Island podučava u Frankfurtu na Majni

Zemlja s ruba europskoga svijeta – Island – ove se godine u Frankfurtu predstavila kao velika književna nacija od koje bismo morali učiti kako se treba truditi da nas svijet s našim današnjim vrijednostima i bogatim tradicijama upozna kao Kulturnation

Ovogodišnji Međunarodni sajam knjiga u Frankfurtu na Majni ponovno je u znaku velikih brojeva kako izlagača tako i knjiga, ali i elektroničkih spravica koje, navodno, konkuriraju Gutenbergovu izumu. Ma vraga, ništa ne može zamijeniti knjige tiskane na papiru, osim u slučaju znanstvenih djela u obliku elektroničke knjige (e-book), na koju može stati nekoliko stotina svezaka, ali to je priča za sebe. Izlagači su došli iz stotinu zemalja, njih oko 7.300, računa se da je bilo više od 300.000 posjetitelja i oko tisuću autora. Treba još jednom reći da je Buchmesse sastajalište nakladnika i autora, knjižara i knjižničara, trgovaca umjetninama i ilustratora, literarnih agenata i novinara, predstavnika novih medija, ali i velikoga broja običnih ljubitelja knjiga. Kao i uvijek posebno zanimanje pobuđuje zemlja gost, ove godine bio je to brojem stanovnika malen Island (oko 311.000 duša), čiji je jezik islandski, vjerska pripadnost luteranska (81%), tlo vulkansko i gejzirsko... Pod naslovom Bajkoviti Island ta je otočna država predstavila stručnjacima i ostaloj publici kulturu i književnost, tradiciju i suvremeno stvaralaštvo. U Frankfurt je došlo tridesetak islandskih autora, sa gotovo dvjesto djela. Osim predstavljanja islandske književnosti i kulture na prostorijama Sajma, posjetitelji su mogli doživjeti duhovno stvaralaštvo toga malog kulturnog naroda i na ostalim javnim mjestima svjetske financijske metropole Frankfurta na Majni i okolice.

U Frankfurtu na beletristiku otpada samo 20 posto sajamskog prostora

Mala zemlja – velika književna nacija

Kako vidimo, zemlja gost ne mora biti velika nacija, pa čak ni država. Prije nekoliko godina bila je to španjolska pokrajina Katalonija sa svojom literaturom, svojim jezikom i svojom kulturom. Iduće godine Frankfurt će ponovno ugostiti otočnu državu, još udaljeniju, Novi Zeland; nadajmo se da će među književnicima te prelijepe zemlje biti i neki hrvatskih korijena. Zašto baš Island, zapitali smo njemačkoga koordinatora nastupa te zemlje na Sajmu Thomasa Böhma, koji je prije preuzimanja dužnosti bio programski ravnatelj Književne kuće (Literaturhaus) u Kölnu. Njegov odgovor bio je jasan: „Naprosto poradi toga što je Island zemlja s najduljom literarnom tradicijom u Europi. Već u 13. stoljeću islandski se jezik tako oblikovao da ga možemo razumjeti i danas. Srednjovjekovne islandske bajke i ede bogata su riznica figura, tehnika pričanja i dosjetki, a suvremeni se autori njima i danas mogu koristiti.“ Thomas Böhm počeo je s pripremama islandskog gostovanja na Sajmu već 2006, dakle radio je na tome punih pet godina. Na naše pitanje što mala zemlja s gotovo nepoznatim jezikom i književnošću mora poduzeti da bi dobila časno mjesto gosta na najvećem sajmu knjiga u svijetu Böhm je odgovorio: „Naprosto treba se obratiti upravi Sajma, no u slučaju Islanda bilo je obratno. Naime od devedesetih godina prošloga stoljeća sve se više opažao stalan uspon islandske litetarure, ponajprije putem krimića. Tako su romani Arnalunda Indriadsona prodani samo u Njemačkoj u oko tri milijuna primjeraka! Kad tomu pribrojimo da su Islanđani imali jednog nobelovca i da dobro funkcionira fond za prevođenje njihovih knjiga, onda se otvaraju sve veće mogućnosti za postizanje statusa zemlje gosta. To je potaknulo upravu Sajma da se obrati Islandu.”

O svojem poslu Böhm govori: „Moja je zadaća bila koncipiranje i organiziranje književnih događanja koja su počela devedesetih godina i traju do danas. Potom sam intenzivno radio na uspostavljanju veza između islandskih autora i nakladnika njemačkoga govornog područja. Uspostavljao sam i kontakte između njemačkih i islandskih izdavačkih kuća, pa su tako nastali mnogi ugovori o objavljivanju knjiga. Sadašnji nastup Islanđana na Sajmu bit će veliki korak naprijed njihove književnosti i kulture ne samo samo u Njemačkoj nego i u Europi i cijelom svijetu. Jučer sam se sastao s mnogim međunarodnim nakladnicima koji su govorili kako nije moguće biti na Sajmu, a ne posjetiti islandski paviljon sa svim njegovim sjajnim ponudama vrhunske literature. Nakladnik Emmersen preuzeo je za svoju proizvodnju elektroničkih knjiga deset islandskih autora. No osobito važno: Island je zbog financijske krize došao neko vrijeme na zao glas svjetskog bankrotera. Dvije godine islandski se narod borio za ponovno uspostavljanje svoga dostojanstva, a ovdje pak Island se predstavlja kao velika književna nacija s bogatom kulturnom tradicijom.”

Hrvatski štand – otužan

Ovdje bismo se mogli sjetiti naslova sjajnog eseja hrvatskoga povjesničara kulture Vinka Kriškovića Anglia docet (Engleska podučava), u kojemu je istaknuo golemu važnost demokratskih tradicija u Engleskoj te ga za hrvatske književne (ne)prilike preinačiti u Islandia docet, što znači da bismo morali učiti od te državice na rubu europskoga svijeta kako se treba truditi da nas svijet s našim današnjim vrijednostima i bogatim tradicijama upozna kao Kulturnation. Nažalost hrvatski štand ove godine bio je još otužniji nego prošle. Izgledom naveliko podsjeća na susjedne štandove Srbije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine, koje ovom usporedbom ne želimo uvrijediti. Kao da time signaliziramo pripadnost tzv. Zapadnom Balkanu. Čak je makedonski bio ljepši, a valjda smo mi financijski na višoj razini. Naši sajamski susjedi Grci i Rumunji imali su upravo luksuzne štandove u usporedbi s hrvatskim, a znamo kako gospodarski loše ide tim zemljama. One su očigledno shvatile da se isplati ulagati u kulturu, posebice u inozemstvu, i u najtežim ekonomskim prilikama, što u Zagrebu očigledno nekima nije jasno. Hrvatski paviljon bio je samo neinventivna zbirka polica s knjigama zbrda-zdola te sličicama pojedinih pisaca, i to je sve. Naši dosadašnji nastupi na Frankfurtskom sajmu bili su vrlo različiti po kakvoći i obujmu; u ne baš dalekoj prošlosti mnogo bolji nego u posljednjih nekoliko godina, kad se prešlo na, diplomatski rečeno, vrlo čudnu koncepciju, valjda zbog lošega gospodarskog stanja ne samo nakladništva nego i države. Evo što nam je o tome rekao predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske Neven Antičević: „Da, tako je, ni današnja ekonomska situacija nije bolja nego prije. Ono od čega smo prije tri ili četiri godine odustali bila je koncepcija da se cijeli naš štand sastojao od posebnih štandova hrvatskih nakladnika koji ovdje sudjeluju, da Ministarstvo kulture financira njihov nastup. Sadašnji koncept predviđa jedan zajednički štand za sve knjige koje su na hrvatskom napisali hrvatski autori svih izdavača koji su to željeli. Naravno da nikoga nismo mogli prisiliti da to učini. S druge strane napravili smo katalog samo onih knjiga koje su bile nagrađene, čime smo pokazali ono najbolje od najboljega u hrvatskom nakladništvu prošle godine, što se onda nudi stranim izdavačima za prijevode i objavljivanje. Pojedini nakladnici imaju vlastitu poslovnu aktivnost, što ide po principu pola i pola, pola naših originalnih i pola stranih prevedenih knjiga. Pretežita aktivnost tih nakladnika sastoji se od traženja licencija za prevođenje pa ih se stoga ne vidi ovdje na štandu, oni obavljaju svoje poslove negdje drugdje. To je i glavni smisao Sajma.”

Autorice uživo

Osim knjiga na Sajmu su se pojavili i neki književnici uživo, o čemu je Antičević rekao: „To su oni autori koji već imaju knjige prevedene na njemački ili su na najboljem putu da to postanu. Riječ je zapravo o autoricama Olji Savičević Ivančević, Tanji Mravak, Maši Kolanović i Ivani Bodrožić Simić. One su ove godine dobile glavne književne nagrade pa smo ih stoga i doveli u Frankfurt da ih urednici upoznaju i da one govore o svojim knjigama. Dakako, predstavili smo i neke knjige koje su htjeli drugi nakladnici, što je ove godine, primjerice, bila knjiga dr. Ivana Šimeka o hrvatskoj diplomaciji te monografija o Društvu Brođana u Berlinu, zanimljiva posebice ovdašnjoj hrvatskoj publici. Nažalost knjige se ovdje ne mogu kupovati kao što je nekad bilo moguće kad je u ovom gradu postojala hrvatska knjižara. Zašto je više nema, na to bi trebao netko drugi odgovoriti.”

Dva prospekta na hrvatskom štandu lijepo su opremljena, Croatian Book Awards Catalogue 2011 (na engleskom i hrvatskom) i Croatia (na engleskom, u izdanju Udruge dječje književnosti), premda su prilično tanki u usporedbi s negdašnjima. Obratili smo potom pozornost na knjigu koja na neki način povezuje Hrvatsku s Njemačkom na primjeru djelovanja jednoga našeg društva u ovoj zemlji.

Odgovore smo dobili u razgovoru s dr. Marijom Dragicom Anderle iz Wiesbadena, koja je uredila monografiju Brođani u Berlinu – kronika aktivnosti jedne hrvatske humanitarne udruge. To je vrlo dobro dokumentirana i bogato ilustrirana knjiga udruge Hrvata iz Slavonskoga Broda koja već dva desetljeća djeluje u glavnom njemačkom gradu na humanitarnim i društvenim zadacima, u što bi se trebala ugledati i druga hrvatska društva u Njemačkoj. Riječ je, naime, o vrlo konkretnu radu koji se odnosi na pomaganje našim ljudima u domovini te njegovanju kontakata s hrvatskim i njemačkim udrugama i pojedincima u Berlinu. Gospođa Anderle nam je rekla: „Naši ljudi iz Broda došli su putem giganta Đure Đakovića uglavnom u Berlin, gdje su se ubrzo počeli organizirati. Kad je izbio Domovinski rat, odmah su se okupili i počeli govoriti kako moraju nešto učiniti za našu zemlju. Svake godine imaju dvije velike fešte: jednu pod naslovom Slavonijo, u srcu te nosim i drugu Veseli se, Posavino skupa sa svojim susjedima, našim Hrvatima iz bosanske Posavine, koji su također članovi Kluba. Tu se godišnje dvaput skupi po nekoliko tisuća eura. Ali oni nastupaju i na štandovima ostalih gradskih priredbi u Berlinu, gdje naši ljudi, osim međusobnih razmjena misli, ideja i osjećaja, kontaktiraju i s Nijemcima... Knjiga je među ostalim dokumentacija o sveukupnom djelovanju Brođana u Berlinu, posebice tijekom Domovinskoga rata. Poslije rata išlo se na darivanje raznim socijalnim službama i školama. Uvijek se pitalo ljude dolje na terenu što im nedostaje i onda se novac slao na određene adrese... Za razliku od pojava raslojavanja u hrvatskom društvu nakon Domovinskoga rata, to se Brođanima nije dogodilo, ovi ljudi imaju svoje ciljeve i svoje iskušane metode; oni su sretni da rade i tako će djelovati i ubuduće... Poznati su u Berlinu, u svojoj četvrti, a od Grada Berlina dobivaju besplatno dvoranu za svoje priredbe koju bi inače morali plaćati. Gospođa Elizabeta Kopić, koja je za vrijeme rata bila predsjednica Kluba, uvijek je bila u vezi sa socijalnim ustanovama u Hrvatskoj, radila je u Savjetodavnom vijeću stranaca u Berlinu, i za svoj rad dobila odličje kancelarice Angele Merkel Danke für Deutschland (Hvala u ime Njemačke) kao jedina Hrvatica među tristo stranaca.”

Nagrađen alžirski književnik

Sajam knjiga u Frankfurtu nerijetko je naglašeno politički. Riječ je o dodjeljivanju Mirovne nagrade njemačkoga knjižarstva istaknutim inozemnim i domaćim kulturnjacima. Ovaj put veliko priznanje dobio je alžirski književnik Boualem Sansal, koji u knjigama opisuje snove i nadanja svoga naroda kao i cijele arapske nacije, koja je ovih mjeseci demokratskom revolucijom svratila na sebe pozornost svijeta. Sansal se sve više bavi povijesnim sadržajima. Piše na francuskom, a njegova djela prevedena su na brojne jezike. Osvrćući se na sadašnju arapsku revoluciju, Sansal zamjera Europi njezinu dvoličnost jer je sve donedavno laskala arapskim diktatorima. Sansalove knjige zabranjene su u Alžiru. Taj moralist želi da i Europa zahvati revolucija slična arapskoj. Njegov veoma kritičan stav spram europskih moćnika nije bio prepreka da dobije uglednu nagradu njemačkog knjižarstva, u državi čije se političko vodstvo prilično oportunistički ponijelo kad je libijskim pobunjenicima trebalo pružiti vojnu pomoć NATO-a, u kojemu Njemačka, navodno, igra važnu ulogu.

Pri kraju valja napomenuti da na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu nakladnici izlažu ne samo lijepu književnost nego u još većem broju djela iz stručne literature raznih vrsta. Kad tomu dodamo sve uspješniju produkciju elektroničkih knjiga, na beletristiku otpada valjda samo dvadesetak posto sajamskoga prostora. Posebno su zanimljive javne rasprave, često s vrlo istaknutim gostima. Ne smijemo zaboraviti da je jedan prevoditeljski par iz tzv. Regije, Srpkinja Mirjana i Nijemac Klaus Wittmann, dobili uglednu nagradu Paul Celan za prevođenje sa srpskoga, hrvatskog i bošnjačkog jezika. Prema izvješću Radija Deutsche Welle (13. listopada) Wittmanovi su dobili to priznanje „za prenošenje na njemački jezične geste, ritma i zvukova originalnih tekstova”. Nagradu dodjeljuje Njemački književni fond, a dotirana je s 15.000 eura. Prevoditeljskom dvojcu valja odati priznanje da su napokon prihvatili stvarnost o postojanju više jezika u trima državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije, u čemu se razlikuju od nekih njemačkih tvrdoglavaca, ali i njihovih poslušnika u Srbiji i Hrvatskoj, koji još trabunjaju o tzv. srpskohrvatskom.