Radikalno preoblikovanje postojećeg

User friendly society kustoski je dobro zamišljena platforma za bavljenje raznorodnim umjetničkim radovima, fokusiranima na ideju dizajna koji oblikuje društvene prakse

Odnos tehnologije i umjetnosti višeznačan je i složen, a razvoj tog odnosa možemo pratiti najmanje stotinjak godina unatrag – od futurizma i konstruktivizma, preko op-arta, kibernetičke umjetnosti, digitalno manipulirane umjetnosti do umjetnosti i dizajna danas, koji su često fokusirani na oblikovanje suvremenih društvenih praksi. Dizajn je marketinški najvažnija komponenta oblikovanja društvenih praksi – on privlači ili odbija, definira korisnike i stvara opću sliku o određenoj platformi. User friendly society kustoska je koncepcija koja pod isti nazivnik stavlja četiri rada izvedena u različitim medijima, a koji se bave određenjem svakodnevnoga života definirana tehnologijom. Potkraj rujna u velikogoričkoj je galeriji Galženica otvorena istoimena izložba na kojoj izlažu talijanski umjetnik Paolo Cirio, Amerikanka Sally Grizzell Larson, francuski kolektiv Société Réaliste i Kristian Kožul, a moguće ju je razgledati do 30. listopada.

Iz postava izložbe

Praideju svemoćnoga Googlea ili, u manoj mjeri, ideju Wikipedije, možemo vidjeti u priči Jorgea Luisa Borgesa iz 1941. nazvanoj Babilonska biblioteka – La biblioteca de Babel. Borgesova je zamisao jednako tako fascinantna kao što je i utopistična – njegova Babilonska knjižnica golema je biblioteka koja sadrži, u knjigama identična opsega i formata, sve znanje svijeta smještenih u prostornom univerzumu heksagonalnih soba koje su međusobno povezane stubištima i hodnicima. Knjige jednakog opsega i dimenzija osobito su zanimljive u komparaciji s virtualnim svijetom – u njemu je naime sve sačinjeno od nula i jedinica! Kod Borgesa u svakoj se sobi nalaze četiri police za knjige, a raspored prostorija naizgled je besmislen. Ipak – korisnici vjeruju u savršenu, beskrajno zamršenu i time potpuno neshvatljivu logiku razmještaja prostorija i knjiga u njima. U knjižnici su smještene sve knjige, prevedene na sve poznate jezike, kao i sve varijante knjiga sa svim postojećim greškama, u svim stupnjevima istinitosti i smislenosti. Za razliku od nedvojbeno korisnog Googlea, Borgesova je knjižnica besmislena jer sadrži previše nekatalogiziranih informacija čije mnoštvo izaziva očaj knjižničara. Autor ipak nagađa da se u središtu biblioteke nalazi heksagonalna prostorija koja sadrži registar, a knjižničar koji ga nadgleda sličan je Bogu. Upravo je problem nekatalogiziranih informacija ovdje ključan kao i pitanje – je li Babilonska knjižnica (ili Google) korisna baza informacija ili besmisleno nagomilano sve moguće znanje? Ili – prošireno se možemo zapitati – je li tehnologija koja stoji iza Googlea korisna u smislu pristupnosti svim informacija, ili je zapravo ograničavajući faktor koji nas nadzire i sputava?

Nov tehnološki odnos

Često neodvojiv od zloglasnoga političkog konteksta unutar kojega je, i prema čijoj narudžbi, nastao, film Olimpija snimljen na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936, i realiziran u dva dijela – Festival naroda i Festival ljepote zapravo je čudesan rad nastao uporabom najrazličitije i količinom dotad nezamislive filmske tehnike. Slično kao što je ideologiji namijenila središnje mjesto u prethodnom i još više ozloglašenom propagandnom filmu Trijumf volje (Triumph des Willens) autorica Leni Riefenstahl u Olimpiji je usredotočena na ljepotu – ljepotu pokreta ljudskoga tijela, kao i na sportsku savršenost koja je najvidljivija upravo na olimpijskim igrama. Bez ikakve veze s Leni Riefenstahl, francuski kubistički slikar Amédée Ozenfant ustvrdio je u tekstu Osnove umjetnosti iz 1929. da su „postojeći oblici geometrijski, i da umjetnici odgovaraju na tu geometriju“, a tu je tvrdnju s određenim kadrovima iz Olimpije u radu Axiom sjedinila autorica Sally Grizzell Larson. Riječ je o jednominutnom videoloopu iz 2010. u kojemu su kadrovi skokova u vodu Leni Riefenstahl premontirani u novu strukturu, koju u obliku titlova prati Ozenfantov tekst. Autorica od nekoliko elemenata kreira rad kojim otvara određena pitanja o odnosu tehnologije, ljepote i umjetničke proizvodnje. Ne ulazeći u moguće ideološke odnose naci-kunsta, filma i kubizma, Larsonova kreira novi tehnološki odnos. Ozenfantov odnos prema tehnologiji utopističan je i karakterističan za kubiste, dok je kod Leni Riefenstahl tehnologija isključivo sredstvo realizacije određenih snimateljsko-redateljskih ideja. Tehnologija služi za snimanje kadrova iz neuobičajenih kutova, za složene ili brze pokrete kamere kao i za niz postprodukcijskih postupaka. Rezultat je takva kombiniranja jednokanalni video spora hipnotičkog ritma koji zvučno prati polaka glazbena pozadina naglašena zvucima pljeskanja. Drukčijim postupkom služi se Talijan Paolo Cirio u radu Open Society Structures – Algorithms Triptych. Riječ je o trima dijagramima koji vizualno podsjećaju na grafičke skice softvera u kojima su između pojmova ucrtane moguće veze. U gornjem registru svih dijagrama nalaze se uvijek drukčije poredani pojmovi: ekonomija, kultura i politika. Putem tih pojmova Cirio istražuje tri tipa demokracije – direktnu, participativnu i procesualnu. U dijagamu kultura u srednjem registru nalaze se pojmovi razum, savjest i povijest uokvireni rječima lokalno i globalno, dok su u donjem umjetnost, jezik i komunikacija. Registri su razdvojeni pojmom edukacija, a ispod svega (i povezan sa svime) pojam ljudi. Prema riječima autora „putem društvenih algoritama oblikuju se informacije, nevidljiv materijal koji može biti oblikovan za stvaranje novih podatkovnih struktura, a koje su se pokazale kao utjecajni faktori u kreiranju Društvene stvarnosti“. Preostala dva dijagrama, različiti pojmovi i njihove veze, definiraju drukčije sustave. Ciriova ideja nije, poput Art&Languagea, izlaganje teksta, već uspostavljanje relacija između određenih pojmova i uspostavljanje modela.

Spajanje nespojivoga

U donjem, središnjem prostoru galerije Galženica izložen je vizualno najatraktivniji rad na izložbi – policajac sa šljemom Kristiana Kožula; bez naziva, podnaslovljen kao gop1 iz 2011. godine. Uobičajeno za Kožula, rad je fokusiran na spajanje nespojivoga – u konkretnom slučaju elegantnoga torza pokrivena draperijom i glave skrivene pod šljem kakve policija rabi pri suzbijanju demonstracija. Čitava skulptura presvučena je slojem crne plastike koja bliješti na svjetlu stvarajući bizaran dojam. Ipak, kič čitave skulpture ovdje nije samo u funkciji estetskog i vizualnog šoka, već simbolizira manipulativne postupke kojima se političko-društveni establishment služi. U krajnjim slučajevima izvršitelj je takvih manipulacija policija, ponekad zaštićena šljemovima protiv demonstracija. Osim Kožula najzanimljiviji je rad izložbe video The Fountainhead pariškog umjetničkog kolektiva Société Réaliste. Dramaturški nesavršen i predug (trajanje videa je 111 minuta) rad prikazuje beskonačne prizore interijera i arhitekture, a riječ je o radikalno premontiranu istoimenom filmu Kinga Vidora iz 1949, s Garyjem Cooperom u naslovnoj ulozi. Scenaristica filma bila je Ayn Rand, autorica šest godina prije objavljene istoimene knjige i radikalna pobornica američkog individualizma i liberalnoga kapitalizma. Film je, kao i knjiga, vrlo uobičajen prikaz realizirane ideje američkog sna. Godine 1922. student arhitekture Howard Roark počinje put prema uspjehu, na kojem se susreće s mnoštvom prepreka. Film zapravo gledatelju prenosi naivni i banalni potret heroja koji usprkos svim problemima dolazi do cilja, simbolizirajući ideju američkog individualizma. Takav filmski predložak Société Réaliste radikalno su preoblikovali izbacujući iz njega sve likove i zvukove, ukidajući time bilo kakvu narativnu razinu novoga filma. Rezultat je zanimljiv, iako začudan – nedostatak likova i glasova film pretvara u rastegnutu strukturu u kojoj je najvidljivija arhitektura New Yorka, koja vrlo jasno upućuje na ideju liberalnoga kapitalizma. Crno-bijeli usporeni kadrovi radu daju određenu privlačnu patinu. Société Réaliste su 2004. u Parizu osnovali Ferenc Grof i Jean-Baptiste Naudy, a grupa se, rabeći često radikalne strategije unutar različitih medija, bavi političkim dizajnom, eksperimentalnim ekonomijama i društvenim uređenjima.

User friendly society kustoski je dobro zamišljena platforma za bavljenje raznorodnim umjetničkim radovima usmjerenima na ideju dizajna koji oblikuje društvene prakse. Jasno, pojam dizajna vrlo je široko shvaćen, što je vidljivo i na izloženim radovima. Pojam radikalnih strategija preoblikovanja postojećeg osnovni je integrativni element četiriju izloženih radova, koje do kraja listopada možete pogledati u velikogoričkoj galeriji Galženica.