Temeljito o hrvatskim leksikografskim počecima

Djelo na znanstveno relevantan način oživljuje i aktualizira nešto što je i unutar struke bilo već gotovo zaboravljeno ili se nalazilo na samu rubu znanstvenog interesa

Stvarni sadržaj naslova knjige u njezinu je podnaslovu: Trojezični rječnik Blago jezika slovinskoga Jakova Mikalje (1649/1651). Upravo je Mikaljin slovnik, premda mu, pored starijega Vrančićeva peterojezičnika, ne pripada vremensko prvenstvo, po mišljenju Darije Gabrić-Bagarić, utemeljenu na valjanim razlozima – ishodišno djelo hrvatske leksikografije. Prvo po tome što je to prvi rječnik u kojemu hrvatski figurira kao polazni jezik, na prvome je mjestu u rječničkome stupcu, primarno je dakle leksikografski mišljen iz perspektive hrvatskoga, a iza njega u posebnim stupcima dolaze talijanski i latinski, i drugo po tome što bogato razgranatom strukturom, pomno odvaganim izvedbenim postupcima u organiziranju rječničke građe i međudijalektnim pozicioniranjem jezika kojega se rječnik izrađuje i sâm po sebi, kao ostvarenje, ima iznimnu vrijednost za hrvatsku leksikografiju. Stoji kao u mnogočemu amblematično djelo na samim njezinim počecima. Sve se to u knjizi u obliku istraživačkih rezultata redom potkrepljuje brojnim argumentima.

Izd. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2010.

Godinama se intenzivno baveći poviješću hrvatskoga jezika, autorica je, na temelju znanstvenog uvida u važnost Mikaljina rječnika za hrvatsku filologiju, stavila sebi u zadatak detaljistički studiozno i monografski cjelovito istražiti to djelo. Ovom je knjigom to i učinjeno, opsežnije, temeljitije i znanstveno učinkovitije negoli je to itko učinio dosad od onih koji su se Mikaljinim rječnikom bavili.

Leksikografska razgranatost

Knjiga je nastala kao sastavni dio projekta kritičkog izdanja Mikaljina rječnika i s njim, kada se (uskoro?) objavi, čini suvislu cjelinu. Tom je knjigom, iz perspektive jedne moguće znanstvene sinteze, konačno obavljen težak i složen posao iscrpne i temeljite analize Mikaljina kapitalnog djela, riječ po riječ, sa svih leksikografski relevantnih aspekata, i time uvelike olakšan pristup tom djelu svima koji su za nj na bilo koji način zainteresirani, ne samo strukovnim istraživačima povijesti jezika i leksikografije nego i najširem krugu kulturno obrazovanih laika. Odsad Mikalja više nije leksikograf kojega se s vremena na vrijeme, s razlogom doduše, samo hvalilo, a njegovo djelo u cjelini ipak slabo poznavalo, nego je to sada autor djelo kojega se u potankoj analizi sudu kritičke javnosti do detalja izlaže u svoj njegovoj leksikografskoj razgranatosti. Autorica je strpljivim i samoprijegornim radom u ovoj knjizi za to djelo učinila dvije prevažne stvari: znalačkom raščlambom sama rječničkog tkiva i sustavno izloženom argumentacijom njegove vrijednosti Mikaljinu je rječniku u povijesti hrvatske leksikografije definitivno osigurala mjesto koje mu po njegovu značenju već odavno pripada i, s druge strane, taj rječnik, koliko god je to s obzirom na njegovu starinu bilo moguće, kritičkom valorizacijom istraženih podataka i uočavanjem relevantnih odnosâ među njima približila modernom senzibilitetu suvremenoga čitatelja. Primjereno ga je, dakle, s jedne strane, smjestila u odgovarajući povijesnoleksikografski okvir, ali ga je u isti mah na obvezujuće respektabilan način otvorila i suvremenosti. I to je, s gledišta problematike koju obrađuje, jedna od temeljnih vrijednosti njezine na dvjestotinjak stranica ispisane filološkoznanstvene monografije. U njoj se na znanstveno relevantan način oživljuje i aktualizira nešto što je i unutar struke bilo već gotovo zaboravljeno ili se nalazilo na samu rubu znanstvenog interesa.

U šest opsegom nejednakih poglavlja knjige izloženo je sve što na ovom stupnju istraživanja valja znati o Mikalji i njegovu rječniku, o vremenu i okolnostima u kojima je nastajao, potrebama i prilikama koje su ga uvjetovale, o jezičnim vrelima na kojima se napajao, o leksikografskim postupcima koji su u njegovu oblikovanju primjenjivani, o recepciji i kritičkoj valorizaciji koju je doživio, o utjecajima koje je imao na kasniju hrvatsku leksikografiju itd. Prvo poglavlje čini uvod u kojemu se apostrofiranjem sedamnaestoga stoljeća kao razdoblja nastanka temeljnih hrvatskih gramatičarskih i leksikografskih ostvarenja, Kašićeve gramatike i Mikaljina rječnika, naznačuje povijesni okvir u kojemu se događa objavljivanje predmetnoga djela te se kao razlozi i motivi opredjeljivanja za naporan studiozni rad na Mikaljinu rječniku navode njegova leksikografska posebnost i uglavnom istraživačka deficitarnost, uz nekoliko iznimaka koje govore o porastu interesa za Mikalju, osobito u novije vrijeme, u recentnim radovima o njegovu posebnom leksiku: glazbenom, kulinarskom, pomorskom, medicinskom, imenoslovnom, biljnom itd. U drugom poglavlju iznose se Mikaljini biografski podaci, pogotovo oni s pomoću kojih se vjerodostojnije može protumačiti intencija sama rječnika i primjena nekih rješenja u njemu, od toga da je bio moliški Hrvat, da je kao svjetovnjak apsolvirao tri godine filozofije, potom djelovao u isusovačkome redu, bio učitelj gramatike u dubrovačkoj isusovačkoj gimnaziji, gdje usko surađuje s Kašićem, do toga da kao misionar djeluje u Temišvaru, gdje se susreće s pripadnicima „tamošnje dubrovačke i bosanske trgovačke i obrtničke kolonije“, među kojima između ostaloga skuplja i građu za rječnik. Za pouzdanije utvrđivanje podrijetla nekih slojeva leksika u rječniku, kao što su npr. bohemizmi i polonizmi, nije nevažan i podatak o Mikaljinu misijskom boravku u slovačkoj Trnavi.

Marljivo sakupljano jezično blago

U trećem poglavlju, u kojemu se govori o strukturi i tipu rječnika Blago jezika slovinskoga, obrazlaže se nastanak rječnika i njegova namjena, sustavno se i iscrpno navode leksikografski postupci koji se mogu odčitati iz sama rječničkog tkiva, a utvrđuje se i njegova dijalektna podloga. Prema vlastitu priznanju, Mikalja je na rječniku radio devet godina, no uzmu li se u obzir pripremne radnje, granica se pomiče na dvanaest. S ukupno 928 stranica opseg je rječnika impozantan. U njemu se kao gotovo svekoliko rječničko blago hrvatskoga jezika u 17. stoljeću nalazi tridesetak tisuća hrvatskih riječi, a na 48 stranica rječniku je dodana i na hrvatskom jeziku napisana talijanska gramatika, „kako bi dalmatinska djeca svladala najprije talijanski jezik, a onda lakše naučila latinski (‘dijački’) iz talijanski pisanih latinskih gramatika“. Građu za rječnik Mikalja je skupljao iz pisanih izvora i živih govora, „pitajući i druga i pri(j)atelja“. Među pisanim izvorima najvažniji su franjevački i dubrovački pisci, Vrančićev Dikcionar, Lodereckerov češkim i poljskim riječima proširen Vrančićev rječnik, lekcionar Pištole i evanđel’ja bosanskog franjevca Ivana Bandulavića i rukopis prijevoda Biblije Bartola Kašića.

Što se organskih govora tiče, informatori su mu bili suputnici na misionarskim putovanjima, dubrovački građani s kojima je kontaktirao kao učitelj gramatike, bosanski i dubrovački doseljenici u Temišvaru, žitelji slovačke Trnave. Premda se rječnik u osnovi oslanja na štokavske govore, ima u njemu i čakavskih elemenata, što je i razumljivo s obzirom na činjenicu da hrvatska književnost sedamnaestoga stoljeća, iz koje izrasta, nije samo štokavska. Mikalja je bio svjestan da ne izrađuje rječnik samo jednoga dijalekta, „nego zahvaća daleko šire, upravo nastoji naddijalektno funkcionirati“. Zato njegovo Blago obiluje sinonimima. Rječnik je bio namijenjen obrazovanju hrvatskoga svećeničkog podmlatka, koji je uz učenje hrvatskoga iz tog rječnika mogao naučiti još dva jezika koja su mu bila potrebna za dalje školovanje: talijanski i latinski. Pomno analizirajući leksikografske postupke u Mikaljinu rječniku i omjeravajući ih o postulate suvremenih leksikografskih teorija, autorica dolazi do zaključka da Mikaljin koncept „može izdržati njihove zahtjeve“. Glede unutrašnje organizacije Mikaljin rječnik drži pionirskim zahvatom u hrvatskoj leksikografiji koji se „po originalnosti koncepcije i po bogatstvu jezičnih podataka – u hrvatskim okvirima – može smatrati prvim korakom prema modernom tipu rječnika“.

Naslovnica prvog izdanja Mikaljina trojezičnog rječnika

Četvrto, središnje i ujedno najopsežnije poglavlje u knjizi jest ono u kojemu se autorica prihvaća temeljite raščlambe hrvatskoga jezika u trojezičnome Blagu. Riječ je o iscrpnoj analizi svih jezikoslovno relevantnih aspekata hrvatske jezične građe kakva se nalazi zabilježena u Mikaljinu rječniku. Tu se konkretno i na potvrđenim primjerima govori o slovopisu ili grafiji koju Mikalja primjenjuje u pisanju riječi, o pravopisu kojim se služio, o glasovnim promjenama koje su u njegovu jeziku provedene, o oblicima riječi i njihovoj sklonidbi odnosno sprezanju, o sintaktičkim odnosima, o tipovima tvorbe riječi, o posuđivanju riječi iz raznih jezika i njihovim prilagodbama hrvatskom jeziku i o posebnom strukovnom leksiku. Nakon tako temeljito provedene analize, kojom su znanstveno proviđeni svi leksikografski relevantni elementi Mikaljina djela, sâm će rječnik suvremenom čitatelju biti mnogo bliži i jasniji.