Izazov monologa

Prva ovosezonska premijera Zagrebačkoga kazališta mladih, održana 9. listopada u Dvorani Miško Polanec, dramski je esej Gorana Ferčeca, dramaturga, dramatičara i proznoga pisca koji se u proteklih nekoliko sezona suradnjama s redateljima poput Boruta Šeparovića (Vatrotehna 2.0, Generacija 91–95, Mauzer), Januszom Kicom (Bjesovi) i Ivicom Buljanom (Kiklop) potvrdio kao najzanimljiviji mladi dramaturg, iako još ne i dramatičar.

Suvereno vladanje tekstom: Frano Mašković, Danijel Ljuboja i Goran Bogdan

Praizvedbom njegova teksta u režiji gosta iz Srbije Bojana Đorđeva Zagrebačko kazalište mladih otvorilo je prostor tom autoru da se potvrdi i kao originalan dramski pisac. No njegovo Pismo Heineru Mülleru zapravo i nije dramski tekst, već intimna i introspektivna ispovijed koja rekonstruira namjeru performativnoga čina započetu već i prije vremena koje gledatelj prati u predstavi. Ispovijedan, monološki, a najčešće teorijsko-pamfletistički ton Pisma redatelj Đorđev povjerio je trima glumcima; Danijelu Ljuboji, Frani Maškoviću i Goranu Bogdanu, koji se izvrsno probijaju kroz retorički zahtjevan materijal ostajući u izvedbi neutralno ohlađeni, jer im ni tekst ne pruža prostor za emociju.

Prostorom dominira veliki sivi kvadar (scenografija Siniše Ilića), oko kojeg izvođači uglavnom obilaze sve vrijeme izvedbe, izgovarajući svoje dijelove Pisma u kutovima prostora ili sučeljavajući se s pogledom publike koja sjedi uokolo kvadra i kvadratnoga prostora izvebe. Piščev glas razložen je na tri glumačka glasa koji ga interpretiraju u susljednosti, ponavljanju pojedinih dijelova ili preklapanju (istovremenom izgovaranju različitih dijelova teksta) do nerazumljivosti. Tekst je istodobno i scenski materijal i manifestna poruka i detaljan opis događaja. Ne samo onih koje Pisac misli izvesti i za koje se priprema nego i svega onoga što mu se usput događa ili, točnije, što je kadar zapaziti. Sva trojica izvođača su, prije svega, učinkovita u prolaženju kroz tekstovnu građu, koja se može promatrati i kao glazbena partitura. Jer njezino izvođenje na sceni i nije usmjereno ka stvaranju kazališnog događaja već na njezin izvedbeni potencijal u smislu oslobođenja jezika od svake forme i konvencije, dok istodobno sadržajno prenosi razmatranje o mogućnostima razgraničavanja i opredmećivanja teorijskih postavki, kako dramatičarskog i književnog rada Heinera Müllera, tako i Ferčecova odnosa prema njemu (ako pisca koji se sprema pročitati pismo u zračnoj luci poistovjetimo s autorom teksta). Teorijska postavka o performativnom, o osvajanju javnoga prostora u svrhu performativne izvedbe, o povlačenju granice između svakodnevnog i performativnog materijala te o rastakanju (ili učvršćivanju) osobnog identiteta s obzirom na reakcije onih drugih očigledno su osobne Ferčecove preokupacije koje predstavu postavljaju na rubno područje s jedinom svrhom istraživanja granica performativnog. Naime, pitanje rekonstrukcije događaja (ako se događaj čitanja pisma u zračnoj luci uopće zbio) pomalo je naivno signaliziran uporabom diktafona s audiokasetama kakvi se ne rabe već neko vrijeme pa bi tek po tome gledatelj trebao uvidjeti da je riječ o nekom prošlom događaju. Drugo bitno pitanje kojim se Pismo bavi; pitanje identiteta i samoodređenja u odnosu na druge te skrivanje političkog ili bilo kakva drugog mišljenja koje zadire u javno rješavano je eksplicitnom scenom u kojoj se Goran Bogdan skida u bokserice da bi se, nakon što tijelo iscrta raznim ideološki obojenim simbolima – uključujući i svastiku, odjenuo pokrivši se odjećom kao zaštitom od razgolićivanja svake vrste predrasuda, zadrtosti i -izama. Potreba da se tekstovni materijal polifonizira rezultirala je uporabom radiofonijskog materijala (izgovaraju ga Anja Suša, Jasna Žmak, Ivica Buljan, Željko Začek i sam Ferčec), odnosno snimljenih glasova, koji se referiraju ili na predstavu ili na proces rada ili na neko slično osobno iskustvo kakvo opisuje Ferčec u svom tekstu.

Pismo Heineru Mülleru, bez obzira na odličnu izvedbu trojice glumaca, načinom inscenacije i samom građom koja je u podlozi do krajnosti radikalizira pojam predstavljačkog, a čak ni potpuno pristajanje na takav koncept ni najotvorenijem promatraču neće umanjiti dosadu ni otkloniti pitanje treba li osobno umjetničko propitivanje baš uvijek postati javno.