I poslije Putina Putin

To kako je Medvedev odustao ne od daljeg sudjelovanja u političkom životu, nego od vlasti, od borbe za tu vlast, govori o tome da ni te vlasti ni tog projekta nije ni bilo

Osobitost ruskih političkih prilika iskazuje se u činjenici da predsjednik vladajuće stranke Ujedinjena Rusija i nositelj svih njezinih izbornih lista na parlamentarnim izborima 2007, Vladimir Vladimirovič Putin, nije njezin član. Dalja potvrda nesvodivosti drugoga ruskog predsjednika na bilo koju od ustavom i zakonima definiranih dužnosti, bilo da je riječ o predsjedniku države, premijeru ili predsjedniku stranke, vidi se u činjenici da je on početkom 2011, u okviru priprema za parlamentarne izbore, formirao Sverusku narodnu frontu, u čijem je sastavu i vladajuća stranka.

Babuške su posložene: Putin opet najveći

Novoizabrani lider stranke Prava stvar Mihail Prohorov je u okviru svog inauguracijskog govora izjavio da „riječ opozicija treba potpuno isključiti iz političkog leksikona“ jer se „termin opozicija davno povezuje s marginalnim skupinama, a ne s političkim strankama“. U istom duhu dodao je da stranka Prava stvar „mora djelovati, raditi, prosuđivati, preuzimati odgovornost kao profesionalna, odgovorna partija vlasti“.

Stiže „prava stvar”

Ono što je prethodilo njegovoj odluci da istodobno postane član i predsjednik te „profesionalne, odgovorne partije vlasti“, koja zasad nema ni jednog zastupnika u parlamentu, sasvim je u skladu s pravilima zakulisno upravljane ruske demokracije. Prije negoli je Prohorov iskazao spremnost da preuzme vodstvo i financijski osposobi stranku, kao mogući kandidati spominjani su aktualni ministar financija Kudrin, zamjenik premijera Šuvalov i pomoćnik predsjednika Dvorokovič, nijedan član te stranke. No činjenica da su sva trojica dugogodišnji članovi Putinova tima i da je Medvedev na koncu izabrao jednoga koji je izvan kruga najužih Putinovih suradnika otvorila je prostor za spekulacije kremljologa o odnosima unutar vladajućega tandema. Dodatni povod spekulacijama dan je u izjavi Prohorova kako „vjeruje da nema razloga da Hodorkovski i Lebedev budu u zatvoru“, odnosno da oni trebaju „iskoristiti pravo na pomilovanje“. Procesi protiv bivšega vlasnika naftne kompanije Jukos Mihaila Hodorkovskog i njegova suradnika Platona Lebedeva smatraju se osobnim obračunom Vladimira Putina s neposlušnim oligarhom, a glavni test stupnja samostalnosti predsjednika Medvedeva trebala bi biti njegova odluka o oprostu kazne.

Na susretu predsjednika Medvedeva s Prohorovim razgovaralo se o promjenama političkoga sustava koje uključuju biranje dijela zastupnika Dume u izbornim jedinicima po većinskom sustavu, ubrzanu decentralizaciju i ponovno uvođenje neposrednih izbora za gradonačelnike Sankt Peterburga i Moskve koji se, budući da ti gradovi imaju status federalnh jedinica, imenuju po istoj proceduri kao i gubernatori. Medvedev je izjavio da su ideje o decentralizaciji koje Prohorov zastupa sukladne njegovima, a neke da su revolucionarne i da zahtijevaju pažljivo promišljanje te da će o njima razmisliti. Službeno nije navedeno jesu li se te revolucionarne ideje o kojima će predsjednik razmisliti odnosile i na oslobođenje Hodorkovskog.

Mihail Loginov smatra da će ustrašena javnost glasovati za Putina ne bi li spriječila ponovni rasap institucija ruske vlasti. Loginov uopće nije problematizirao činjenicu da je Medvedev javno iskazao simpatije za Prohorova. Ako bi doista na djelu bio taj scenarij, onda bi predsjednik Medvedev preuzeo veliki rizik izlažući se opasnosti da i sam postane meta napada Putinove fronte jer je otvoreno podupro neke političke inicijative Prohorova. Ako bi se ostvarila uvjerljiva pobjeda Fronte i Ujedinjene Rusije na programu suprotstavljanja izmišljenoj opasnosti povratka oligarhijske demokracije devedesetih, čini se da bi bilo nerealno očekivati da će pobjednici parlamentarnih izbora poslije samo nekoliko mjeseci na predsjedničkim izborima poduprijeti eksponenta poraženih snaga.

Tijekom srpnja 2011. zaredala su zbivanja koja mogu biti shvaćena ne samo kao ostvarivanje mogućega dogovora tandema o podjeli političkog utjecaja nego i kao pokušaj Medvedeva da napokon zaigra na kartu političke samostalnosti. Tako je 11. srpnja 2011. održan sastanak predsjednika Medvedeva s najutjecajnijim ruskim biznismenima. On je iskazao razumijevanje za njihove probleme koje izaziva pretjeran utjecaj birokracije na funkcioniranje kompanija. Zauzeo se za ubrzanu integraciju Rusije u međunarodne financijske strukture te se pohvalio uklanjanjem državnih dužnosnika iz upravnih odbora kompanija u državnom vlasništvu. Većim dijelom njegovo izlaganje bilo je neizravna kritika djelovanja Vlade, poput podatka da je 2010. iz zemlje izneseno 40 milijardi dolara, a tijekom 2011. 35 milijardi zbog toga što je „investicijska klima daleko od savršenstva“. Medvedev je na račun Vlade uputio i opasku o tome da u Rusiji trebaju biti uspostavljeni normalni uvjeti za odvijanje biznisa kakvi su općeprihvaćeni u svijetu. Izlaganje je zaključio ocjenom da je sasvim nerazumljivo zbog čega se Rusija zatvara.

Otpor autoritarnosti

Već same te riječi objavljene na službenoj stranici predsjednika Ruske Federacije dostatna su osnova za zaključak o ozbiljnim pukotinama u odnosima između članova vladajućeg tandema. Čini se da je predsjednik Medvedev napokon odlučio pokazati tko je gazda i, dakako, time povećati svoje izglede da bude kandidat na predsjedničkim izborima 2012. Da je javnost bila upoznata samo s tim službenim priopćenjem o sastanku s predstavnicima velikih ruskih kompanija, bio bi to dostatno snažan znak da odnosi unutar tandema uopće nisu idilični. Ali izjava neimenovanoga sudionika sastanka da je Medvedev otvoreno pozvao lidere ruskog biznisa da se odluče između njegova programa političke i ekonomske modernizacije i Putinova programa potpunog podržavljenja ekonomije pokazala je da se u vrhu ruske vlasti vodi ogorčena borba za primat i, možda, za politički opstanak.

U redakcijskom komentaru internetskoga portala Gazeta.ru naslovljenu Između vertikale i slobode ustrajava se da je Rusija pred sudbinskim izborom između dviju koncepcija strateškog razvitka, o čemu može ovisiti opstanak države. Uredništvo se jasno odlučilo za Medvedevljevu koncepciju tržišnoga gospodarstva, decentralizacije političkog sustava i reforme pravosuđa, koja mora rezultirati neovisnošću sudbene vlasti od vertikale izvršne vlasti. U predsjedničkim izborima 2012. urednici vide jedinstvenu priliku za „nenasilnu legitimnu promjenu smjera zemlje u idućih šest godina, što je cijela vječnost po mjeri današnje ruske povijesti“. Pripadnici poslovne elite u postojećem su sustavu izloženi neprestanoj opasnosti gubitka slobode i vlasništva nad svojim kompanijama i suočeni s potpunom besperspektivnošću glede ekonomskog razvitka. Ili će u Rusiji biti uspostavljen transparentan demokratski politički sustav s otvorenim tržištem i punim jamstvima osobnih sloboda i privatnog vlasništva. K tomu „sadašnji premijer spremniji je sadašnji sustav još više približiti sovjetskim obrascima negoli načinu i izgledu klasične demokracije“.

U članku se tvrdi da je Medvedev, zasad, naznake svoje političke koncepcije dao samo riječima, ne i konkretnim političkim potezima. No Rusija ipak stoji pred izborom između dviju koncepcija strateškoga razvitka koje se u javnosti identificiraju s Putinom i Medvedevim, tvrde urednici. Današnji politički sustav, praktično, ne daje nikakve izglede za pobjedu nekomu tko nije kandidat vlasti. Stoga, ako se dogodi da se na predsjedničkim izborima kandidiraju i Medvedev i Putin, „to će biti prvi korak prema ozbiljnoj transformaciji političkog sustava koji u načelu ne pretpostavlja nikakvu konkurenciju osim zakulisne borbe skupina pri vlasti za utjecaj i poslovne udjele“.

Isto političko opredjeljenje – protiv Putina, a za Medvedeva – iskazalo je osamnaestero intelektualaca i čelnika nevladinih udruga koji su potpisali proglas ruskoj javnosti u Novoj gazeti. Premda dosad malo znamo tko je Medvedev, govore autori proglasa, jako dobro znamo who is Mr. Putin. Nama se ne sviđa, kažu oni, što je Putin napravio od Rusije tijekom svoja dva predsjednička mandata, a još nam se manje sviđa mogućnost da on bude predsjednik i u sljedećim dvama mandatima jer će u tom slučaju „Rusija biti osuđena na status periferne sirovinske despocije u kojoj se nomenklatura radi održanja na vlasti ne ustručava primijeniti represiju“, poentiraju potpisnici proglasa. Da bi se to izbjeglo, predsjedniku Medvedevu treba omogućiti da se ponovno kandidira i da nastavi sa svojim inicijativama usmjerenim na demokratizaciju ruskoga društva.

U istom broju navednih novina objavljen je i nešto odmjereniji komentar Nikolaja Vardulija. Konstatiravši da je oligarsima, predstavnicima velikog biznisa, novac važniji od modernizacije, on zaključuje da će oni – prije nego podupru Medvedeva – dvaput razmisliti kako ne bi pokvarili odnose s predstavnicima represivnog aparata o kojima ovise njihovi poslovi. Poziv oligarsima da se izravno uključe u politiku mnogi neće smatrati dobrim potezom, misli Varduli.

I doista, oligarsi nisu žurili s odgovorom na poziv predsjednika Medvedeva. Već sam njegov poziv za potporu mogao se protumačiti kao potez gubitnika, a potpora Prohorovu, koji se otvoreno zauzeo za oslobođenje Hodorkovskog i Lebedeva, kao odveć otvoren izazov ruskom političkom establišmentu. Već sredinom rujna postalo je jasno da Medvedev nije spreman prihvatiti izazov i postati pravim liderom opozicije. Prohorov je 15. rujna 2011. dao ostavku na mjesto predsjednika stranke Prava stvar nakon što je u režiji zamjenika šefa Administracije predsjednika Ruske Federacije Vladislava Surkova organiziran unutarstranački udar. Prohorov je otvoreno prozvao Surkova, zatražio njegovu ostavku i najavio da će osnovati novu stranku. Ironija sudbine Prohorova je u tome što je već tri mjeseca nakon što je slavodobitno stupio u političku arenu zatraživši da se riječ opozicija izbriše iz političkog rječnika bio primoran pridružiti se nepriznatoj i otvoreno šikaniranoj pravoj političkoj opoziciji.

Objašnjenje onoga što se dogodilo dao je jedan od članova vodstva stranke Prava stvar Boris Nadeždin izjavivši da je Prohorov, s jedne strane, junak, ali je, s druge strane, „nužno shvatiti da Surokov ne djeluje samostalno. On provodi naloge predsjednika, svog pretpostavljenog, i u tom smislu Prohorov mnogo toga nije rekao. [...] On je umjesto liberalne stranke kakvu je htio Medvedev stvorio svoj projekt.“

Povratak „cara” Putina

Definitivnu potvrdu slutnji o tome da je Medvedev ustuknuo pred perspektivom ozbiljnijeg političkog sukoba s Putinom nije trebalo dugo čekati. Dana 24. rujna, na konvenciji Putinove stranke Ujedinjena Rusija, prihvatio je prijedlog da bude nositelj svih stranačkih lista na predstojećim parlamentarnim izborima i da nakon toga preuzme premijerski položaj, a Putina je predložio za predsjedničkog kandidata na izborima 2012.

Razočaranje onih koji su povjerovali da bi se eventualnom istodobnom kandidaturom Medvedeva i Putina otvorila perspektiva demokratizacije političkih prilika u Rusiji golemo je. Isti dan portal Gazeta.ru objavio je komentar pod naslovom Konzerviranje Rusije: „To kako je Medvedev odustao ne od daljeg sudjelovanja u političkom životu, nego od vlasti, od borbe za tu vlast, od borbe za svoj projekt zemlje, govori o tome da ni te vlasti ni tog projekta nije ni bilo.“

Prvi put nakon što je nastupilo razdoblje Putinove konsolidacije 2000. ocjene o promašenosti političkoga sustava, o koncentraciji vlasti i silna bogatstva u rukama nekolicine povlaštenih štićenika iz najužega kruga Putinovih prijatelja i znanaca te o sve očitijim strateškim promašajima na domaćem i međunarodnom planu mogle su se čuti u kontekstu rasprava između pripadnika najuže elite vlasti. No Medvedev je – na veliku žalost onih koji su u njemu željeli vidjeti alternativu Putinovu autoritarizmu – ustuknuo pred odgovornošću i političkim rizikom s kojim se suočio. Situacija u kojoj je dio opozicijskoga vokabulara postao uobičajenim sadržajem političkih istupa obnašatelja najviših državnih dužnosti, ili barem komentara o njihovim istupima, upućivala je na zaključak da su – možda i mimo volje protagonista – prekoračene granice koje su članovi vladajućega tandema prethodno dogovorili. Neslavna epizoda s Prohorovim i Medvedevljeva potpuna kapitulacija u trenutku kad se činilo da bi upravo on mogao nešto promijeniti pokazuju da rusko proljeće 2011. ni u najmanjoj mjeri nije omelo ostvarivanje dugoročnog plana: i poslije Putina Putin.