Osvajanje pozornice autosarkazma

Predstava Rat i mir, nastala prema remek-djelu ruskoga književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja iz 1869. i prema izvrsnom prijevodu na hrvatski Zlatka Crnkovića, ostvarena kao koprodukcija HNK-a u Zagrebu i Pandur.theaters, u suradnji s Maribor 2012, European Capital of Culture, na premijeri u petak 14. listopada na velikoj nacionalnoj hrvatskoj pozornici okupila je tzv. kulturnu elitu iz Hrvatske i Slovenije i nekoliko nas običnih smrtnika. U duhu glamoura započela s kašnjenjem, umjesto u devetnaest sati u devetnaest i petnaest, predstava je trajala sve do dvadeset i tri sata i petnaest minuta, sa stankama nakon prvoga i drugoga dijela.

Dojmljivo scenografsko rješenje grupe Numen (na fotografiji Alma Prica)

Prvo pitanje na koje kazalište mora dati odgovor fokusirano je na razlog postavljanja određenoga teksta. U ovom se slučaju ono opterećuje i pitanjima zašto se postavlja roman, može li se takvo remek-djelo uopće dramatizirati, je li autor dramatizacije Darko Lukić nakon petnaest inačica sa suradničkom ekipom, dramaturginjom Livijom Pandur i umjetničkom suradnicom Sanjom Ivić, izabrao onu pravu, koja zauzima stotinjak stranica. Pitanje, pak, o izboru jednoga od vrhunaca svjetske književnosti načelno se ne bi smjelo postavljati. U pretpremijernim razgovorima autori i glumci naglašavaju arhetipsku vrijednost prizora u predstavi. Ne može se, međutim, izbjeći i svjetotvorcima neznatna, a nama Hrvatima velika činjenica da je moguća usporedba trajanja i kasnije recepcije i interpretacije hrvatskoga Domovinskoga rata s ruskim Domovinskim ratom. Tolstoj se, naime, služio povijesnim izvorima koje je izabrao kako bi heroizirao Domovinski rat 1812, opisujući razdoblje od godine 1805. do 1812, doba stvaranja ruske nacionalne svijesti, usmjerujući se na rat i Bitku kraj Borodina u blizini Moskve. Premda se dramatizacija i dijalog zasnivaju na emotivnim impulsima koji nastaju čekanjem što će se dogoditi s protagonistima u ratu i očekivanjima uoči bitaka, bez dramatiziranih scena ratovanja, u središtu je predstave prikaz sudbine čovjeka koji je jednostavno, hoteći ili ne htijući, „stopljen s poviješću“.

Slovenski redatelj međunarodnoga ugleda Tomaž Pandur inscenira dramatizaciju polazeći od jednostavne činjenice da je Rat i mir roman prostora i vremena. U organizaciji scenskoga prostora veliku pomoć pruža mu, osim uigrane tehničke ekipe HNK-a u Zagrebu, scenografija grupe Numen – Sven Jonke i Nikola Radeljković. Prvi dio predstave, koji obilježuju pomicanja bijelih svečanih zastora i lustera što uokviruju niz realnih i nadrealnih događanja, od izlaska iz zaleđene obiteljske slike s medvjedom do ilustracija odnosa u plemićkim obiteljima Bolkonski i Rostov i najave odlazaka na ratna bojišta, događa se u zastornim slikama kocaka ruskih svečanosti, djetinjastosti i (ne)uviđanja ratnih opasnosti. Drugi dio predstave u znaku svijetloga zastora s crnim kvadratom s vjerojatnom aluzijom na Maljevičev dopušta igri sjenama prikazati strahotu koja se u ljudima događa za vrijeme trajanja rata, s razgrađivanjem obiteljskih i ljubavnih odnosa u trenutku najvećih opasnosti i pogibelji na ratištima. Treći dio predstave smanjuje vizuru beskrajnoga povijesnog događaja u proscenijski ograničena egzistencijalna događanja pred bolničkim zastorom s događajima bijelih noći (usp. Dostojevski), tj. smrti. Taj se pirandelovski dio povezuje s početnim ulascima u prostor glumstvenosti i maskovitosti te s krajem završnice drugoga dijela u kojoj i Napoleon skida masku razgovarajući s pukom / Slugom i publikom. Sarkastično osvješćivanje kazališne i umjetnosti politike kao politike laži i estrade pretvara prijateljskoga Slugu intimnih i povijesnih događanja u Slugu ideologije laži u kojoj se protagonisti povijesnih događanja ogoljuju u estradnim plesnim nastupima u televizijskom show-programu.

Vremenska je dimenzija prikazana kao stalan pokret pojedinaca i masa u nemiru povijesti i života; glumci prolaze pozornicom lijevo i desno, gore i dolje, izmjenjujući kadrove velikoga filmskoga mehanizma egzistencijalno ključnih događanja što prolaze mimo želje pojedinca, vlastite i volje neba. Ironija je predstave okrenuta i prema samoj umjetnosti, od glazbene (ritam strahota naglašen je punktovima dramatičnosti grupe Silence – Boris Benko, Primož Hladnik) do vizualne (sivo svjetlo tuge izvrsnoga oblikovatelja svjetla Juana Gómeza Corneja), intertekstualnim i intermedijskim odnosima prema filmu, ekranizaciji, televiziji, pokretnoj slici.

Čovjek je prikazan kao nemoćan gledatelj hiperboliziranih ideoloških i slika ratova i požarišta što izazivaju pustinje u krajoliku i duši. Golemi Napoleon na gimnastičkom konju ironizira ikone vođâ današnjice. U crno obavijena dječja kolica s crnim zastavicama komuniciraju s invalidskim generalskim i kneževskim kolicima.

Golem je teret na glumcima koji u iznimno domišljenim i crno-bijelim kontrastnim kostimima Danice Dedijer trebaju osvojiti i scenu istine i pozornicu autosarkazma. Prizori između Alme Prica kao Marije Nikolajevne Bolkonske i Pere Kvrgića kao Kneza Nikolaja Andrejeviča Bolkonskoga, ispunjeni nadrealnošću, hiperbolizacijom, groteskom i toplinom, najdojmljiviji su u predstavi. Velik prinos daju i Goran Grgić kao plah i nemiran Pierre Bezuhov i Milan Pleština kao Andrej Nikolajevič Bolkonski, nositelj boli i tuge, te svenazočna i puna energije emotivne rastrzanosti Zrinka Cvitešić kao Nataša Rostova. U sceni zavođenja zablistala je mlada Iva Mihalić kao Helena Vasiljevna Kuragina, uvjerljiv je nemir donio Luka Dragić kao Anatol Vasiljevič Kuragin i uvijek dobar Franjo Kuhar kao Knez Kuragin. Ivan Glowatzky kao Nikolaj Iljič Rostov i Nera Stipičević kao Sonja Aleksandrovna Rostova predstavili su spoj suzdržanosti i krika onemogućene ljubavi. Lana Barić kao Lisa Bolkonska obilježila je unutarnjom energijom prvi dio predstave, uz uvijek uvjerljivu Doru Lipovčan u ulozi družbenice kneginje Marije Bolkonske. Nezahvalne a dobre uloge ostvarili su Dušan Bućan i Nikša Kušelj kao časnici u ruskoj vojsci. Damir Markovina kao Car Aleksandar Prvi, Bojan Navojec kao Napoleon Bonaparte i Siniša Popović kao General Kutuzov pristali su glumiti ikoničke ideologeme, pronašavši im i potrebnu ljudsku pogrešku. Gošća iz Slovenije Milena Zupančič kao Grofica Natalija Rostova podsjetila je na haenkaovsku, ovdje neangažiranu, glumicu Branku Cvitković. Livio Badurina kao Sluga, vodič u predstavi, pokazao je ljudskost i toplinu u mehanizmu povijesti i kazališne umjetnosti.

Hoće li publika prihvatiti predstavu koja sintetizira beskrajnu tugu i sarkazam u ikonografiji rata i raspadnutih obitelji, prostor ideologije političke i kazališne laži, pokazat će vrijeme. U sljedećim izvedbama glumački ansambl treba popraviti pojedine tihe i nerazgovijetne dijelove kako engleski titlovi ne bi ironizirali ponekad nerazumljivo govorenje na hrvatskom jeziku u ovoj predstavi koja se na hrvatskoj pozornici bavi i hrvatskim Domovinskim ratom.