Putopisne reminiscencije

Čitajući Putopisne crtice biskupa Josipa Jurja Strossmayera napisane i objavljene 1875. što u Viencu, što u Glasniku Đakovačko-srijemske biskupije, čitatelj se suočava s akribijom kojoj ne nedostaje vlastit, pa i rigorozan sud izrečen s pravom spisateljskom strašću. Upravo zanos u pisanju, osebujna dinamika izražajnih sintagmi i aktualnost zapažanja čine te putopisne reminiscencije svježim štivom. Nisu to samo opisi gradova ni živa sjećanja na njih, već i zanimljive potankosti popraćene vidljivom sklonošću ka educiranju bližnjih: „Ako ne ima slobodne volje, onda se najplemenitija nastojanja naroda za slobodom, znanjem i umjenjem ispraznim i nerazložitim naporom nazvati moraju. […] Ti pak, narode, koji s tolikim požrtvovanjem učilišta sinovima svojim stvaraš, pazi, komu se othranjenje mladeži povjerava!“

Izd. Đakovački kulturni krug, 2011.

Iscrpan i zanimljiv predgovor priređivača Mirka Ćurića razmiče perceptivne granice Putopisnih crtica, navodeći važna imena putopisaca iz hrvatske književnosti toga vremena (Vraz, Vukotinović, Veber Tkalčević, Trnski, Šenoa), uz meritornu ocjenu akademika Jelčića da je u hrvatskom književnom romantizmu „upravo putopis jedna od najvažnijih književnih vrsta“. Mirko Ćurić ističe i dalekovidnost Strossmayerovih opservacija kao i njegovo nemirenje s fenomenom ružnoće što zanemaruje i anulira nasušne estetske kriterije.

Knjiga Putopisne crtice podijeljena je u sedam zaokruženih cjelina prema gradovima u koje je biskup putovao (Od Djakova do Osijeka, Iz Osijeka preko Magjarske do Beča, Put zlatnog Praga, U Draždjanima, U Berlinu, Put Bamberga, Put Monakova). Obdaren visokom inteligencijom i znanjem stranih jezika, biskup Strossmayer kao iskreni poštovalac i zaljubljenik u umjetnost divi se vrhunskim dometima čuvenih slikara (posebice slikama Tiziana, Tintoretta, Raffaela), ali je isto tako zabrinut što će nam budućnost donijeti: „Jedne se samo brige otresti ne može, a ta je da li će ti vrijedni slikari, koji zbirku predstavljaju, svojih dostojnih nasljednika naći? Ono što sam u tom obziru u Berlinu vidio i što i sam o tom znam, ne dopušća mi, da posve odlučno odgovorim: hoće. Ovo naše materijalističko doba ne prija nikako pravoj poeziji i idealnom shvaćanju stvari.“

Čini se kao da je čuveni biskup: mecena, darovatelj, pokretač i osnivač sjajnih projekata (Sveučilište, Akademija) na putovanjima učio od drugih razvijenih država, htijući da kao ustrajan promicatelj vjere pridonese boljitku hrvatskoga naroda na svim razinama. Znao je pokuditi kad je trebalo („Ko što je ludo i nerazborito novce u tutanj bacati na tašte i oholišave svrhe, tako je isto ludo i nerazborito oklijevati s nužnim i neodoljivim stvarima“), ali je znao i pohvaliti („jer ako je generozitet igdje na svom mjestu, to je sigurno na svom mjestu, gdje se radi kulturi i umnom napretku narodnom“).

O biskupu Strossmayeru na kraju knjige piše mons. Andrija Šuljak i ta vrijedna i korisna zapažanja prelaze okvire uobičajene bio-bibliografske bilješke: „Zar je čudno ako je Europljanin Strossmayer ozbiljno shvatio vrijeme i njegove probleme te tražio – prema ondašnjim mogućnostima i vizijama – nova rješenja za nova vremena na društveno-političkom, ekonomskom, ali napose na nacionalnom i crkvenom polju.“