Otkrivanje otkrivenog blaga ili pljuska hrvatskim interpretima

Čitava plejada hrvatskih umjetnika svojim je radom dala golem doprinos u promociji opusa kultne hrvatske skladateljice

Poznati portret grofice Dore Pejačević Maksimilijana Vanke s naslovnice prošloga broja Vijenca, ali još više članci Zlatka Madžara Zapadna Europa otkriva glazbu Dore Pejačević i Njemačka pljuska hrvatskim diskografima, potaknuli su me na razmišljanje o nekim novim vjetrovima sa zapada koji su uvijek dobrodošli ukoliko smo za njih spremni... Razveselila me vijest da Theodor von Lumbe, sin Dore Pejačević, daruje Hrvatskoj portret svoje majke, a istovremeno čujem da se oba dvorca Pejačević u Našicama vraćaju vlasnicima. Stare nepravde treba ispraviti, ali pritom ne treba činiti nove.

Autor spomenutih tekstova kao i ravnatelj MIC-a Davor Merkaš zaobilaze čitavu plejadu hrvatskih umjetnika koji su svojim radom dali golem doprinos u promociji opusa kultne hrvatske skladateljice. Sjetimo se Svetislava Stančića, koji je u godini skladateljičine smrti (1923) u HGZ-u izveo drugu klavirsku sonatu, op. 57, sonatu za violončelo i glasovir s J. Tkalčićem te opsežan glasovirski kvintet koji je tada bio praktički nedovršen. Akademik Jurica Murai i violinist Josip Klima dali su neprocjenjiv doprinos, uz suradnju s Ladislavom Šabanom, u istraživanju ostavštine pohranjene u HGZ-u. Zagrebački kvartet još od najranijih sastava izvodio je i snimio sva djela Dore Pejačević, a violinist Josip Klima priredio je već odavno rasprodano izdanje minijatura za violinu i glasovir. Impresivna izvedba glasovirskoga koncerta u g-molu s pijanisticom Pavicom Gvozdić snimljena uz simfoničare HRT-a, orkestralne izvedbe pod ravnanjem Mladena Tarbuka te brojne izvedbe komornih i solističkih djela snimljenih na nosačima zvuka (primjerice violinska sonata u izvedbi Anđelka Krpana i Nade Majnarić, Croatia Records) samo su dio mozaika hrvatskih umjetnika i intelektualaca u promicanju glazbe Dore Pejačević. Zadaća MIC-a bila je spomenute izvedbe sakupiti i objaviti u sklopu projekta Dora Pejačević kao nacionalnu dragocjenost i europski kuriozum, a sigurna sam da bi i naša diskografska kuća Croatia Records u tom projektu vidjela svoj interes. Upravo taj i takav posao rade muzički informativni centri u nama bliskim zemljama poput Mađarske, Češke, Poljske, Rusije. Živo se sjećam koncerata u Londonu na kojima su upravo spomenute kulturne sredine promovirale vlastitu baštinu putem svojih manje ili više poznatih skladatelja, solista, ansambala, diskografije i notnih izdanja, koristeći se svim tim kao još jednom promidžbom svoje zemlje.

Niz domaćih izdanja

Budući da se glazbom Dore Pejačević bavim, na poticaj svojega profesora akademika Jurice Muraja, još od studentskih dana, u proteklih tridesetak godina ne jenjava moja fascinacija njezinom glazbom i životnom pričom koju nam je Zvonimir Berković tako živo ispričao u filmu Kontesa Dora. Nebrojenim projektima u domovini i inozemstvu kojima sam obilježavala obljetnice rođenja ili smrti, predavanjima, glazbeno-poetskim recitalima i autorskim nosačima zvuka (Croatia Records) dala sam doprinos kao izvođač. Projektom Dorin put predstavljala sam Dorinu glazbu na njezinu životnom putu koncertima od Našica preko Budimpešte i Praga do Münchena, surađujući sa svjetski priznatim kvartetima, poput Talich kvarteta i dr. Kako sam u svom radu imala na raspolaganju samo izvorne rukopise, stare prijepise i tek poneko tiskano izdanje, postala sam svjesna potrebe da se jednim izdanjem obuhvate sve minijature napisane za glasovir kako bi postale dostupne svima. Moja se želja uklopila u već postojeći projekt Dora Pejačević Muzičkog informativnog centra te je nakon pet godina redaktorskoga rada i bezbrojnih korekcija tiskanoga notnog materijala zbog neprofesionalnosti suradnika MIC-a prvo integralno izdanje Glasovirskih minijatura Dore Pejačević promovirano koncertom u Preporodnoj dvorani palače Narodnog doma u povodu 120. obljetnice rođenja skladateljice. Na programu su uz najpoznatije cikluse minijatura Život cvijeća i Maštanja izvedene solo pjesme te minijature za violinu i glasovir uz goste Lidiju Horvat Dunjko i Jana Talicha.

Zaboravljene izvedbe i umjetnici

Do danas, nakon 25 godina umjetničkoga rada, moj je najdraži projekt i dalje po riječima Branimira Pofuka, „kontesina bajkovita večer“, u unaprijed rasprodanoj velikoj dvorani Lisinski, na kojemu sam kao autorica projekta, a u čast 75. obljetnice smrti Dore Pejačević, uspjela okupiti muzikologe, publiciste, glumce, kostimografe, redatelje, nakladnike knjiga i nosača zvuka, kako bismo znatiželjnoj publici dočarali svu ljepotu njezine glazbe. Prije koncerta bila je predstavljena reprezentativna monografija dr. Koraljke Kos, koja je do danas jedan od kamena temeljaca u istraživanju života i opusa Dore Pejačević, te CD s djelima koja su te večeri bila izvedena. Prema programu je uz glasovirske minijature bio izveden opsežni Glasovirski kvintet, op. 40 uz Zagrebački kvartet, a glumica Alma Prica, koju smo nakon koncerta mogli vidjeti kao Doru u filmu Zvonimira Berkoviča, interpretirala je pjesme Karla Krausa, Fridricha Nietzschea i same Dore Pejačević. Tako i slično osmišljenim projektima trebalo je svijetu predstavljati našu glazbenu baštinu pa se ne bi dogodilo da vrijedna djela kao i izvrsne izvedbe mnogih umjetnika kojih više nema među nama ostanu još uvijek zakopano blago.

Velike obljetnice Milke Trnine, Zinke Kunc i primjerice Marijane Radev brojnim su slavljeničkim izvedbama i izložbama obilježene u Londonu, New Yorku i Tel Avivu, a mi još čekamo barem skromnu monografiju posvećenu opernim divama čija su imena zlatnim slovima uklesana u Metropolitanu, koji je u Zagrebu danas prisutan samo izvedbama na velikom platnu dvorane Lisinski.

Članak objavljen u Vijencu o Dori Pejačević daje naslutiti da dosad za njezin skladateljski opus gotovo ništa nije učinjeno osim monografije te da će MIC uz pomoć njemačkih partnera konačno njezinu glazbu predstaviti javnosti. Nepravde ili greške koje su u povijesti nanosile znatnu štetu našoj kulturi činili su oni koji su svjesno zaobilazeći sve što je dotad napravljeno počinjali iz početka, pripisujući sebi sve zasluge mnogih koji su tomu posvetili desetljeća rada. Sudeći po promociji primjerice nekih Sorkočevićevih djela u inozemstvu, namjera je da se sve što je učinjeno prikaže kao zasluga MIC-a te da se gotov, i od Hrvatske plaćen projekt, jednostavno prebaci u inozemstvo kao projekt pojedinaca. S takvim stajalištem pitam se jesu li su dorasli preuzeti brigu o djelima Borisa Papandopula, koji je do danas najizvođeniji hrvatski skladatelj.

Muzički informativni centar osnovan je s iznimno važnom zadaćom, da kompletan glazbeni život, sa svim segmentima koji Zagreb i Hrvatsku čine vrijednom glazbenom sredinom, predstave svijetu na način da nas svijet doživi kao važan segment zajedničke glazbene tradicije, te da se i mi osjećamo njegovim dijelom. U tom smislu još se ne vide rezultati koje glazbena zajednica očekuje od takve institucije. U glazbenom životu dolazi do brojnih promjena i jedino suradnjom svih čimbenika glazbenoga života možemo nadati se uspješnim rezultatima. Uspješnim rezultatima podrazumijevamo stvaranje uvjeta da interpretacije visokog dometa naših ansambala i solista, kao i vrijedan autorski potencijal, budu predstavljeni na način kakav zaslužuju. Sigurna sam da uz uspostavu visokih međunarodnih standarda uspjeh neće izostati.