Napokon hrvatski dirigent u polufinalu

Filip Pavišić uspio je u drugoj izlučnoj etapi uvjeriti žiri da zaslužuje mjesto među šestoricom najboljih

Ipak se i to dogodilo! Na 5. međunarodnom natjecanju Lovro von Matačić, koje se u Zagrebu održavalo od 3. do 7. listopada, nakon mnogih pokušaja jedan je hrvatski dirigent uspio ući u polufinale. Riječ je o Filipu Pavišiću, koji je studirao u Zagrebu rog i dirigiranje, potom se usavršavao u Beču u vrijednoj klasi Uroša Lajovica, no sve mu je to, uz mnoge druge koncerte, bila tek ulaznica za stalno dirigentsko mjesto u Operi HNK u Osijeku. Sada, pred hvalevrijednim i strogim ocjenjivačkim sudom sastavljenim od svjetski uglednih dirigenata i pedagoga – Berislav Klobučar, predsjednik i dobitnik Nagrade Matačić za životno djelo, Nikša Bareza, Leopold Hagrer, Géza Kovács, Jorma Panula i Thomas Sanderling – 35-godišnji Pavišić uspio je u drugoj izlučnoj etapi uvjeriti žiri da zaslužuje mjesto među šestoricom najboljih.

Filip Pavišić u jednom od svojih osječkih nastupa

Prijašnjih natjecateljskih godišta kroz natjecateljsko čistilište prošli su mnogi, a među njima primjerice i Saša Britvić, današnji profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i vrijedni promicatelj te osnivač Hrvatskoga baroknog ansambla, Tonči Bilić, koji je radio u Riječkoj operi i nakon Igora Kuljerića nastavio ciklus Sfumato Zbora HRT-a, zbora koji se visokom razinom i probranim repertoarom sve više afirmira i u inozemstvu, ili Luka Vukšić, koji je naslijedio goranovce, i Ivan Repušić, umjetnički ravnatelj glazbenoga programa Dubrovačkih ljetnih igara kao i stalni prvi dirigent u Operi u Hannoveru i gost Njemačke opere u Berlinu. Svi su oni, a i drugi hrvatski kandidati, ispadali već u prvoj etapi, koja se odvija uživo nakon provjere snimki svih prijavljenih. Ove godine bilo ih je oko sto pedeset prijavljenih sa svih strana svijeta (iz Japana gotovo četrdeset), a preliminarni izbor ili prvu etapu na temelju audio- i videosnimki za ulazak među šesnaestero koji se natječu za žiri napravili su dirigentica Nada Matošević Orešković, intendantica HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Tonči Bilić i Jorma Panula, legendarni finski dirigentski pedagog. Padanje hrvatskih već u prvoj izlučnoj etapi uživo (odnosno nominalno drugoj etapi) već je više puta postavljalo pitanje koja je zapravo svrha natjecanja koje u zemlji slavnoga dirigenta ne može predstaviti dostojnoga kandidata. A Natjecanje Matačić među sličnim i relativno brojnim dirigentskim natjecanjima u svijetu ima vrlo zahtjevan program i znatan ugled, što mu zacijelo donosi ime po najslavnijem hrvatskom dirigentu koji je ostavio neizbrisiv trag u sjećanjima sretnika koji su dovoljno stari da su ga mogli slušati uživo, ali i među predstavnicima mlađe generacije koja prati snimke časnih starina pa bile one na crno ili s Youtubea, i natjecanje na kojemu imena u sastavu ocjenjivačkoga suda na stanovit način osiguravaju pravednu procjenu. No valja priznati da su dosad hrvatski kandidati dolazili s vrlo malo iskustva kako s nastupa tako već i s akademskog obrazovanja koje im u siromaškim uvjetima ne osigurava izlazak pred orkestar barem svakih tjedan dana tijekom školovanja. Nedostatak školskoga, nastupateljskog i natjecateljskog iskustva donosio je svoj danak. Zato je relativno lijep uspjeh Filipa Pavišića razveselio.

Morao se ipak zadovoljiti četvrtim mjestom, odnosno koncertnim nagradama Varaždinskoga komornog orkestra i dvama koncertima Hrvatskoga glazbenog zavoda. A kako je među natjecateljima sve više dirigentica koje iskušavaju sreću u tom tipično muškom zanimanju, utješni seminar Bartók u organizaciji Budipeštanske filharmonije pripao je Dankinji Mariji Badstue.

Glavne nagrade od sedam, pet i tri tisuće eura otišle su redom u ruke pobjednika, Moskovljanina Alekseja Bogorada (1979), čija biografija već sada nabraja mnoge nastupe i živahnu dirigentsku aktivnost, potom mlađahnoga Kah Chun Wonga iz Singapura (1986), koji se školovao i na slavnom Peabodyju u Philadephiji i na stanovit je način štićenik Essa-Pekke Salonone te napokon Roberta Farkasa iz Mađarske (1982), koji već razvija karijeru i izvan granica domovine.

Njih trojica nastupila su sa Simfonijskim orkestrom HRT-a na koncertu finalista u velikoj dvorani Lisinski. I premda su mnogi pretplatnici raznih ciklusa i studenti imali povlašten, a i besplatan pristup na finale, čini se da nam je, razmaženima četveromjesečnim suhim vremenom, zasmetala i umjerena kiša i pad temperature pa dvorana nije bila ispunjena. Koncert je otvorio najmlađi finalist Kah Chun Wong sa živahnom simfonijskom pjesmom Vragolije Tilla Eulenspiegela Richarda Straussa. Nastupom koreografiranim kao vježba pred zrcalom, nadareni je Wong u mladim dirigentskim godinama želio pokazati baš sve što je naučio o dirigentskom zanatu uz blagonaklonu suradnju već zamorenog Simfonijskog orkestra HRT-a, koji je bio zadužen za sve etape. Mađarski dirigent Robert Farkas pred orkestar i publiku izašao je s partiturom suite iz baleta Licitarsko srce Krešimira Baranovića, jednom od dvije zadane skladbe hrvatskih autora. Iz neposrednoga susjedstva, iz djetinjstva i duha narodnog idioma koji su njegovali mađarski skladatelji, čitalo se da on vrlo dobro poznaje folklorni kôd, promjene tempa i načina, i to je znao iskoristiti sa svojom iskonskom muzikalnosti vještih promjena i širokih zvukovnih raspona. Možda je najteža zadaća pripala pobjedniku Alekseju Borodinu. Širokim prostranstvima, na prepoznatljivo prenaglašeno patetičan način, a paradoksalno fragmentirana dojma, kretao se zahtjevnom Trećom simfonijom u F-duru Johannesa Brahmsa. Ipak, iskustvo je pobijedilo, a valja znati da su se pri konačnoj dodjeli nagrada brojili i nastupi u prethodnim etapama.