Tihi pjesnik kozmičkih krajolika

Tranströmer je pjesnik iznimnih jezičnih mogućnosti, čije su teme redom velika pitanja – on piše o smrti, tjeskobi, osamljenosti i stalnoj čovjekovoj potrazi za smislom

Ovogodišnji laureat Nobelove nagrade za književnost, Tomas Tranströmer, 108. dobitnik najcjenjenije književne nagrade, najslavniji je živući švedski pjesnik i prvi pjesnik kojemu je ta nagrada dodijeljena nakon poljske pjesnikinje Wisławe Szymborske 1996. Danas osamdesetogodišnji Tranströmer za Nobelovu je nagradu bivao nominiran svake godine još od 1993, no Švedska se akademija pribojavala negativne reakcije svjetske javnosti na dodjeljivanje nagrade Šveđaninu. Posljednji put, naime, Nobelova nagrada dodijeljena je Šveđanima 1974, kada su nagradu podijelili Eyvind Johnson i Harry Martinson. U javnosti je ta odluka dočekana s burom kritika i optužbi za favoriziranje švedskih pisaca, koje su tankoćutnoga i povrijeđenoga Harryja Martinsona navele na pokušaj samoubojstva. Trebalo je gotovo četrdeset godina da se Švedska akademija ponovno odvaži dodijeliti nagradu švedskom piscu; iako i sada ima nezadovoljnika, ovaj put nemoguće je naći ijednu utemeljenu zamjerku odluci Akademije.

Osamdesetogodišnji Tranströmer za Nobelovu je nagradu bivao nominiran svake godine još od 1993.

Tomas Tranströmer rođen je 15. travnja 1931. u Stockholmu. Godine 1956. diplomirao je psihologiju na Sveučilištu u Stockholmu uz završene dodatne studije povijesti, religije i književnosti. Radio je kao psiholog u centru za maloljetne prijestupnike, a u slobodno vrijeme posvetio se pisanju poezije. Godine 1954. izdao je svoju prvu zbirku, 17 pjesama (17 dikter), a cjelokupan njegov opus sastoji se od dvanaest zbirki pjesama, od kojih je posljednja, Velika zagonetka (Den stora gĺtan), objavljena 2004. Osim Nobelove nagrade, dodijeljene su mu i brojne druge književne nagrade, među ostalima i najveća švedska književna nagrada Augustpriset te europska nagrada za pjesništvo Petrarca-Preis.

Tranströmera bi se moglo nazvati pjesnikom od malo riječi, jer doista, nakon gotovo šezdeset godina pjesničkoga stvaralaštva, čitav njegov opus mogao bi, kao što je po dodjeli Nobelove nagrade rekao tajnik Švedske akademije Peter Englund, „stati u jedno neveliko džepno izdanje“. Pjesnik je to iznimnih jezičnih sposobnosti, pjesnik kadar u samo jednu, jednostavnu riječ utkati čitave kozmose značenja, pjesnik u čijim stihovima upravo ono neizrečeno, tek naslućeno, odjekuje snažno u vječnost. I upravo je takav stil, obilježen „kondenziranim i prozirnim slikama koje nam pružaju potpuno novi pristup stvarnosti“, naveden kao obrazloženje Akademije za dodjelu nagrade. Naoko vrlo jednostavnim, ponekad neočekivano običnim jezičnim izričajem, Tomas Tranströmer stvara pjesničke slike silne privlačnosti koje čitateljima žele priuštiti čuđenje, a nerijetko čak i zaprepaštenje. Upravo to je, prema riječima škotskoga pjesnika i prevoditelja Tranströmerovih djela Robina Fultona, ono što je zadaća svakoga pjesnika. Iako je prema nekim kritičarima nezadovoljnima ovogodišnjom odlukom Akademije Nobelova nagrada nezasluženo otišla u ruke nekog opskurnog švedskog pjesnika, takve ocjene nemaju nikakva uporišta u stvarnosti. Tranströmer je bez premca najpoznatiji i najutjecajniji pjesnik u Skandinaviji, a o tome da nije postao poznat tek nakon dodjele Nobelove nagrade, već davno prije nje, govori činjenica da su njegova djela dosad prevedena na pedest jezika, a posebnu popularnost stekao je u Njemačkoj i arapskim zemljama. Upravo je sirijski pjesnik Ali Ahmad Said Asbar, poznatiji pod pseudonimom Adonis, koji je također ove godine bio nominiran za Nobelovu nagradu, o švedskome pjesniku napisao: „Tranströmer kroz svoju poeziju želi iskazati čovjekovo stanje uma, njegova je poezija umjetnost razotkrivanja. Njegovi su korijeni duboko u zemlji poezije i njezinim klasičnim, ritmičkim i simboličnim aspektima, no ipak ga se ne može svrstati među pripadnike neke određene pjesničke škole: on je jedan i on je mnoštvo, i upravo nam ta mješavina iz koje nastaje njegova poezija omogućuje da kroz nju promatramo ono vidljivo i ono nevidljivo.“

U njegovim pjesmama odražava se švedski krajolik sa svojim beskrajnim zimama i nepripitomljenim predjelima od kojih Tranströmer stvara slike okrutne ljepote. Iako se njegov opus ne može nazvati velikim, njegove su teme redom velika pitanja – on piše o smrti, prošlosti, sjećanjima, prirodi, a u središtu svega stoji čovjek kao prizma u kojoj se presijecaju svi ti veliki entiteti koji na taj način ljudskome biću daju važnost. Čitajući njegovu poeziju, čovjek se nikada ne može osjećati malenim, zaključio je Peter Englund. Dok se u mladosti više bavio temom prirode i pjesničkim slikama u kojima prevladava krajolik, u kasnijoj fazi okrenuo se stvaranju poezije koja je metafizička i osobna, ujedno univerzalna i specifična. Tranströmerova metafizika oblik je transcendentalno-filozofskih promišljanja utemeljenih na kršćanskoj tradiciji, no njegova djela po izričaju ne pripadaju religioznoj poeziji, već ih se prije može opisati kao postkršćansku molitvu osamljenoga čovjeka koji gleda u lice praznine željno iščekujući njezin šapat kao utjehu. A upravo su praznina, osamljenost i tjeskoba stanja kojima se Tranströmer bavi u svojim stihovima; njegove riječi istražuju, razotkrivaju i na površinu izvlače najranjivije predjele duše i uma čovjeka koji, iako zarobljen u sferi iracionalnoga, neprestano traga za epifanijom koja bi opravdala njegovo postojanje. Teme tjeskobne egzistencije, smisla i iracionalnoga povezane s čestim poniranjima u stanje između budnosti i sna, svjesnog i nesvjesnog neodoljivo podsjećaju na stvaralaštvo još jednoga velikana švedske umjetnosti, redatelja Ingmara Bergmana, kod kojega upravo takve teme prevladavaju u filmovima poput Sedmog pečata, Divljih jagoda ili Vrijeme vuka. Kada bismo uspoređivali Tranströmera s našim pjesnicima, sličnosti bismo mogli pronaći s ranim djelima Ive Andrića, iz faze kada je pisao Nemire, s time da je Andrić tada bio mlad pjesnik u potrazi za vlastitim izričajem, a Tranströmer slične teme obrađuje u pjesničkoj i ljudskoj zrelosti te također s djelima iz kasnije faze Nikole Šopa. Postoji ipak jedna bitna razlika: dok je Šop u svojemu kasnijem stvaralaštvu težio hermetičnosti jezika, Tranströmera odlikuje upravo jednostavnost jezičnog izraza i kondenzirani stil u kojemu svaka riječ, ma koliko se jednostavnom i običnom činila, ima više slojeva značenja, od kojih svako budi drukčije asocijacije. Upravo je zbog te jezične jednostavnosti, značenjske slojevitosti te univerzalnih tema koje dotiču svakoga čovjeka Tranströmer stekao veliku popularnost i zadužio švedsku i svjetsku književnost.