I ove godine ovacije

Još jedan, šesti po redu, Zagrebački festival komorne glazbe završio je ovacijama slušatelja u Hrvatskom glazbenom zavodu, a ni struka, glazbenici u publici i kritičari, nije nikako mogla biti nezadovoljna. Dapače! Kriza je, kao i mnogima drugima, kucala i na vrata Zagrebačkom međunarodnom festivalu komorne glazbe, osnovanu na inicijativu violinistice Susanne Yoko Henkel zajedno sa suprugom, spretnim i efikasnim organizatorom Daliom Despotom, koji se i javno požalio da 6. Festivala možda neće biti jer se financijska konstrukcija ne može zatvoriti. U nešto skraćenu obliku i žrtvovanjem posebnih projekata, novac za program ipak se našao. Do nekih boljih vremena za ostvarenje većih ambicija. U pet svojih proteklih godišta održanih u Hrvatskom glazbenom zavodu Festival je okupio respektabilne inozemne i domaće umjetnike, ostvario niz odličnih izvedbi i punio dvoranu. Na svoj način dokazao je da krize publike za komorne koncerte ne mora biti jer ljubitelja komornog muziciranja u gradu ima dovoljno. No nijedan se festival u svijetu ne financira samo od ulaznica, već i od gradske potpore, donacija i sponzorstva.

S jednog od ovogodišnjih nastupa

To dakako u zemlji sklonijoj čak i trećeligaškom sportu, robnim kućama i drugim navodno glamuroznim eventima nije lako pronalaziti. Sve se na početku činilo kao svojevrstan odgovor na elitni dubrovački Festival Julian Rachlin i prijatelji, ali je u pet godišta s malo manje svjetski razglašenih imena koja zagušuju medijski prostor, ali okupljanjem odličnih glazbenika, Zagrebački festival komorne glazbe ipak dao više povjerenja i češće pozivao i domaće istaknute glazbenike. A takvom se, čini se, doživljava i zagrebačka navjesta Susanne Yoko Henkel, koja je u manjem, i navodno mirnijem, gradu tražila malo odmora od napora putovanja i od godine 2010. profesorskog mjesta na Muzičkoj akademiji u Kölnu. No životna se priča odvija drukčije od planova, pa se zahuktao Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe. Doduše, Yoko Henkel je na krilima uspjeha nesmotreno izjavila da je željela u Zagrebu oživiti tradiciju komornog muziciranja, što je možda i dobar mamac, ali i ne odgovara stvarnom stanju počne li se samo od nabrajanja ciklusa gudačkih kvarteta ili ponajboljih studenata glazbe do posebnih predstavljanja Acoustic Projecta ili čega drugoga. Zagrebački festival komorne glazbe stoga umjesto na oživljavanje može računati samo na visoku kakvoću izvedbi. To je pak u obilju osim „časnih“ iznimaka i pokazao. Zapravo, jedina prava „časna“ iznimka bila je potpuno nepotrebna izvedba Schumannova ciklusa popjevki Dichterliebe / Pjesnikova ljubav, skladanih na izbor šesnaest pjesama iz zbirke Lirski intermezzo Heinricha Heinea. Od lijepe umjetničke biografije irskoga baritona Sama McElroya ostala je samo baršunasto lijepa boja glasa i prihvatljiva dikcija, ali i ravnodušno razumijevanje supstancije pjesama, a slično se moglo ustvrditi i za spretnu, ali i krajnje površnu pijanisticu Gabrielu Montero, koja se i u posljednjoj izvedbi Festivala, Drugom glasovirskom kvintetu u A-duru Antonína Dvořáka, vlastitom bezbrižno lepršavom sviračkom politikom odvajala od kompaktnosti i angažiranosti odličnoga gudačkog kvarteta u sastavu Susanna Yoko Henkel i Boris Brovcin, violine, nenadmašni Guy Ben-Ziony, viola, i Jing Zhao, violončelo.

Zagrebački komorni festival donio je i neke novosti u opremi pa se ove godine jedanaestero okupljenih glazbenika – odlično usklađeni violinisti Susanna Yoko Henkel i Boris Brovcin, violist Guy Ben-Ziony, pouzdana violončelistica Jing Zhao, pjevač Sam McElroy, pijanistice Gabriela Montero i izvrsna Lauma Skride, koja osim vještine posjeduje i dirigentsku pamet i dubinsko razumijevanje teksta, fino ugođena kontrabasistica Alexsandra Scott laka poteza, hornist Szambocs Zempléni, fagotist Riccardo Terzo i Chen Halevi, klarinetist najmekšega poteza i unutrašnjega intenziteta – sastalo u Šumi Stribrezovoj, razapetom platnu s projekcijom brezove šume i nekoliko pravih stabala. Nenametljivo, udobno, a ujedno atraktivno za televizijsku snimku. Prva večer nazvana je Pričama iz Bečke šume s Beethovenovom Serenadom u D-duru za gudački trio standardno dobre izvedbe, iznimno zanimljivim Vragolijama Tilla Eulenspiegela u obradi Franza Hasenöhrla za najvažnije protagoniste, rog i violinu, te kontrabas, klarinet i fagot, i na kraju opsežni savršeno usklađen i usrdno izveden Schubertov Oktet u F-duru. Ako se drugoj večeri Bajke i pjesme oduzmu pjesme spomenutoga Schumannova ciklusa Pjesnikova ljubav, dovoljno je sjajne muzike ostalo u kompetetnim izvedbama Bartókovih Kontrasta za violinu, klarinet i klavir, Bajci Leoša Janáčeka, Brahmsovom Kvintetu s klarinetom u h-molu. U finalu je Slavenska noć predstavila dva Šostakovičeva lica u Pet (lakih) komada za dvije violine i klavir, nevjerojatnoj dubini, intenzivnosti i opakoj groteski njegova Drugog klavirskog trija u e-molu te spomenutom Dvořákovu Kvintetu. Najvažnije je u svim izvedbama bilo razumijevanje glazbenika, prožimanje njihovih interpretativnih zamisli, nastojanje vjerodostojne interpretacije bez suvišne sviračke taštine, a sve to znalo je donijeti ishode svjetske razine komornog muziciranja.