Tajni život Marka Grčića

Ukoliko se neka knjiga nazove spomenarom, utoliko se implicitno označava i njezin sadržaj – knjiga uspomena. No kad Marko Grčić nazove knjigu spomenarom, tada u njoj nalazimo isključivo uspomene na pročitana književna djela. Samozatajni lektor, pjesnik, prevoditelj, esejist i naposljetku dugogodišnji urednik Globusa, razotkrio je svoju intimnu stranu u životnoj dobi kad se već sabiru rezultati i podvlače crte. Grčićeva intimnost izlazi na vidjelo ne toliko po načinu opisivanja (nikad izravno ne izražava svoje osjećaje), koliko u izboru djela i njihovoj interpretaciji prožetoj strašću za metafizičko i eshatološko.

Izd. Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2010.

Knjiga Spomenar Marka Grčića na tristotinjak stranica sadrži izbor pisaca i djela koja su zacijelo ostavila najdublji trag na autora, i to počevši od Vergilija, kojega povezuje uza svoj djetinji doživljaj Božića do složene i cjelovite interpretacije Jorgea Luisa Borgesa te dubinskih opaski o Andréu Malrauxu. Niz više ili manje poznatih pisaca upotpunjavaju Katul, Henok, Dante, France, Leiris, De la Cruz, Silesius, Blake, Yeats, Pound, Eliot te još dosta pisaca u napomenama.

Niz Grčićevih uspomena započinje Vergilije, bolje rečeno autorov prijevod Četvrte ekloge (probranice) i, što je posebno znakovito, od svih uspomena ta je ujedno najintimnija. Nju je pisac povezao s prvim duhovnostima koje su se u njemu gradile u sjeni Gospe Sinjske i u glasu franjevačkih učitelja, a ono što je zacijelo bilo presudno jest misterij Četvrte ekloge, koju brojni kršćanski interpreti tumače kao Vergilijevo pretkazanje Kristova dolaska.

Sljedeći je pisac u lancu Rimljanin Valerije Katul, također jedna od neizbježnih sastavnica i lekcija klasičnog obrazovanja kakvo je prošao i Marko Grčić u sinjskoj gimnaziji. Fascinacija Katulom dolazi iz posve drugog izvora, za razliku od Vergilija: naime, proglašavajući ga modernistom prije modernizma, Grčić ističe kako u Katula ne postoji osjećaj kolektivne svijesti. Sve što je osobno i što bi danas bilo proglašeno intimnim subjektivizmom uzdignuto je na razinu univerzalnoga. Katulov odnos prema promiskuitetu njegove Klodije (Lezbije), elementi homoseksualne ljubavi preuzeti dijelom i od Sapfe kao formalnog i sadržajnog uzora posve isključuju bilo kakav moralni sud, osjećaj grijeha, idejni stav povijesnog trenutka itd. Katul je dakle jedini pisac u lancu Grčićevih uspomena koji ne posjeduje metafizičku ni ideološku komponentu i upravo zato je predmet čiste očaranosti, ali i poveznica s modernim vremenima, u kojima Grčić pronalazi sličan nedostatak duhovnih vrednota.

Biblija također zauzima golemo mjesto u piščevu interesu, tim više što je i sam sudjelovao pri izradi poznatog izdanja Dude i Kaštelana iz 1968. kao književni i jezični suradnik za brojne starozavjetne tekstove. No ono što njega kao intrigantnoga čitatelja privlači nije sama Biblija, koja je za ovu prigodu i odveć univerzalan topos globalne kulture, već izvankanonski tekstovi, od kojih se jedan naziva Henok (Enoh, Henoh), tekst nejasna podrijetla nazvan po glavnom liku i otkriven tek u 19. stoljeću. Slično kao i Vergilijeva Četvrta ekloga, Henok je tekst koji nagovješćuje i parafrazira novozavjetna zbivanja. No ono što najviše privlači pozornost jest staroslavenski prijevod rečenoga teksta. Ističući snažnu povezanost hrvatske kulture s ćirilometodskom tradicijom, Grčić s velikom strašću donosi citate upravo iz te inačice apokrifnoga teksta.

Klasičnu školsku lektiru zaokružuje uspomena na Danteovu Božanstvenu komediju, dakako na posve neklasičan način. Autor naime karakterizira Dantea kao osvetoljubiva cinika koji, s jedne strane, u pakao smješta već za života one koji su se njemu najviše zamjerili, dok s druge strane i sam ima prljave ruke od političkih igara i spletki. Emanaciju ideala treba dakle tražiti na drugim mjestima.

Sljedeća je uspomena jedina u Spomenaru koja ne tematizira pisca već pojam, i to jedan od onih koji se obično pripisuju romantičnim i sentimentalnim mentalitetima, a to je rastanak. Kako bi na svoj način univerzalizirao temu, Grčić je istaknuo motive rastanka u više pisaca (Dante, Vergilije, France, Leiris), ali izvukavši također iz vlastitog sjećanja priču o poslijeratnim zločinima i grižnji savjesti. U toj uspomeni Spomenar zaokreće prema misticizmu, napušta školsku lektiru i zalazi u ozbiljnu piščevu dob u kojoj se on s punom strašću posvećuje temeljnim eshatološkim pitanjima. Dante i Beatrice rastaju se u blistavom svjetlu konačne apoteoze, Eneja se rastaje od žene Kreuze nošen sudbinom i osjećajem dužnosti, Franceova Taida, na kršćanstvo preobraćena prostitutka, rastaje se najprije od svog prošlog života, a potom i od svog prozelitističkog učitelja Pafnucija. Najintimnijim prizorom možemo smatrati onaj kada se moderni francuski pjesnik Leiris rastaje sam od sebe, od svojih intimnih trauma iz djetinjstva.

Preskočivši renesansnu književnost, Grčić ulazi u barok, za koji ga vežu dva mistika – Španjolac San Juan de la Cruz i Nijemac Angelus Silesius. De la Cruz je svoje mistično iskustvo, svoju ekstazu, doživio u zatvoru, iz čega je proizašla njegova zbirka od oko tisuću stihova u kojoj se relativiziraju pojmovi Sve i Ništa, jedinstvenost duše itd., dok Grčić erudicijom i sposobnošću povezivanja pronalazi sličnosti s budizmom i Halilom Džubranom, a u hrvatskoj književnosti ističe srednjovjekovna apokaliptična djela Pisan na spomenutje smrti i Svit se konča, ali pronalazi i neku vrstu antiparalela u Gundulića i Bunića Vučića (Suze sina razmetnoga, Uzdasi Mandalijene pokornice i dr.). Silesiusova zbirka pjesama Kerubinski putnik prigoda je za kontekstualno putovanje prema djelu čuvenog teologa i filozofa Meistera Eckharta i preispitivanje dihotomija Bog-duša, vrijeme-vječnost, spoznaja-svijest.

I kao što je preskočio renesansu, Grčić znakovito preskače klasicizam i prosvjetiteljstvo i dolazi do jednog od najneobičnijih kreativnih imena romantizma, do engleskog slikara i pjesnika Williama Blakea. Kao što je u Eckhartu pronašao filozofsku podlogu Silesiusova djela, tako je u švedskom teologu i mistiku Emanuelu Swedenborgu otkrio podlogu Blakeove poezije (Vjenčanje raja i pakla) i slikarstva. Blake je, nakon podrobne analize, postao toliko osebujan da svaki „pokušaj njegove analize vodi u proturječja“, a Marko Grčić skromno pripisuje ta proturječja tek „ograničenjima vlastitog duha“. I još, govoreći o Blakeu, Grčić izgovara neke duboke istine i o sebi: „Blakeov (...) kaos slika jedva nam može biti razumljiv (...) osim ako ga ne shvatimo kao emanaciju duha koji je, pogledavši se u vlastitom izvoru, odbolovao strašni manihejski sindrom koji trga mnoge od nas.“

Irski nacionalist, ezoterik i modernist, William Butler Yeats za Grčića postaje prorok i navjestitelj strašnih događaja dvadesetoga stoljeća – gubitka vjere, pojave totalitarnih režima, svjetskih ratova, kao što je Ezra Pound apologet povijesne i idejne izgubljenosti suvremenoga svijeta.

Počasno mjesto među svim uspomenama ima T. S. Eliot, jer je najopsežnija i temeljito analizirana na više od sedamdeset stranica, između ostaloga zahvaljujući i nekim prethodnim Grčićevim radovima posvećenima tom britanskom piscu američkih korijena. Ono što Grčića posebno zanima onovremena je jugoslavenska recepcija tog „Dantea dvadesetoga stoljeća“, odnosno kako neka ateistička i agnostička kulturna sredina u kojoj je i sam proživio veći dio života prihvaća tog „najduhovnijeg“ od svih velikih pisaca stoljeća u kojem vladaju egzistencijalisti.

Knjigu uspomena zaključuje najslavniji argentinski pisac jednake provenijencije kao i svi prethodni – Jorge Luis Borges. Slijepi knjižničar iz Buenos Airesa, fantastik i magičar, nadrealist i sanjar, za Grčića je dostojna kulminacija knjige uspomena koja je zapravo velika književna „potraga za uporištem“, kako na kraju poantira u svojoj uspomeni na čitanje Andréa Malrauxa. Traženje uporišta u jeziku i njegovoj kreativnoj moći poimanja najdubljih spoznaja ljudskoga duha postala je najveća intelektualna pustolovina dječaka iz sinjske gimnazije.