Glumački vrhunci

Pomalo u sjeni velikoga društvenog događaja u središnjoj nacionalnoj kući, u Teatru Exit odigrana je 15. listopada premijera predstave Ja, tata! nastale prema tekstu islandskoga glumca, redatelja i producenta Bjarnija Haukura Thorssona koji je preveo i adaptirao Roman Šušković, a režirao Boris Kovačević. Thornsson je tekst napisao kao monodramu, nadahnut vlastitim iskustvom očinstva, i sam ga izvodio. Duhovit, lepršav, dramaturški zaokružen predložak koji, osim smiješnih opisa svakodnevnih situacija, posjeduje i veliku dozu razumijevanja i iskrenog suosjećanja za sve vrste problema u kojima se muškarac može naći, od trenutka kada saznaje da će postati otac, preko euforije sama događaja, pa sve do preživljavanja prve godine života sina ili kćeri, koje u Thornssona završava ponosnom, ali i ironičnom frazom: „Biti tata, to je nešto što se ne da riječima opisati. Morate to sami probati...“ upućenom mladiću u zrakoplovu s kojim se, prije nepune dvije godine, i sam mogao usporediti.

Rakan Rushaidat suvereno vlada scenom i publikom

Thornssonov tekst poslužio je kao temelj gradnje dramskih situacija i sadržajna okosnica predstave u kojoj je Rakan Rushaidat pokazao da ga se uistinu može smatrati najboljim hrvatskim mladim glumcem. Naime, njegovo suvereno vladanje scenom, glumačkim umijećem, dramskom situacijom, a u krajnjoj liniji i prepunim gledalištem pred njim uistinu je te premijerne večeri bilo neopisivo. Ako se na ijednoga glumca u proteklih nekoliko sezona može primijeniti rečenica „publika mu je jela iz ruke“, onda je to Rakan u ovoj predstavi. Naime, premijernu je izvedbu nekoliko puta nakratko prekinuo neobuzdani smijeh publike, što je Rakan Rushaidat riješio nenametljivom uspostavom komunikacije s najglasnijim gledateljima u prednjim redovima, nastavljajući izvedbu jednako neopterećeno i suvereno. Kada su glumcu jedina „pomoć“ na sceni bijela dizajnerska stolica koja se, poput lopte, okreće oko svoje osi da bi postala ginekološka stolica ili stol u rađaonici, a glazba Stanislava Kovačića osmišljena je kao niz funkcionalnih i nenametljivih zvukovnih naglasaka izvedbe i kada je on s lakoćom prelazi iz uloge Marija u ulogu Tamare ili karikaturalnim „maskama“ prezentira i dvojicu ginekologa, i razgovor s prijateljima na nogometu, i sudbonosne susrete s osobljem u rodilištu, osobito sa Zlom sestrom, kada njegova energična izvedba u svakom trenutku „prelazi rampu“ i komunicira s publikom, onda gledateljima i nije važno što je ozbiljna tema očinstva osmišljena kao duhovita i – u krajnjoj liniji – komercijalna komedija. Jer se upravo u trenucima kada se Rakan služi svim svojim umijećem koje je publika mogla vidjeti i u Kaubojima i u Gospodinu Lojtrici i u mnoštvu kazališnih predstava u kojima je glumio u posljednjih nekoliko sezoma i kada bi mu se moglo zamjeriti ponavljanje, događa ono malo čudo koje obično zovemo umjetnost i zbog kojega vjerujemo da je čarolija u kazalištu još moguća.

I ponekad gledatelj ne traži više od toga, ali ponekad (kao što je ovaj put bio slučaj) dobije i više no što je tražio jer, osim dobrim tekstovnim predloškom i sjajnom Rakanovom glumačkom interpretacijom, predstava Ja, tata! odlikuje se i izvornom životnim iskustvom jednog „eksperta“. A ekspert je netko tko je kroz istu ili sličnu situaciju prošao te mu to daje kompetenciju tumačenja tog iskustva na sceni. Naime, izvedba Rakana Rushaidata očarava i tom dodatnom, sasvim privatnom dimenzijom, koja doprinosi kvaliteti predstave. Naime, iz svega izgovorenog i izvedenog vidljivo je i osobno iskustvo, i njegovo potpuno razumijevanje preokreta životne situacije koju donosi očinstvo. A neposrednost koju Rushaidat postiže u prenošenju tog, zapravo intimnog i dubokog iskustva, o kojem većina očeva malokad uopće govori, ovaj je put osigurala Teatru Exit još jednu u nizu predstava koju će publika svakako željeti pogledati.