Ide li svijet u multipolarnom smjeru?

Suvremeni proces multipolarizacije više opisuje policentrični svijet, jer je međunarodni sustav još obilježen dubokim neuravnoteženostima između različitih središta moći

U trenutku pada Berlinskog zida svijet je bio suočen s velikim zaokretom, koji je označio razvoj novih međunarodnih odnosa, poremećaje postblokovske geopolitičke konfiguracije svijeta i uvod u geopolitičku svjetsku multipolarnost. Nova je vanjska politika predsjednika Obame, nakon Bushove ere unipolarnosti i američkog unilateralizma, najavila povratak multilateralizmu. Drugi su razlozi polustrukturalni, poput utjecaja tekućih sukoba ili svjetske financijske i gospodarske krize. Tijekom summita u Londonu 2009. mnogi su analitičari ustrajavali na simboličnom karakteru prijelaza iz G8 na G20 te isticali porast značenja G2 Washington–Peking, odnosno Washington–Moskva. Planetarne ekološke katastrofe i globalno zatopljenje također su strukturalna evolucija prema većoj multipolarnoj složenosti svijeta.

BRIC i dalje daleko od središta moći

Geopolitički izazovi zemalja BRIC-a

Veliki zaokret prema multipolarnosti jest prijelaz iz bipolarne svjetske arhitekture na multipolarnu, preko jedne kratke unipolarne faze. Bitna mutacija globalnoga poretka obilježila je preporod i širenje američke velesile, neoliberalnoga kapitalizma, globalnu afirmaciju i pozicioniranje Kine, Indije i drugih postkolonijalnih regionalnih sila, kao novih važnih multipolarnih aktera koji su doveli u pitanje autoritet i legitimitet klasičnih nacionalnih država, nastanak novih globalnih izazova poput klimatskih promjena, sustavnih kriza i globalne ekonomije, međunarodnoga gospodarskog i političkog sustava te proliferaciju nedržavnih aktera. Najzanimljivija je promjena koja se dogodila u međunarodnim odnosima postmoderni koncept suvereniteta. Tradicionalni koncept suvereniteta i nemiješanje u unutarnje poslove država sve više zamjenjuje međuzavisnost država, prenošenje dijela suvereniteta na međunarodne organizacije te jačanje međunarodnoga prava i obveza. Nacionalna je država i dalje glavni subjekt međunarodnih odnosa i tako će ostati. Ipak, očuvanje nacionalnog suvereniteta sve je više usmjereno na ovladavanje procesima oko nas. Postmoderne države mogu lakše zadovoljiti interese suverenosti, razvoja, identiteta i sigurnosti vanjskom integracijom i umreženošću. Suprotnost procesu globalne integracije politička je fragmentacija odnosno raspad složenih država i rast broja novih suverenih država, što potvrđuje trend da narodi teže državotvornosti kako bi svoj identitet ravnopravno umrežili u sve međuovisniji svijet.

Godine 2003. studija Jima O’Neila iz Goldmana Sachsa prvi put govori o konceptu BRIC (Brazil, Rusija, Indija i Kina) kako bi opisala dubinske poremećaje složenije i obnovljene gospodarske geografije. Zemlje BRIC-a u načelu dijele slične osobine: veliki teritorij i demografsku težinu, obilje prirodnih resursa i velike stope gospodarskog rasta, s mogućnošću goleme snage na međunarodnoj sceni. Goldman Sachs predviđa da bi gospodarstvo zemalja BRIC-a 2025. godine dosegnulo razinu polovice gospodarstva G6 (SAD, Japan, Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Italija), dok bi ga 2050. nadmašilo. Putinova Rusija zagovara multipolarnu geopolitičku (kinoazijsku i euroazijsku) strategiju. Ostvaruju se strateška partnerstva s Kinom i Indijom te ističu tematike antihegemonističkih koalicija, što dopunjuje multipolarnu retoriku. U govoru na Konferenciji o sigurnosnoj politici u Münchenu 10. veljače 2007. Putin službeno predstavlja i afirmira Rusiju kao (ponovno) nastupajuću silu ističući snažni gospodarski rast zbog velikih prihoda od energenata, a što se uklapa u novi službeni diskurs političke klase i ruskih elita, kao i retoriku usredotočenu na restauraciju i apoteozu ruske države. Razni sastanci na vrhu BRIC-a i Organizacije za suradnju Šangaja (OCS) održavaju međunarodni sustav utemeljen na novim makroregionalnim ravnotežama i polovima koji imaju slične političko-strateške kapacitete, kao postmoderna replika Westfalskog sustava ili novoga poretka nacija.

BRIC nastoji izboriti bolju i pravedniju zastupljenost u postojećim međunarodnim institucijama, osporavajući njihov legitimitet ili način djelovanja, ali i koristeći se istim institucijama (posebice WTO-om) protiv članica Trijade (primjerice kada je riječ o oštroj kritici SAD-a pri subvencioniranju industrije pamuka). Indija, Brazil i Južnoafrička Republika uspostavili su strateški savez (IBSA) kako bi se bolje zajednički pozicionirali na međunarodnoj sceni, obnavljajući načelo nesvrstanosti i uspostavljajući multipolarne mehanizme. Zemlje BRIC-a imaju zajednički interes i strategiju glede intelektualnoga vlasništva i nužnosti reforme UN-a. Grupa G5 (Južnoafrička Republika i BRIC) kritizira klimatski sporazum G8 iz srpnja 2008. Kina i Indija smatraju da su borba protiv siromaštva i gospodarski rast prioritetna pitanja, dok je zaštita okoliša sekundarno međunarodno pitanje. Putinova Rusija nastoji obnoviti svoj status velesile, a Putin izjavljuje kako „nastoji uvesti red u kući“ jer po njemu je „najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća raspad SSSR-a“. Rusija je uspostavila multilateralna i asimetrična partnerstva s Europom u području industrije i zaključila Šangajske ugovore s Kinom. Brazil se koristi svojim novčanim prihodima kako bi likvidirao dug MMF-u i predstavio političko-gospodarski model za Južnu Ameriku nasuprot američkom modelu. Afrika je postala prostor sukobljavanja i natjecanja između Kine i Zapada na području energenata. Kina je prvi opskrbljivač Afrike, ispred Francuske i Njemačke, a drugi je klijent, iza Amerike. U Africi radi više od stotine tisuća kineskih radnika, a Kinu se optužuje da potiče zaduživanje afričkih zemalja kako bi jamčila sigurnost opskrbljivanja energentima na štetu ljudskih prava. Većina kineskih financijskih ulaganja u rudarskom sektoru u Južnoj Americi usredotočena je na Brazil, koji je postao njezin treći opskrbljivač čelikom. Rusiju i Kinu optužuju da održava odnose s rogues states poput Sudana i Irana, kojem se približava i Indija. Unutar Vijeća sigurnosti UN-a zemlje BRIC-a suprotstavljaju se sankcijama protiv iranskoga nuklearnog programa, dok Rusija želi surađivati u okviru civilnoga nuklearnog programa. Napetosti postoje također između zemalja BRIC-a: ostaje u pamćenju kinesko-indijski sukob iz 1962, dok se ruske elite nisu priklonile velikim geoenergetskim kineskim apetitima u Sibiru, regiji u kojoj živi 130 milijuna Kineza i 7,5 milijuna Rusa.

Realnosti i iluzije o moći

Multipolarizacija proizlazi iz postbipolarne geopolitičke dinamike koja teži dezintegraciji –integraciji raspršenih bivših utjecajnih zona SSSR-a i SAD-a, a iz revanšističkog deklariranja volje manjih regionalnih i bivših koloniziranih sila kako bi se zadovoljila njihova prava i izborilo ravnopravno mjesto i uloga u međunarodnim odnosima. Rusko gospodarstvo gaji ambicije da do 2020. uđe među pet najrazvijenijih ekonomija svijeta, posredovanjem jake nacionalne političke ekonomije i sveprisutne države. Država je jamac, zaštitnik i provoditelj nove političke ekonomije, kontrolirajući strateške sektore. Tako kinesko čudo, a za neke kineska noćna mora, proizlazi iz vješta i skladna artikuliranja između kapitalizma i komunizma, iz kojega je nastao osvajački hiperkapitalizam. Sprega orijentalne despocije (Vottlieg) i kapitalizma također navještava mogućnost ostvarivanja rusko-kineskog saveza koji može biti protuzapadno nastrojen.

Izazov Zapadu jest alternativni model rastu BRIC-a, uz nemogućnost razvijenih zemalja da nakon neoliberalnoga zaokreta osmisli zaseban model rasta temeljen na poboljšanju društvenih i životnih uvjeta pučanstva. Bojazan Zapada također se temelji na činjenici velikih gospodarskih delokalizacija nastupajućih zemalja. Radna mjesta i zapošljavanje u sektoru jeftine radne snage na Zapadu ugroženo je konkurencijom radne snage iz tih zemalja. Treba ipak imati na umu da skupina BRIC ne tvori homogenu gospodarsku i političku skupinu, već postoje različiti interesi i potencijali, često suparnički, dok slabe točke ostaju i dalje. Zemlje BRIC-a ostaju na periferiji suvremenih središta moći. Kina još nema nacionalni ni visoko performativan sustav inoviranja te još ne upravlja tehnikama proizvodnje. Rusija treba zapadnu tehnologiju kako bi valorizirala nova energetska izvorišta, a Indija se nada da će se pridružiti velikim zapadnim farmaceutskim grupama. Veći dio stanovništva ostaje siromašan, dok srednji slojevi preferiraju lokalne i jeftinije marke. Iako se jeftina radna snaga može amortizirati na razini demografskoga giganta poput Kine, ta zemlja neće dugo moći ignorirati štrajkove za poboljšanje prosječnih plaća. Niz kineskih poduzeća već nastoji regrutirati ruralnu radnu snagu, što progresivno podiže stopu troškova, dok je komparativna prednost takvih zemalja upravo u jeftinoj radnoj snazi koja nema gotovo nikakvih radničkih prava. Uvođenje i primjena socijalnog i ekološkog zakonodavstva na dulji bi rok ugrozila njihovo gospodarstvo, dok u Indiji mlade generacije inženjera već imaju radničke i socijalne zahtjeve. Znanstveni je razvoj još slab. Ulaganje nije dovoljno učinkovito, posebice za javni sektor. Tržište rada oslabljeno je nedostatkom jamstva i socijalne zaštite. Globalizacija favorizira razvoj pojedinih sektora na račun drugih. Društvene podjele nikad nisu bile toliko prisutne ni razvidne unutar skupine BRIC-a od 1945. U 2004. Kina ima 14 milijuna nezaposlenih (tzv. xiagang), koji su samo dio „zaboravljenih u gospodarskom rastu“, i veliki broj mingong, deklariranih seljaka u gradovima, sličnih beskućnicima u Indiji (indijski slumovi ili brazilske favele). Najvažniji je uzrok siromaštva nizak prihod seljaka, koji uzrokuje deficit potražnje, što koči tržište gotovih proizvoda jer slaba produktivnost poljoprivrednoga sektora ne omogućuje razmjenu njegova viška s drugim proizvodima. Nejednakosti unutar zemalja BRIC-a mogu na dulji rok postati čimbenici destabiliziranja i socijalne eksplozije, primjerice u Kini, u kojoj vlada nastoji izgraditi društveni sklad, dok u Brazilu bivši predsjednik Lula predlaže plan nulte gladi. Brazil i Rusija još su ovisni o burzovnoj cijeni energenata, a Indija i Kina moraju se suočiti s očuvanjem teritorijalnoga jedinstva unutar zemlje-kontineta, golema prostora u kojem nastaju linije podjela zbog slabljenja multikulturnog modela. Zemlje BRIC-a moraju transformirati gospodarski rast u ekološki održivi razvoj.

Neuravnotežen i policentričan svijet

Do 2030. SAD će ostati najvažniji geopolitički akter koji je u mogućnosti uskladiti i primijeniti na planetarnoj razini civilnu i vojnu silu. Na srednji rok, Kina će zasigurno konkurirati SAD-u kao protuglobalni model na temelju Pekinškog konsenzusa, s političkim autoritarizmom i državnim kapitalizmom, nasuprot Washingtonskom konsenzusu. Rusija ostaje važan čimbenik za rješavanje globalnih političko-strateških pitanja, ali uz ograničeno gospodarsko značenje i regionalne političke ambicije. Nastupajuća Indija ili tzv. Shining India ostaje iza Kine, i nije još uspostavila svoju hegemoniju u bliskom okružju (Južna Azija i Indijski ocean). Bivše Britansko jezero (British Lake), dok je Indijski ocean bio britanski, nije postalo indijsko, dok Kina u toj zoni razvija geopolitičku strategiju Biserne ogrlice kako bi kontrolirala strateška pomorska uporišta ruta koje povezuju arapsko-perzijski zaljev i azijski Mediteran, Južno kinesko more, kroz indonezijske pomorske tjesnace. Brazil ograničava utjecaj na trgovačka pitanja iako su postojale srednjoistočne brazilske geopolitičke inicijative (tursko-brazilska inicijativa za rješavanje iranske nuklerane krize 17. svibnja 2010). Treba uzeti u obzir zemlje poput Turske i Indonezije čiji strateški i geopolitički utjecaj ostaje regionalnih dimenzija.

Suvremeni proces multipolarazicije više opisuje policentrični svijet, jer je međunarodni sustav još obilježen dubokim neuravnoteženostima između različitih središta moći. Pozivanje na multilateralizam još ne uspijeva prikriti neuravnoteženosti, sistemske rizike i razne prijetnje koje dovode u pitanje njegovu stabilnost. U takvoj policentričnoj globalnoj konstelaciji isprepleću se gospodarsko značenje, demografska masa i političko-strateški kapaciteti nekolicine velikih geopolitičkih aktera, ali odnosi SAD i Kine ostaju u središtu. Nastanak Kinamerike (Chinamerica), kao novi globalni G2 koji neki analitičari već navješćuju, ostvario bi mjesto u novoj bipolarnoj konfiguraciji svijeta, ali ne bi obuhvaćao složenost sveukupnoga svijeta u demografskom, političkom i gospodarskom pogledu.