Pritisci na hrvatski Jadran

U pravu su oni koji rat u Hrvatskoj i BiH smatraju jednim te istim ratom – vidljivo je to po vezama tzv. republike srpske krajine u Hrvatskoj s Republikom Srpskom u granatiranju hrvatskih prostora s teritorija BiH i naročito u slučaju bošnjačke ofenzivne akcije prema moru u okviru pothvata Neretva 93 (vidi legendu br. 6).

Zbog samorazumljiva značenja Jadrana za Hrvatsku u cjelini, kao i za svako novonastalo/privremeno središte moći u neposrednoj kopnenoj unutrašnjosti – logično je da je izraziti pritisak prema Jadranu morao postojati i u vrijeme Domovinskog rata (i u Hrvatskoj, ali i u BiH), kada su se i hrvatski i bosankohercegovački Srbi, ali i Bošnjaci, ustremili prema hrvatskom moru. Prodor na more bio je važna sastavnica geostrategije agresivnog rata protiv Hrvatske i Hrvata općenito. Ta se geostrategija može sažeti u ovom:

Prvo, Hrvatska je morala prestati biti podunavska zemlja, što je osim Vukovara očigledno uključivalo i Vinkovce i Osijek. Time bi Hrvatska definitivno bila uklonjena s važne europske prometnice, koja bi između mađarske i rumunjske granice posvema došla u srbijanski posjed. Osim toga, za Srbiju bi zauvijek nestala opasnost izgradnje spojnoga kanala Vukovar–Šamac.

Drugo, Hrvatsku je trebalo presjeći Karlovačkim vratima, između slovenske granice i Bihaćko-cazinske krajine, čime bi zagrebačka regija bila konačno odijeljena od mora, dok bi hrvatski sjeverni Jadran bio prepušten neizvjesnoj, ali sigurno ne hrvatskoj sudbini.

Treće, Hrvatsku je trebalo presjeći negdje i u prostoru između Knina, obale i Ravnih kotara sa Zadrom i Šibenikom, time bi se zagrebačka regija dodatno odijelila od hrvatskog juga.

I najzad, četvrto, Hrvatsku ju trebalo presjeći u području Pelješko-stonskog primorja (bošnjačka akcija Neretva 93), čime se definitivno odjeljuje hrvatski jug, koji bi u cjelini trebao pasti, što bi bilo kompletirano iz trebinjskog zaleđa. Iz navedenoga je vidljivo, dakle, da su od četiri bitna protuhrvatska geostrateška cilja dva u svezi s našim Jadranom.

Uvidom u zemljovid možemo iščitati:

1 – Teritorijalni obuhvat. Hrvatsko primorje kao današnji politički i geopolitički pojam obuhvaća sav obalni, morski i otočki prostor (uz odgovarajući dio zaleđa, između uključenoga dijela Savudrijske vale i rta Oštra na Prevlaci). To je današnja stvarnost koju treba jasno razlučiti od teritorijalno vrlo ograničena povijesnoga pojma Hrvatskog primorja na Kvarneru.

2 – Povijesni pritisci. Afirmacija Hrvata na moru logična je posljedica zakonitosti da se središta moći u unutrašnjosti moraju nekako uspostaviti i na moru. Pritisak Hrvata iz zaleđa (hrvatski trokut – prostor hrvatske regije jezgre iz 9. stoljeća) prema bizantskim posjedima na obali i otocima. (N – Nin, K – Knin, C – Cetina).

3 – a) pritisak Osmanlija, b) pritisak Ugarske, c) pritisak Austrije

4 – Pritisci na prijelazu 20/21. stoljeća

(1) pritisak iz Slovenije od 1993. godine nadalje: a – zahtjev za čitavom Savudrijskom valom (moguće i za našom savudrijskom obalom),

za prostorom do Mirne (b) i čitavom Istrom, kao i

otocima Cres i Lošinj (c) Osim toga,

Slovenija je tražila i dio Savudrijske vale kako bi svoje teritorijalno more povezala s otvorenim morem (d), a također

dio hrvatskog teritorijalnog mora u obliku trokuta („Trokut“, e) nakon što bi međunarodna zajednica stekla morski koridor na štetu hrvatskoga teritorijalnog mora.

5 – a) Velikosrpska pobuna u Hrvatskoj imala je (među ostalim) očigledno za cilj presjeći iz kninskoga zaleđa hrvatski teritorij na dva dijela (baš kao i u Karlovačkim vratima), a to znači izbiti na more barem u novigradsko-karinskom akvatoriju s perspektivom prema Zadru i Šibeniku, dakle, ne bi se radilo ni o kakvu pravu izlaza/ulaza, nego o suverenitetskom pristupu (naravno, to nije jedino mjesto gdje su se militantni velikosrbi željeli dočepati i dokopati mora – iste su ambicije bile i na hrvatskom jugu, pri čemu ne zaboravljamo onog (kukavičkog) dalekometnog razbojnika Vučurevića, kojemu je bilo „žao svake granate koja je promašila Dubrovnik“!).

b) – (2) – Isto se tako sjećamo kninskoga drumskog razbojnika Martića, koji je od međunarodnih pregovarača (UNPROFOR) izričito tražio i pristup jadranskoj obali (lipanj 1994), i to ni više ni manje nego u Zadru (Z).

c) Važno je podsjetiti da dok su militantni velikosrbi vršili pritisak na Jadran, ne samo iz naše unutrašnjosti nego su postojali i njihovi prijedlozi da se udovolji i talijanskim neofašističkim težnjama. Tako je u lipnju 1994. B. Mikelić („precednik vlade tzv. republike srpske krajine“) ponudio Talijanima gradove Istre, uz to da Istra može dobiti „specijalni status“, kao i Šibenik i Zadar, pri čemu bi Zadar bio luka tzv. republike srpske krajine.

Jasan je bio pritisak iz tzv. krajine u vrijeme Domovinskog rata prema Zadru (Z) i Šibeniku (Š). Iako je tzv. „krajina“ dijelom izlazila na more u novigradskom prostoru (N), pristup otvorenom moru kroz dio podvelebitskih kanala i barijeru hrvatskih otoka geostrateški nije bio realan.

6 – a) – (3) – Bošnjački interes u hrvatsko-muslimanskom ratu (akcija Neretva 93) najprije za lijevom obalom Neretve i neretvanskom koridoriom, a zatim i Pločama i desnom obalom Neretve. U tom smislu cilj Bošnjaka da se uspostave u luci Ploče je očigledan, a u tome imaju i potporu međunarodnih moćnika. Tako bi strani kreditori dali kredite za razvoj te luke, ali ne Hrvatskoj, nego Bošnjacima, kako bi oni uspostavili neke oblike vlasništva u luci (a time i prihode), iako bi bilo normalno i logično da kredite dobije Hrvatska kako bi razvila svoju luku koja onda u dobroj vjeri služi svima, a u tome ponajprije Bosni i Hercegovini. No cilj je Velikog svijeta drukčiji: Bošnjaci moraju nekako doći do posjeda u luci. Ali to nije sve, za Ploče će biti zainteresirana i Republika Srpska („jer i ona je dio BiH“, zar ne!), te će stoga postojati pritisak da se i njoj pruže neke pogodnosti, jasno, na štetu Hrvatske.

b) b – (b) – Godine 1993. postavlja se i zahtjev za bošnjačkim koridorom širine tridesetak kilometara, između pločansko-neumskog primorja, pa preko Mostara, Jablanice i Konjica prema Sarajevu u okviru bošnjačke ofenzivne akcije Neretva 93.

c) – 3a – Pročelje ovog koridora u pločansko-neumskom primorju trebala je biti politička i geopolitička baza za zahtjev za posebnim bošnjačkim morskim koridorom do otvorenog mora, i to kroz hrvatsko unutrašnje i teritorijalno more, slično kao što to traži Slovenija kroz hrvatsko teritorijalno more u savudrijskom akvatoriju (i to izvan Savudrijske vale).

7 – I, II, III. – na taj bi način akvatorij Hrvatskog primorja od Savudrijske vale do rta Oštra na Prevlaci međunarodnim i bošnjačkim koridorima bio podijeljen na tri dijela.

8 – (4) – Zahtjev Republike Srpske za „srpskim Konavlima“ iz vremena Domovinskog rata na prostoru Trebinje–Molunat. U svim navedenim primjerima Hrvatska mora odlučno odbaciti bilo kakvu neprijateljsku terminologiju koja govori o nekakvoj „zatvorenosti“ i hrvatskom „zaprečavanju“ izlaza do otvorenog mora, jer ni Slovenija, a ni BiH (i Bošnjaci i Republika Srpska) nemaju apsolutno nikakvih problema u vezi sa svojim lučkim prometom (Koper, Ploče, dok je Dubrovnik pogodna provozna luka za istočnu Hercegovinu u Republici Srpskoj).

9 – (5) – Uspješni pritisak iz zaleđa na hrvatski jug ogleda se u tome da je nekadašnja Srbija / Crna Gora (2002) postigla zajedno s Hrvatskom dvojni suverenitet u zaljevu Boke kotorske, gdje je on ostvaren u unutrašnjem moru Republike Hrvatske, neposredno i nastavno uz hrvatsko kopno.

10 – Za sudbinu hrvatskog Jadrana važno je da se u zaleđu nalazi BiH kao posebnost, što je imalo povijesno, a ima i današnje značenje, i to na način koji je uobičajenih osobina, tj. zaleđe uvijek prirodno pritišće prema moru.