O smrti, tuzi, identitetu, vjeri...

Osim što su oba u izvorniku pisana na francuskom jeziku, francuskih autora, dodatna zajednička osobina dvaju novih romana iz Kiklopom za najbolju biblioteku triput ovjenčane edicije Na tragu klasika jest što su to knjige koje tematiziraju smrt, odnosno tugu zbog gubitka bliske osobe. Novi roman Gillesa Leroya Zola Jackson za protagonisticu ima ženu koja se vrlo teško nosi sa smrću voljenoga sina, a Gwenaelle Aubry u romanu Nitko plete portretnu fresku nedavno preminule osobe – svoga oca – čiji je život obilježila teška duševna bolest, manično-depresivni poremećaj.

Prev. Sanja Šoštarić, Hrvatsko filološko društvo / Disput, Zagreb, 2011.

Nakon očeve smrti Gwenaelle Aubry pronašla je njegov rukopis znakovita naslova Melankolična crna ovca u kojemu je njezin otac, ugledni profesor prava i autor brojnih stručnih radova i knjiga, podrobno opisao svoju dugogodišnju borbu s maničnom depresijom. Shrvan bolešću zbog koje je izgubio stan, zanimanje, društveni identitet do kojeg je toliko držao, ali i bliskost s osobama koje je volio, François-Xavier Aubry u tom tekstu kao da nastoji doprijeti u sebi do onoga ja koje bolest još nije dotaknula i koje je još spremno shvatiti, misliti, osjećati, pisati i nadati se. Autorica je svjesna kako su ona i sestra oca zbog bolesti možda već bile izgubile još za njegova života. No sada, kad je stvarno mrtav, pišući knjigu ona se trudi „oblikovati odsutnost, pronaći oblik za ono što u njoj ostaje od oca, dvorac prisutnosti da se zaštiti njegova odsutnost“. U knjizi koju gradi i komponira oko ulomaka iz očeva rukopisa, na način da interpretirajući i nadograđujući očeve riječi stvara sliku o jednom životu, ona istovremeno piše i o sebi; biografija se naposljetku pretvara u autobiografiju jer se u jednom životu zrcali drugi, a oba života – i njezin i očev – podijeljena su na dva dijela, jedan posvećen obitelji i profesiji, a drugi posvećen pisanju i stvaranju.

Prev. Marija Paprašarovski, Hrvatsko filološko društvo / Disput, Zagreb, 2011.

Svjesna da je sjećanje uvijek razlomljeno, da izvire u valovima, a na papir liježe u obliku raspršenih asocijativnih bljeskova, autorica rukopis nastoji usustaviti, pa mu daje strukturu abecedarija, pri čemu poglavlja prate francusku abecedu, a njihovi naslovi simboliziraju višestrukost identiteta koje je otac u sebi nosio. No Dustin Hoffman, James Bond, crna ovca, gusar, beskućnik, izdajnik, utopist, cirkusant, Xavier, Zelig... samo su bile maske iza kojih se skrivao netko tko želi biti nitko, netko tko niječe svoje ja, tko neprestano bježi od sebe, tko nije bio kao drugi – on je bio ti drugi. Autoričina knjiga tako je zapravo pokušaj da se izmjere i sakupe tragovi jedne odsutnosti, ali i da se rekonstruira borba s utvarom bipolarnosti, borba sa svrhom okupljanja krda svoje duše i kroćenja intimnog zvjerinjaka, kako sve te zvijeri koje je otac nepripitomljene nosio u sebi više ne bi krvoločno skakale za vrat jedna drugoj.

Gilles Leroy, 53-godišnji francuski pisac, odličan je poznavatelj američkoga Juga, u čije je prostore smjestio radnju dvaju svojih romana – Goncourtovom nagradom ovjenčan Alabama song posvećen životu i spisateljskom radu Zelde Sayre Fitzgerald, supruge znamenitoga pisca Francisa Scotta Fitzgeralda te novi roman Zola Jackson, prvi roman koji tematizira prirodnu, ali i humanitarnu katastrofu uzrokovanu uraganom Katrin, koji je u kolovozu 2005. opustošio New Orleans. Roman Zola Jackson za protagonisticu ima istoimenu šezdesetogodišnju afroameričku učiteljicu iz siromašne četvrti Gentilly, koja se, dok New Orleansom bjesni uragan, prisjeća sličnih događaja od prije četrdeset godina, kad je njezin grad opustošio uragan Betsy, i kad je ona rodila svog sina Caryla. Sada, povijest se ponavlja; grad je ponovno u rasulu, ali isto tako i njezin život, bez obzira na prirodnu katastrofu, jer, kako znamo, roditelje bi njihova djeca trebala nadživjeti, a njezin dragi sin Caryl je mrtav. Zolin je životni moto bio: „U životu ne postoji druga prilika; jedina druga prilika koju čovjek dobije prilika je da ponovi svoje pogreške.“ Ali njezin dragi Caryl, moglo bi se reći da on nije imao ni prvu priliku; bolest – rak – iz života ga je otrgnula mlada, a majci sve što sad ostaje jest sjećanje, tuga, bol i gorčina, mučna gorčina zbog tako nepotrebne i prerane smrti.

Caryl je bio prekrasan mladić, mulat zelenih očiju, i iznimno inteligentan; izvrstan učenik i student te vrlo perspektivan znanstvenik, iz života otrgnut u naponu snage. Majka ga je silno, posesivno voljela, a sada, kada sina više nema, i dok gradom bjesni uragan, ona pati zbog svojih grešaka, zbog svoje ljubomore, zbog netrpeljivosti spram sinova ljubavnika, jer sina nije željela ni sa kim dijeliti, on je bio njezino svjetlo, njezina ljubav, njezina nada.

U Zoli Jackson Gilles Leroy zapravo piše dva romana; iznimno snažnom, na trenutke čak i naturalističkom autentičnošću on piše dokumentarističko svjedočanstvo o prirodnoj katastrofi, uraganu koji je razorio New Orleans, središte američke multikulturnosti, ali istovremeno piše i ganutljivu intimnu sagu o ljubavi majke prema preminulome sinu. Dokumentarizmu svjedočanstva Leroy pridružuje oštru kritiku nesposobnosti, ali možda čak i svjesne nevoljkosti Bushove vlasti da pomogne ljudima osuđenim na siromaštvo i beznađe, apostrofirajući sličnu situaciju otprije četrdeset godina kad su, za vrijeme uragana Betsy, dinamitom razrušeni nasipi kako voda ne bi poplavila bogate četvrti i poslovne zgrade, već se izlila po siromašnim četvrtima. Rekonstrukcija Carylova odrastanja Leroyu služi kako bi tematski raspon rukopisa obogatio i proširio problematizacijom solidarnosti, religije te međurasnih odnosa i netrpeljivosti, ali se ne ne propušta pozabaviti i tematikom homoseksualnosti i homofobije. No Zola Jackson također je priča o ljudskoj ustrajnosti, o borbi žene za preživljavanje, kako bi, kako ona smatra, posredovanjem njezina sjećanja, i život njezina sina nastavio svoj tijek. Istovremeno Gilles Leroy piše i o praštanju, o praštanju drugima, ali i sebi, o intimnom suočavanju čovjeka s vlastitim greškama te o borbi s inatom, ali je Zola Jackson ujedno i filozofsko promišljanje šutnje Svevišnjega pred ljudskim patnjama i propitivanje vjerskog zanosa i nade u trenucima najvećih ljudskih kušnja.