Seminar o snovima

Elegija

Otvaram prva vrata.

Velika osunčana soba.

Teško vozilo prolazi ulicom

i sav porculan od njeg’ podrhtava.

Otvaram vrata broj dva.

Drugovi moji! Tamu ste pili

i postali vidljivi.

Vrata broj tri. Skučena hotelska soba.

Pogled na pokrajnju ulicu.

Ulična lampa iskri na asfaltu.

Doživljajâ krasni ugarci.

Vatrene kugle

Tih turobnih mjeseci iskre je u mom životu

bilo samo kad sam tebe ljubio

Kako krijesnica bljesne i gasne, bljesne i gasne

– po bljeskovima možemo slijediti njen put

kroz tamnu noć između stabala maslina

Tih turobnih mjeseci sjedila je duša klonula

i beživotna

no tijelo je koračalo ravno tebi

Noćno je nebo mukalo.

Potajice smo muzli kozmos i preživjeli.

Seminar o snovima

Četiri milijarde ljudi na Zemlji.

I svi spavaju, i svi sanjaju.

Kroz svaki san prolaze lica i tijela

sanjanih je ljudi više nego nas.

Ali oni ne zauzimaju mjesta…

Dogodi se da usneš u teatru.

Usred predstave sklapaju se vjeđe.

Za trenutak, dvostruka ekspozicija: scenu

pred tobom zakriljuje san.

Potom nestaje scene, to si samo ti.

Teatar u iskrenoj dubini!

Licem u lice

U veljači je život mirovao.

Ptice su nerado letjele, a duša

se trla o krajolik poput barke

što se tare o mol o koji je privezana.

Stabla su se povijala naovamo.

Dubina snijega se mjerila suhim slamkama.

Tragovi stopa starjeli su na ledenoj površini.

Pod ceradom kopnio je jezik.

Jednog dana, nešto se pojavilo na prozoru.

Rad je stao, podigao sam pogled.

Boje su plamtjele, vrtjelo se sve.

Zemlja i ja poletjeli smo jedno drugome.

Vermeer

Svijet nije zaštićen… Odmah s druge strane zida počinje buka,

počinje krčma

njezin smijeh i prepirke, redovi zuba, suze i otkucaji satova

i poremećeni šogor, sijač smrti, pred kojim

drhte svi.

Snažna eksplozija i zakašnjeli koraci hitne pomoći,

barke se šepire u pristaništu, novac klizi

u džep krivome čovjeku

uvjet se slaže na uvjet

raspupani crveni cvjetovi znojeći se naslućuju rat.

Odatle i ravno kroza zid u svijetli atelje

u sekundi koja će živjeti stoljećima.

Slike s imenima Glazbena poduka

ili Žena u plavom čita pismo –

u osmom je mjesecu, dva srca kucaju u njoj.

Iza nje na zidu zgužvana karta Terra Incognita.

Mirno diše… Nepoznata plava tvar prikucana po stolcima.

Zlatne zakovice poletjele su neviđenom brzinom

i naglo ondje stale

kao da nikada nisu bile drugo do mirovanje.

U ušima šumi od dubine ili pak od visine.

S druge strane zida pritišće tlak.

Od njega sve činjenice lebde,

a kist postaje čvrst.

Prolazak kroz zidove donosi patnju, od toga se čovjek razboli,

ali mora se.

Svijet je jedan. No zidovi…

Zid je jedan dio tebe sama –

može se to znati, ili ne, ali tako

je za sve

osim za dječicu. Za njih nema zidova.

Bistro se nebo naslonilo na zid.

Poput molitve upućene praznini.

A praznina se okreće licem prema nama

i šapuće

„Nisam prazna, otvorena sam.“

Nocturne

Vozim se nepoznatim mjestom noću, kuće izlaze iz svjetla svjetiljki –

budne su, žele piti.

Kuće, sjenici, znakovi, napuštena vozila –

sve sada oživljava. Ljudi spavaju:

jedni spavaju spokojno, drugima je grč na licu

kao da su u napornoj vježbi do vječnosti.

Ne usude se prepustiti se, iako im je san čvrst.

Počivaju poput spuštenih rampi dok misterij prolazi.

Vani put zavija u daljinu među stablima u šumi.

A stabla, stabla, međusobno u šutljivom skladu.

Ona imaju teatralnu boju odsjaja vatre.

Lišće im se tako jasno vidi! Ona me slijede do kuće.

Liježem na počinak, vidim nepoznate slike

i znakove same od sebe našarane iza vjeđa

na zidu tame. U prorez između budnosti i sna

jedno se veliko pismo pokušava uzalud progurati.