Opsesije vizionara i provokatora

Lars von Trier redatelj je koji u umjetničkom i osobnom habitusu manje ili više skladno objedinjuje osobine zabavljača, provokatora, sadista, egoista i vizionara te koji svakim novim ostvarenjem izaziva javnost i uzburkava duhove

Kao ključni inicijator i pokretač umjetničkog pokreta Dogme 95, osebujni filmaš i vizionar Lars von Trier prije nešto više od desetljeća i pol stekao je titulu preporoditelja danskoga filma. Započevši karijeru kao scenarist niza vrlo zanimljivih kratkih filmova još potkraj 60-ih, von Trier se tijekom sljedećih desetljeća, među ostalim kreiranjem provokativne televizijske adaptacije Euripidove Medeje te hvaljene serije Kraljevstvo, afirmirao kao postmodernist sklon intelektualiziranju, eksperimentiranju i naglašenim stilizacijama. Umjetnik s dijagnozom neizlječive paranoje koji nikada ne putuje zrakoplovom, von Trier se vrlo brzo prometnuo u enfant terrible europske sedme umjetnosti, koji uvijek ističe da filmovi moraju biti životni te da je u njima iznimno važna dominacija slike nad riječju. Spomenutom Medejom isprovociravši feminističku kritiku, koja mu je ozbiljno prigovorila zbog mizoginije, von Trier je upravo u Kraljevstvu, svojevrsnoj horor-sapunici koja se odvija u bolnici u Kopenhagenu, postavio temelje budućih Dogminih postulata. Nakon ekstravagantna debitantskog kinoprojekta, krimića Element zločina, redatelj je već u horor-drami Epidemija, realiziranoj kao svojevrsna pokazna vježba snimanja filma s ograničenjem niskog proračuna, demonstrirao neke stilske i izvedbene osobine koje će mu desetak godina poslije u okviru Dogme 95 priskrbiti titulu Dreyera devedesetih. Premda je koncept budućih deset Dogminih zapovijedi bio razvidan već i u začudnom, fascinantno poetičnom i kompleksnom von Trierovu remek-djelu Lomeći valove, načela tzv. zavjeta čistoće na koji su se izvorno obvezale redateljeve kolege Thomas Vinterberg, Kristian Levring i Sřren Kragh-Jacobsen, a koji će novi danski film na specifičan način predstaviti svijetu, do punog će izražaja doći tek u uspjeloj von Trierovoj naturalističkoj humornoj drami Idioti. Makar je i sam redatelj u međuvremenu najvećim dijelom odustao od postulata Dogme, Lars von Trier je i danas istoznačnica za danski film, odnosno zaglavni kamen suvremene danske kinematografije s kojim će se neizbježno uspoređivati svi drugi nacionalni filmaši. Također, do međunarodne afirmacije velikog Austrijanca Michaela Hanekea tijekom posljednjeg desetljeća, von Trier je s Mađarom Bélom Tarrom činio najintrigantniji, a sa Španjolcem Pedrom Almodóvarom najpopularniji dvojac današnjeg europskog filma.

Kirsten Dunst u najnovijoj Trierovoj egzistencijalnoj drami

O grijehu i žrtvovanju

Redateljeva fascinacija Medejom i grčkom tragedijom nije nimalo čudna, jer von Trier i jest tragičar koji se nad svojim likovima redovito sadistički iživljava, stavljajući ih pred nesavladive prepreke i neizmjerna iskušenja koja od njih zahtijevaju podnošenje iznimnih žrtvi, a često i žrtvovanje vlastitih života. Istodobno, on je i autor zrela, zaokružena, estetizirana i vizualno dojmljiva stila, duhovno nadahnut i religijskim temama grijeha, iskupljenja i žrtvovanja usmjeren filmaš koji, propitkujući narav i manifestacije zla, nerijetko izabire naglašeno sentimentalne i melodramske sižeje. Von Trier je inovativan i intelektualno izazovan autor uistinu jedinstvena pristupa odabranim temama, kreator ambicioznih te značenjski iznimno potentnih i složenih djela, koja oblikuje u nekovrsne trilogije. U prvoj takvoj trilogiji, nazvanoj Europskom, koju su tvorili filmovi Element zločina, Epidemija i Europa, redatelj je ponudio tjeskobnu i apokaliptičnu sliku našeg kontinenta i njegove distopijske budućnosti. Uslijedile su egzistencijalne romantične drame Idioti, Lomeći valove i Ples u tami, koje čine trilogiju posvećenu osobito senzibilnim te emotivno, tjelesno ili mentalno donekle hendikepiranim ženama koje su zbog muškaraca koje vole spremne na podnošenje i najvećih žrtvi. Također, navedene naslove Lomeći valove i Ples u tami s izvrsnim bi se Dogvilleom moglo pomalo nategnuto smatrati trilogijom koja se bavi pojedinačnom i društvenom opresijom kojoj su žene izložene u suvremenom društvu. A kod nas nažalost nedistribuirana drama Mandarlay, koncipirana kao tematski i značenjski nastavak Dogvillea, možda čini središnji dio buduće trilogije posvećene oslikavanju mračnoga naličja američkog društva. Sažeto kazano, Lars von Trier redatelj je koji u umjetničkom i osobnom habitusu manje ili više skladno objedinjuje osobine zabavljača, provokatora, sadista, egoista i vizionara te koji svakim novim ostvarenjem izaziva javnost i uzburkava duhove. Ako mu s određenim filmom to ponekad i ne uspije u željenoj mjeri, kao što je bio slučaj s njegovim recentnim ostvarenjem Melankolija prikazanim u konkurenciji ovogodišnjega kanskog festivala, von Trier si (anti)reklamu osigura skandaloznim verbalnim ispadom kakav je bio onaj filonacistički zbog kojega je naposljetku izbačen s Cannesa.

Kraj svijeta

I u spomenutoj Melankoliji, egzistencijalnoj drami s elementima fantastike za ulogu u kojoj je Kirsten Dunst na Croisetti nagrađena kao najbolja glumica, razvidna su manje-više sva obilježja von Trierova autorskog rukopisa. Dunstova tumači Justine, čini se uspješnu autoricu reklamnih slogana i mladenku koja stiže na vlastitu svadbu s markantnim Michaelom u dvorac svoje obitelji u kojem žive njezina sestra Claire (uvijek odlična Charlotte Gainsbourg) i njezin muž John (smireni Kiefer Sutherland). Justine i Claire djeca su razvedenih roditelja, grube i alkoholu sklone majke Gaby (sjajna Charlotte Rampling) i dobrodušnog oca Dextera (John Hurt u netipičnoj ulozi hedonista), a nevesela obiteljska prošlost mlade je žene karakterno i duševno oblikovala na različite načine. Dok je Claire racionalna i staložena osoba koja čini se uživa u skladnom obiteljskom životu, Justine je vrlo depresivna i izrazito nesigurna djevojka koja smijehom prikriva strahove i neuroze. Isprva naizgled mirnu svadbu ubrzo će poremetiti Gabini hirovi i njezine svađe s bivšim suprugom, a Justine će dodatno isprovocirati agresivan pristup njezina šefa Jacka (pouzdani Stellan Skarsgĺrd), koji je i usred vjenčanja gnjavi s poslom. Justinini depresivni ispadi kulminirat će njezinim površnim seksualnim odnosom s Jackovim pomoćnikom Timom, što će već u noći vjenčanja rezultirati prekidom braka. Istodobno, Zemlji se približava nepoznati planet nazvan Melankolija za koji se očekuje da će zaobići Zemlju, no koji će sasvim neočekivano promijeniti putanju.

Von Trier je i ovdje istodobno pretenciozni Umjetnik i autentični artist s osebujnim mizantropskim pogledom na ljude i društvo. No upravo zbog prenaglašena artizma i tezičnosti koji dobrano jedu inicijalnu priču i likove, Melankolija ne pripada u von Trierova najuspjelija ostvarenja. Vizualno impresivan uvod koncipiran je kao kolaž začudno poetičnih slow-motion (zapravo gotovo nepokretnih) slika neposredno uoči kataklizme, koje iznimno efektno prate akordi Wagnerove opere Tristan i Izolda. Nakon takva uvoda ono što slijedi, a to je redundantna i neoriginalna priča o disfunkcionalnoj i u određenoj mjeri dekadentnoj buržoaskoj obitelji, prikaz koje nalikuje onima u filmovima Luchina Viscontija, ni približno ne posjeduje uvodnu hipnotičku snagu i sugeriranu intrigantnost. Tijekom prve polovice filma, dok prati zbivanja na svadbi, von Trierova režija i kamera Manuela Alberta Clara povremeno su posve kaotične i nefokusirane. Emocionalni konflikti među likovima prikazani s dosta improvizacije ostaju uglavnom površni i ne baš zanimljivi, osobito u usporedbi sa superiornijom Proslavom Thomasa Vinterberga, a posljedica je toga i tek skiciranje potencijalno zanimljivih emotivnih trauma u pozadini Justinine depresije. Drugi je dio uspjeliji, a u njemu autor smirenom režijom katastrofu kozmičkih dimenzija razmjerno spretno isprepleće s glumački vrlo dobro dočaranim intimnim dramama troje protagonista. Naziv planeta Melankolija plastičan je opis Justinina stanja, a s njegovim približavanjem Zemlji drastično će se izmijeniti i ponašanje likova. Dotad sabrana i u organizaciji vještoga Johna spoznaja o kataklizmi nagnat će na suicid, racionalna Claire pretvorit će se u histeričnu majku očajno svjesnu da ne može zaštititi djecu i sebe, a najsabranijom će se pokazati Justine čije mentalno stanje savršeno korespondira s krajem svijeta. Sve u svemu, da je von Trier bio manje pretenciozan i u redateljskom pristupu ujednačeniji, i solidna Melankolija mogla je biti uspjeliji film.