iza Andrića je pola stoljeća književnoga „staža“, već je bio objavio gotovo sve svoje najvažnije knjige i imao praktički definiran opus. Nakon početne faze, u kojoj prevladava poezija, u njegovu stvaralaštvu zbiva se velik i dalekosežan zaokret prema proznom izrazu: tankoćutni lirski subjekt koji ispovijeda svoje najintimnije osjećaje ustupa mjesto neutralnom, objektivnom, hladnom pripovjedaču. Već prvom pripovijetkom Put Alije Đerzeleza (1920), a osobito prvom, zrelom zbirkom Pripovetke (1924) pisac jasno najavljuje svoje buduće teme, motive, vrijeme zbivanja, repertoar likova, stil. Izraz mu je sažet, zbijen, nigdje nema „viškova“ ili „manjkova“, miran je i gnomičan. Sve ono što će se ostvariti u njegovim kapitalnim djelima: u najvećem broju pripovjedaka i romanima Na Drini ćuprija (1945), Travnička hronika (1945), Prokleta avlija (1954). Postaje pisac Bosne, zemlje na granici dvaju svjetova, pisac usuda njezinih ljudi i njezine povijesti. Crpe umnogome iz lokalnih legendi i priča, franjevačkih kronika, a upornošću, razvijenim darom zapažanja, promišljanjem dokumentarne građe nepogrešivo pronalazi arhetipsko, općeljudsko uzdižući to talentom i spisateljskim majstorstvom na razinu univerzalnih značenja i u vrhunsku umjetničku prozu. „Andrićev prozni rukopis temelji se na sintezi tradicionalnih pripovjednih tehnika i usavršavanju njihovih izražajnih mogućnosti. (...) Iako su svi ti romani snažno ambijentalno označeni, Andrić im je uspio udahnuti opći, univerzalni smisao i simbolički naboj“, kaže povjesničar književnosti Krešimir Nemec u svojoj Povijesti hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine.

Snaga zla, mržnje i straha

Na tragu tvrdnje američkoga povjesničara Waynea S. Vucinicha da je Ivo Andrić „proizvod sinkretičke kulture Bosne“, prozaik i publicist Ivan Lovrenović piše: „Kad pred ‘unutarnjim okom’ rastvorimo Andrićev opus onako kako se gleda slika ili atlas, s mogućnošću simultanog uvida u cjelinu kompozicije ili krajolika, vidi se koliko je obuhvatna Vucinicheva konstatacija: kao duhovni baštinik sve Bosne, Andrić je i pisac sve Bosne. Kao nitko prije ni poslije njega u cijeloj povijesti bosanskohercegovačke književne prakse, do danas. To se, u punoj konkretnosti, ovjerava u Andrićevu djelu na svim mogućim razinama – geografsko-regionalnoj, sociokulturnoj, etnoreligijskoj, jezičnoj...“ I doista, nije teško uočiti da pisac pokazuje interes za sudbine i katolika, i muslimana, i pravoslavaca, i židova, i stranaca, za taj uzavreli „bosanski lonac“, za sav taj „dinamički totalitet“ povijesnih mijena, sukobljavanja, mržnji, stradanja i tek povremenih radosti na razmeđi Zapada i Orijenta. Lovrenović drži da se takva Andrićeva slika sve Bosne – ne dakle partikularne, gledane s aspekta jedne religije, jednog naroda, jedne doktrine – mogla ostvariti iz potencijala multikulturalizma koji se rađao u urbanim sredinama tadašnje austrougarske pokrajine u piščevim formativnim godinama.

U Andrićevim pripovijetkama i romanima koji govore o višestoljetnoj povijesti otomanske Bosne jedna od najčešćih, moglo bi se reći opsesivnih tema jest ona o snazi zla u svijetu („Svijet je pun gada“, govori njegov protagonist Mustafa Madžar). Ponavljajući tu temu, varirajući je u različitim situacijama, okolnostima i vremenima, impostirajući je kao konstantu ljudskoga ponašanja, pisac zapravo računa na njezin terapeutski učinak kod čitatelja: u tim nagomilanim slikama zla, mržnje i straha treba prepoznati granicu koju čovjek nikad ne bi smio prijeći. „Kirkegaardu dugujem rasuđivanje o strepnji, strahu i premoći zla“, kaže pisac u jednom razgovoru, ali negira tvrdnju da je taj danski filozof utjecao na njega u mladosti; puno su više, dodaje, na njega utjecali „narodna svest i epika“. S pravom napominje Lovrenović kako bi Andrić, da je doživio ratove devedesetih i urušavanje „narodnog jedinstva“ iznutra te vidio u što se pretvorila ta narodna svest, a pogotovo epika, ostao potpuno poražen jer mu se srušilo sve ono u što je vjerovao cijeli život.

Gdje je Andrić danas

Andrićeva su djela i prije nego što je dobio Nobelovu nagradu bila relativno dosta prevođena, ali je to veliko priznanje, kao što se moglo i očekivati, potaknulo interes brojnih izdavača u svijetu. Odmah iduće godine (1962) Travnička hronika, Na Drini ćuprija, Gospođica i izbori pripovjedaka tiskaju se diljem globusa, od Stockholma, Helsinkija i Berlina, preko Pariza, Lisabona, i Barcelone, do Moskve, Teherana, Buenos Airesa i New Yorka. Udruženi jugoslavenski izdavači (Beograd, Zagreb, Sarajevo, Ljubljana) odmah su se dogovorili o izdavanju Sabranih djela u deset svezaka i objavili ih 1963. te do 1976, kad je objavljeno novo izdanje u šesnaest svezaka (prvo posmrtno), prodali ukupno 170.000 kompleta! Isti su izdavači, pojačani još skopskim i titogradskim, u zajedničkoj državi posljednja Sabrana djela u 17 svezaka objavili 1981–86. godine.

Bila su to, jednostavno, druga vremena i drukčije prilike: jugoslavensko knjižno tržište bilo je višestruko veće od tržišta državâ nastalih raspadom federacije; Nobelova nagrada bila je velik dodatni tiražni poticaj – premda je Andrić, uz Krležu, već bio kanoniziran kao vrhunski stvaralac; Andrić je, također, doživljavan kao nekakvo zajedničko dobro, jugoslavenski pisac, sa statusom, doduše virtualnim, kakav nije imao nitko drugi (a imao je, što nije nevažno, i potporu službene politike pa je bio i državni pisac). Nagrada mu je uostalom i pripala kao jugoslavenskom piscu, a i sam je Andrić govorio da bi se tako i izjasnio kad bi postojala jugoslavenska književnost. On je dakle svoju ideju jugoslavenskog integralizma slijedio od rane mladosti do kraja života, bez obzira na sve mijene i praktične manifestacije te ideje, koje su znale poprimati i vrlo opake oblike. Pojedinim kontroverznim postupcima, šutnjama, maskama, izbjegavanjem odgovora, strogo braneći pristup svojoj privatnosti, i to sve jače od vremena odlaska u Beograd (1920) i stupanja u diplomatsku službu, sam je Andrić ostavljao javnosti širok prostor za nagađanja, nedoumice, spekulacije, senzacionalističke konstrukcije.

Neke od tih kontroverzija dižu prašinu i danas, više od tri i pol desetljeća nakon piščeve smrti. Naklapanja o Andriću – u prijašnja vremena pritajeno, od uha do uha i u četiri oka jer je drukčije bilo neprilično, a nakon raspada države i ratne kalvarije bezobzirno otvoreno – zagadila su medijski prostor nekulturom i primitivizmom („Čiji je Andrić?“), a neke su stvari stigle i na sudove (sarajevska Matica hrvatska i beogradska Zadužbina Ive Andrića spore se oko toga može li nobelovac biti tiskan u ediciji Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga). No taj folklor pravi je mačji kašalj prema onome što se zbiva u recepciji njegova djela u nacionalnom obzoru Bošnjaka. Dio bošnjačke intelektualne elite – a sudeći prema reperkusijama očigledno društveno vrlo utjecajan – krenuo je frontalno na Andrićev opus optuživši ga da u svojim djelima „muslimane prikazuje u negativnom svjetlu“ ili da je njegovo pisanje „Bošnjacima nanijelo više štete od svih vojski koje su poharale Bosnu“. Takve i slične izjave, brutalni upadi u autonomiju književnoga djela sredstvima neprimjerenim njihovu fikcionalnom svijetu, instruiranje nastavničkoga kadra da „Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature“ mogu dovesti, i već dovode, do vrlo teških posljedica. U Federaciji BiH tako sada ne postoji nijedna škola, ulica ili knjižnica koja nosi Andrićevo ime, a učenici koji danas pohađaju školu u njegovu rodnom Travniku ne znaju ništa o njegovim djelima jer o njemu ništa i ne uče.

Povratak u matičnu književnost

Što se tiče hrvatskog odnosa prema Andriću – nakon njegova odlaska u Beograd i nestajanja iz hrvatskoga književnog života – on je dugo bio nedefiniran, kao pod nekom blokadom ili amnezijom. „Stjecajem okolnosti, i hrvatska književnopovijesna znanost isključivala ga je iz matičnog konteksta“, konstatira Nemec. I doista, Andrića nema u hrvatskim antologijama, nema ga ni u pregledima i povijestima nacionalne književnosti (Miroslav Vaupotić, Miroslav Šicel, Ivo Frangeš), sve do pred sam raspad Jugoslavije. Najprije ga je u svoju antologiju Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine (1990) uvrstio Veselko Koroman, a potom ga je isti antologičar uvrstio i u Hrvatsku prozu Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (1995). „Nestali“ pisac našao je potom mjesto u već spominjanoj Nemecovoj Povijesti hrvatskog romana, u povijestima hrvatske književnosti Dubravka Jelčića (2004, II. izd.) i Slobodana P. Novaka (2004) te u Leksikonu hrvatskih pisaca (2000), Leksikonu svjetske književnosti – Pisci (2005) i Hrvatskoj književnoj enciklopediji (2010). Spomenimo ovdje još i dva novija izdanja Andrićevih antologijskih djela: pod uredništvom Velimira Viskovića Konzor je 1998–2005. objavio šest svezaka (tri romana, knjiga poezije; na kraju dvije knjige pripovjedaka koje je izabrao i komentirao Krunoslav Pranjić), a Nemec je pod naslovom Nemir od vijeka (2007) u poznatoj biblioteci Biseri hrvatske književnosti objavio izbor iz Andrićeva opusa i opsežan popratni esej.

Hrvatska je književnopovijesna znanost, čini se, napokon definirala osnovne okvire odnosa prema Andriću i njegovu opusu, i mislim da to čini, i u pogledu stručne kompetentnosti i u pogledu etičnosti, na korektan, prihvatljiv način. Pripisuje mu trojnu pripadnost: pisca Ivu Andrića i njegovo djelo – naravno, kompletan opus, ne samo onaj dio koji je pisan hrvatskim jezikom – smatra sastavnim dijelom svoga književnoga korpusa, jednako kao što ga svojim drže i bošnjačka/bosanskohercegovačka i srpska književnost. Velike zasluge za Andrićev povratak u matičnu književnost, koji je doduše još sporiji nego što bismo željeli, ali je jasno da ima zamah i da ne nedostaje volje i energije, imaju Krešimir Nemec, Velimir Visković, Ivan Lovrenović, a od starije garde Krunoslav Pranjić i Zdenko Lešić. Računajući i one koji nisu bili u „prvim redovima“ te reintegracije, mogla bi se u nas stvoriti „kritična masa“ andrićologa za redovitije i sustavnije proučavanje djela velikog pisca i za njegovo približavanje mlađim naraštajima. Ili kako je to u godini Andrićeve smrti u svom Epitafu – Ivi Andriću in memoriam napisao Pranjić: „(...) u našoj jest vlasti i moći da Ivo Andrić ne umre po drugi put; zavijestio nam je ogromnu zadužbinu duhovnoga vrutka svoje književne umjetnosti; njoj smo svi mi neoporučnim a zakonitim baštinicima te izvjesno neće propasti jer ćemo jç štiti skrovito i tumačiti javno.“