Sinje more, galeb i kukavica

U zadnjih dvadeset godina čestoća pridjeva sinji naglo je porasla. Kako i ne bi kad je sinji ušao u tekst sadašnje hrvatske himne kada se pjeva ili recitira. Doduše, nema ga (uz štošta drugo) u Mihanovićevoj pjesmi – a Antuna Mihanovića volimo navoditi kao autora teksta današnje hrvatske himne – pa bi bilo poštenije (ovo ne spominjem prvi put) da kažemo kako je tekst današnje hrvatske himne nastao prema pjesmi A. Mihanovića Horvatzka domovina, a ne da Mihanoviću stavljamo u usta (i pod pero) nešto što on nije napisao. Dakle, danas valjda svi kojima je Hrvatska domovina znaju tekst svoje državne himne, u kojoj se javlja i ovaj stih: Teci Savo, Dravo teci / Nit’ ti Dunav silu gubi / Sinje more svijetu reci / Da svoj narod Hrvat ljubi. No znaju li posve pouzdano što znači pridjev sinji? Ne dajem ruku u vatru da znaju. Još je manje stavljam u vatru za Vladimira Nazora i njegovu Galijotovu pesan, u kojoj se sinji javlja u refrenu četiri puta („Pokle su me prikovali zlizani za ove daski / Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki. / Si l’ cela mi, kuća bela? Si l’ mi, majko, prebolela? More more sinje“). Vjerojatno je još manje poznato da je Vitezoviću Sinje more značilo Jadransko more.

Nekoć smo za lektiru čitali Seliškarov omladinski roman Družba Sinjeg galeba, objavljen još 1936. godine, potom gledali i istoimeni film Branka Bauera (1953), pa oni koji su s tim sadržajem upoznati znaju da je riječ o brodu, jedrenjaku koji je dobio ime po ptici galebu, no nije nužno morao preuzeti i galebovu boju – sinju ili pepeljastosivu.

Primjeri i iz hrvatske himne i iz Nazorove pjesme vežu se uz more, i to uz otvoreno, široko, prostrano, gotovo neizmjerno more („ne vidiš mu kraja, tamo u daljini sa nebom se spaja“), što pučina (od puknuti koliko ti pogled seže; pogled puca) i jest, pa je najjednostavnije pomisliti kako sinji znači plav, modar, sivkast, sivomodar, sivoplav, što su sve boje koje se mogu pridati moru. Ono lako mijenja boju, što ovisi o suncu, nebu, valovima, ali i o oku promatrača. Dovde je jednostavno, ali korjenodupci (ta nikad zadovoljna čeljad) svrdlat će i dalje – a od čega je nastao sinji i zašto tako uopće kažemo? Ako pogledamo čemu sve pridjev sinji možemo dodati, vidjet ćemo da mu je paleta doista vrlo široka.

Naime, kažemo i sinji galeb, sinji sokol, pa i sinji kamen, sinja ovca i sinja kukavica. Sad se već dinstamo na tihoj vatri, jer kakve je to boje galeb, sokol, kamen i ovca da svi mogu potpasti pod zajednički nazivnik sinji? A tek kukavica? No s bojama je i inače muka, pa zašto da u ovom slučaju bude drukčije? Što je jednomu zelenkasto, drugomu je plavkasto. Što jedan vidi kao žućkasto, drugi vidi kao zelenkasto ili smećkasto. Nijanse ljubičaste ili ružičaste svatko će vidjeti i doživjeti drukčije (pa mi je nedavno jedna gospođa, želeći mi opisati boju bugenvilije, jednostavno rekla: „Hote si ju sama pogledati“). Tako je i paleta sinjega mnogo šira od boja koje sam navela. Čovjek bi pomislio da su je određivali daltonisti, jer se boje koje potpadaju pod sinje gotovo isključuju. Navela sam modru, sivkastu i sivomodru, no sinji pokriva i boje između ljubičaste i zelene, između žute i mrke te razne nijanse pepeljaste boje, sve do crne. Kako, zaboga, spojiti svijetlomodru ili sivkastu boju s crnom? Možda će u odgonetavanju pomoći sam nastanak pridjeva sinji.

I opet se, kao i uvijek, utječem praslavenskom (*sin’ü znači sinji, modar, siv, sivkast, crn; rus. siny, češ. siny), što je pak akvizicija iz ie. korijena *sk’ei, a znači svijetliti, ljeskati se, zasjati, prosinuti (usp. lat. scintilla, iskra). Od prasl. *si- nastalo je i sinuti, što pak znači da se iz tame odjednom pojavilo svjetlo. Figurativno, i za ideju kažemo da nam je sinula, što znači da se iz prethodnoga „mraka neznanja“ javilo (kao suncem obasjano ili munjom ošinuto) novo znanje ili smo se prisjetili elemenata koje smo doveli u takvu vezu da nam je puknula pred očima smislena cjelina. Sinuti (prasl. *sino¸ti, njem. scheinen, engl. shine) i sjati vezuju se i uz boju sjajećeg neba, pa neki etimolozi dovode i mjesec prosinac u vezu s tim glagolima, kad počinje jače prosijavati sunce. No od ie. korijena *kei- izvode se, osim sinji, i pridjevi sijed, sijer i siv. Sijer najslabije razumijemo, pa evo nekoliko objašnjenja. Vrte se oko nijanse modrobijeloga, zelenkastoga, sivoga, žućkastoga, pepeljastoga, ali, kao imenica, sijer znači i osvit, praskozorje (i zora, znamo to, puca, praska, premda bezglasno). Jedno mu je značenje (doslovno) izrazito slatko – to je slatka rosa koja pada po drveću i bilju, kao što medljika pada u proljeće na lipu, a ujesen na vrijes, što je mamac za pčele. I sinj i sijer vezuju se i uz ovcu – to su ovce crno-bijele vune, koje se u očima promatrača stapaju u sivu boju. Sera, sjera ili sirina jest i voda u kojoj je potopljena vuna za pranje ili u kojoj se prala vuna. Na Kosovu se čuje i serljiva voda i sirljiva voda, a sama sjera / sera znači neoprana vuna. U stočarskim krajevima nije čudo što imaju vrlo razgranat vokabular za sve poslove sa stokom i oko stoke, pa tako u brdskim krajevima Crne Gore imaju i poseban izraz, s´era, za žutocrvenkastu materiju na vuni ovaca koja ljeti nastaje znojenjem, a upotrebljava se za pranje rublja. Kao metafora, s´era je i naziv za snijeg pomiješan s vodom. Kad već govorim o vuni, u Dalmatinskoj zagori obojci ili nazuvci ispleteni od vune i kostrijeti zovu se sinjaši (opet je izronila sinja ovca).

I ptica sjenica nazvana je tako po sinjoj, modroj boji krilnih pera, kao i šojka, čije se postanje imena na prvi pogled ne vidi, no već sam spomenula ie. korijen *sk’ei, svijetliti, ljeskati se – dakle, i njezinu je imenu kumovala boja perja. Zanimljivo je da npr. glagol sinjaviti znači gubiti boju (i sijede vlasi rezultat su gubljenja one prijašnje boje kose), da sinja (osim češćega galeba) može biti i ovca, a vidjeli smo što se sve prenijelo i na vunu. Sinjasto sukno bit će razumljivije ako kažemo sivkasto, a planina Sinjajevina (Babji zub, 2277 m) u Crnoj Gori, ta kamena gromada, valjda prosine kad je obasjaju sunčane zrake, pa se doima plavom. No kod Čubranovića sinje znači crninu. Sada se približavamo onoj naoko nespojivoj boji sa svijetlom, sivom, modrom – crnoj. Osim značenja „koji je boje ugljena ili čađi“, opaljen od sunca, nečist, zamazan (crne ruke, crno pod noktima, crna posteljina), crn znači i „koji je bez svjetla“, mračan (crna noć), ali u prenesenom smislu i težak, tužan, mučan, teško podnošljiv, zlokoban, nesretan (crne slutnje, crne misli, crna sudbina, crni dani – dani oskudice). Sinja kukavica i crna kukavica (bez obzira na boju perja) u ovim značenjima već dobro idu ruku pod ruku, jer i jedna i druga izražavaju prenesena značenja – nesretna, jadna, bijedna, kukavna osoba. Takve su osobe i prozvane kukavicama po ptici selici koja obično ne savija vlastito gnijezdo, nego ostavlja jaja u tuđem (pod poznatim geslom: brigo moja, prijeđi na drugoga). Dakako da to nije časno nego – kukavički. Kukavica je dobila ime po onomatopeji kojom se glasa (ku – ku), što su kasnije iskoristili spretni urari, tvorci švicarskih satova u obliku alpske kućice. Izvan prenesena značenja, to je samo njezin prepoznatljiv glas, ali zakukati kao sinja / crna kukavica znači cviljeti, jako plakati, naricati. Treba ipak reći da se sinji i crni mogu zamjenjivati samo u ovom slučaju. Ne može se reći sinji petak, nego samo crni petak (vrlo nesretan dan); sinja zemlja ne ide umjesto crne zemlje (simbola smrti, groblja; težak kao crna zemlja – zato se pokojniku na rastanku često želi da mu bude „lahka zemlja / zemljica“), kao što i crni Ciganin / crna Ciganka (najsiromašniji, najgori čovjek – „Danas bi se oženio i crnom Cigankom, samo da ne bude sam“) trebaju ostati u ovom obliku, što ne znači da im želim život u vječnom siromaštvu.