Trajni kreativni nemir

Već u samu naslovu Zavičaj, zaborav Ludwig Bauer naglasio je dvije velike moralne teme kojih je suodnos – kontrapunkt, simboličkog značenja. Zavičaj nasuprot zaboravu glavna je autorova tema, njegov trajni, uporni kreativni nemir. Traženje zavičaja i idealizirana žudnja za pripadanjem određenom ognjištu, s kojim se usklađuju naša sjećanja na djetinjstvo. A upravo je djetinjstvo počelo svega što će se poslije zbiti u životu. Ambivalentnost dovodi do kulminacije i rascjepa, što uvodi zaborav kao nezaustavljivu psihološku konstantu koja ne pridonosi ekvilibriju.

Izd. Fraktura, Zaprešić / Njemačka zajednica, Osijek, 2010.

Ludwig Bauer zamislio je i ostvario roman širokih velebnih struktura čvrsto ugrađenih u povijesna događanja (početak Drugoga svjetskog rata i poraće), kao i sve prijelomne događaje koji se tragički okomljuju na čovjeka. Pojedinac je ovdje u središtu pozornosti. Njegovo naoko krhko biće uporno odolijeva traumama, koje ga nakon svih peripetija očvrsnu, vraćajući mu nasušan osjećaj pripadnosti, prijeko potrebno identificiranje s nečim što označava osebujni senzibilitet njegova ja. Pisac je maestralno širokim epskim zamahom kista na zamišljenoj paleti oslikao epohu: neizmjerljive tjeskobe ratnih stradanja. Vizure obiteljske tragedije prerastaju u traumatična zbivanja u poratnoj Europi, koja rušenjem Berlinskoga zida razotkriva svekolike antagonizme u kojima se ljudskost podvrgava paklenskim kušnjama, zavaravajući se tzv. boljim životom u moru suprotstavljenih ideologija.

Kao vrstan i dokazan romansijer par excellence s istančanim sluhom (i okom!) za unutrašnje zapretene vibracije čovjekova bivstvovanja, Ludwig Bauer poslužio se meditativnom, gotovo poetskom naracijom, koja poput moćna fluida struji u opuštenom nizu rečenica: „A sjećanja su ti, sinko moj, kao oblaci: gledaš gore i prepoznaješ neke oblike, ili ti se čini da ih prepoznaješ, a kad ponovno pogledaš da bi bio siguran što si prepoznao, onoga više nema, već je tamo nešto drugo, pramenovi se sklapaju u nove oblike koji će se možda raspasti prije nego što ih uspiješ do kraja prepoznati – pamti, Lukane, ovo, ovo što jest, sve je ostalo magla.“

Od samih početaka u kojima se razvija traumatska priča nesretnoga usvojenog dječaka Lukana (Lukijana, Ludwiga!), koji bolno naslućuje svoj pravi identitet (njegova rođena majka pripadala je podunavskim Folksdojčerima, umrla je u logoru, a otac je poginuo boreći se u sastavu SS-divizije Princ Eugen) i te su spoznaje bolne i ubitačne.

Poslije će kao već oblikovana osobnost tražiti svoj mir u europskim vizurama pa i tada, nakon niza razočaranja (i ljubavnih i profesionalnih!), ne nalazi emocionalnu sigurnost i vraća se u svoj prvotni zavičaj, Švabenbajer, za koji ga vežu sjećanja na majku.

Posebnost ovoga jedinstvenog romana koji čitatelja od sama početka „hvata za dušu“ jest jezična polivalentnost. Naime, karakterizirajući likove Ludwig Bauer kreira ih specifičnim jezičnim strukturama, ovisno o tome kojem izražajnom govornom krugu pripadaju (zagrebačko i dalmatinsko narječje, književni standard, neknjiževni njemački idiom). Ta jezična polivalentnost daje romanu sadržajnu uvjerljivost, nadahnutu živost i osebujni ritam, a suzdržani ironijski odmak osjeća se posebno u opisima zbivanja u djetinjstvu i ranoj mladosti: „A vi, drugarice, ako imate kod kuće Niveu ili neku drugu hautflege kremu namažite mu čelo – ali nije mi jasno zašto ste mu uopće crtali obrve – pritom se okrenula prema tati i činilo se da je to pitanje za njega, a ne za mamu, ali mama je ipak odgovorila: Vidite i sami kakve su mu svijetle, svilaste, skoro bijele, samo sam malo povukla liniju da se potamne, nisam htjela da se sramotimo, da nam dijete izgleda ko mali Švabo.“

Riječju: roman Zavičaj ,zaborav Ludwiga Bauera moderno je strukturiran zazirući od tzv. izama kojima se hoće naglasiti pomodnost, a na račun fabule. Usprkos veoma zahtjevnoj i složenoj kompoziciji koja izvrsno drži na okupu sve likove, a prvo i posljednje poglavlje povezuje ponavljanjem nekih scena kojima autor simbolično obilježava svekoliki konglomerat političkih, povijesnih i inih zbivanja, roman je transparentna i iscrpna kronika čovječjega bivstvovanja u kojoj se to ljudsko biće, ta osoba, diskriminira do granica psihofizičke izdržljivosti.

I za kraj, posebnu pozornost zaslužuju Ludwigovi opisi ljubavnih storija. To su meditativno-esejizirani erotski medaljoni koji vješto ukomponirani u tokove romana promiču volju za životom: „Nisam zvao nekoliko dana, a mislio sam samo na nju, sasvim pijano zamišljao sam njezine sjajne oči koje se smiju, zadihane grudi, i mala stopala u bijelim sandalicama, euforično sam mislio samo na nju, samo na nju, samo na nju…“

Doista, ovogodišnja rujanska nagrada Meša Selimović za najbolji roman u regiji, dodijeljena u Tuzli, došla je u prave ruke.