Politika kao prakticirana moralnost

U predizbornoj kampanji, uglavnom kad su stjerani u kut, naši političari znaju reći da u predizbornim programima i nastupima često ne kažu sve što bi htjeli – jer tko bi govorio o onom što bi mu donijelo štetu na izborima. Prešućuju se uglavnom rezovi nužni za gospodarski oporavak, koji najviše pogađaju šire slojeve pučanstva: umirovljenike, nezaposlene, osobe u državnoj službi…

Takvim postupanjem političari ne ostavljaju dojam moralnih vertikala, što dodatno produbljuje krizu autoriteta u našem društvu. Ona je osobito opasna kad se posredovanjem političara proširi na institucije koje predstavljaju ili vode, jer to dovodi do opće krize u društvu.

Nema dvojbe da svatko tko se bavi nekim poslom, pa tako i politikom, želi uspjeti. Stoga je veoma opasno ozračje koje stvara uvjerenje da se u politici može postići uspjeh samo nečasnim sredstvima. A je li baš tako? Pogledajmo što o tome govori jedan uspješan političar, Vaclav Havel, bivši predsjednik Češke Republike. U besjedi prilikom preuzimanja doktorata Harvardskog sveučilišta 1995, nakon što je istaknuo da je dužnost političara „da se ne boje nesklonosti mase“ on nastavlja: „Ta politika je služenje društvu, dakle, prakticirana moralnost. A kako bolje danas služiti društvu i prakticirati moralnost doli tako da političar u globalnoj i globalno ugroženoj civilizaciji traži svoju globalnu političku odgovornost, dakle odgovornost za samo preživljavanje ljudskog roda? Ne vjerujem da za političara koji krene ovim riskantnim putom nema nade da će politički preživjeti. To je varka koja proizlazi iz pretpostavke da je građanin glupan te da je uvjet političkoga uspjeha prilagoditi se njegovoj gluposti. Nije tako. U svakom čovjeku drijema savjest, drijema u njemu nešto Božje. I na to valja zaigrati.“

U govoru pak u National Press Clubu u Canberri iste godine, govoreći o krizi autoriteta koji osigurava red i bez kojega se svako društvo raspada, ističe: „Kriza autoriteta nije ništa drugo doli jedna od tisuću posljedica opće krize duhovnosti u suvremenom svijetu. Suvremeni je čovjek izgubio poštovanje prema višem autoritetu, recimo nadzemaljskom, te stoga nužno gubi poštovanje ne samo prema svakom zemaljskom autoritetu već prema svojem bližnjem te naposljetku sam prema sebi. Gubitak transcendentalne osi, na koju je upućeno sve zemaljsko, vodi neizbježno i do rušenja zemaljske strukture vrijednosti. Čovjek je izgubio ono što sam nekoć nazvao apsolutnim horizontom i zbog toga mu se sve relativiziralo. Ne osjeća li se sposobnim da bude odgovoran vječnosti i sveprisutnom autoritetu, nužno se raspada svaka njegova odgovornost pa i odgovornost prema ljudskom društvu i njegovim autoritetima.“

Način na koji sam pristupio pisanju ovoga članka na studiju novinarstva nazivaju citatna gradnja. Ona mi se dogodila tako da sam htio reći nešto aktualno, a onda mi se u bilješkama pojavio Vaclav Havel. I kako to obično biva, u tom trenutku nastaje paraliza: ništa ne mogu reći jer sve što pokušam ostaje tako blijedo u odnosu na ono što je već rekao netko od autoriteta. (Zato je najbolje u ovakvim prilikama izbjegavati bilješke.) Trebam li se zbog toga stidjeti? Ne, više se stidim svojih političara koji nisi čitali Havela, a vjerojatno se i ne sjećaju kad su zadnji put pročitali neku knjigu iz politologije, sociologije, socijalne psihologije… Vjerujući im da ne stignu, nekima sam svojevremeno nudio izbor iz svojih bilježaka (zapravo šalabahtera pisanih strojem), no poslije sam se uvjerio da ni njih nisu pročitali. Ako su i pokušali, vjerojatno im se već na početku prispavalo.

Pogriješili su. S obzirom na izbor autora koje sam nudio, možda bi bili došli do toga da se iskrenost, jasni stav pa i hodanje uz dlaku u politici može isplatiti. Zaigravši na to vjerojatno bi uspjeli – na svoju i korist zajedničkoga dobra. Ovako…