Čuda se ipak događaju

Prije ponude jesenskih poslastica na skorašnjem Zagrebačkom filmskom festivalu, na 5. Filmomaniji – reviji dobrog filma u Movieplexu, koja je ove godine prvi put održana u trima gradovima: Osijeku, Splitu i Zagrebu, prikazalo se dvadesetak izvrsnih novih ostvarenja pristiglih s najvažnijih svjetskih festivala. U dvanaest dana prikazana su nagrađivana djela suvremenih velikana poput Wima Wendersa, Gusa Van Santa, Larsa von Triera, Akija Kaurismäkija, Béle Tarra, Alexa de la Iglesije i drugih. Također, prikazana su i dva hrvatska naslova, pustolovni film za djecu Koko i duhovi redatelja Daniela Kušana te drama Ćaća Dalibora Matanića, oba nagrađivana Zlatnim arenama na ovogodišnjem festivalu u Puli.

Le Havre – komedija s ljudskim licem

U novom Kaurismäkijevu ostvarenju radnja se odvija u francuskom lučkom gradu Le Havreu, gdje se danima skriva, zajedno s drugim izbjeglicama iz Afrike, u jednom od spremnika koji računalnom greškom nisu stigli brodom do Londona, dječak Idrissa (Blondin Miguel). Dok bježi od policije, izranjajući iz mora, ugleda starijega gospodina, čistača cipela i nekadašnjega pariškog boema, Marcela Marxa (André Wilms). Marcel ga skrije kod sebe, u svojoj skromnoj kući u kojoj inače živi s požrtvovnom suprugom Arletty (Kati Outinen) i psom Laikom. Arletty je za to vrijeme u bolnici, gdje se bori s teškom bolešću. Liječnike zamoli da zataje Marcelu njezinu dijagnozu, a njega da je ne posjećuje dok se ne oporavi. Ona se, naime, više brine kako bi on mogao primiti lošu vijest da je uskoro, najvjerojatnije, više neće biti negoli kako će ona sve to sama podnijeti. Kada pekarica, trgovac i društvo iz lokalnoga kafića saznaju za dječaka koji živi u Marcelovoj kući, a treba stići do Londona gdje mu ilegalno boravi majka, svi se udruže kako bi mu pomogli. No među junacima ulice nalazi se i susjed doušnik, a i često se ondje mota komični inspektor Monet (Jean-Pierre Darroussin), koji sumnja u istinitost Marcelova iskaza. Protagonistu ne preostaje ništa drugo nego organizirati dobrotvorni rock-koncert na kojem će nastupiti Little Bob (i u stvarnom životu lokalna zvijezda), a odreći će se i teško zarađene ušteđevine kako bi pomogao dječaku…

Kaurismäki je oduvijek znao ozbiljnu temu satkati u komediju s ljudskim licem. Tako je pitanje ilegalnih imigranata, koje zadaje mnogo glavobolje Francuzima, kao uostalom i cijeloj EU, neopterećeno sveo na razinu ljudskosti, socijalne pravde ili kršćanstva. On je začudan upravo u svom optimizmu onda kad je gledatelj spreman na najgori ishod. U ovom se filmu bavi nostalgijom pa se zbog retrorekvizita, osebujne fotografije Tima Salminena i likova, koji kao da su izvučeni iz starih francuskih komedija, poput inspektora Moneta, pitamo u koje smo doba uvučeni. No zapravo nas vraća katkad zaboravljenim vrijednostima, kao što su obitelj, dobrosusjedski odnosi, skromnost, zahvalnost i velikodušnost. Gotovo jedini detalj koji nam sugerira da je ipak riječ o modernom vremenu vijesti su na televiziji koje prikazuju ilegalne imigrante po Francuskoj, što pristupaju toj temi s hladnoćom birokratskog aparata.

Zamrznuti pogledi glumaca, zadržavanje kamere na detaljima koji katkada djeluju kao iz nekog drugog filma i unose dozu apsurdističkog humora te, svakako, rock 50-ih, ikonografija su Kaurismäkijeva redateljskog stila. Le Havre je veoma lijep film koji je uistinu zavrijedio nagradu kritike FIPRESCI na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, osvojivši kritičare poetičnošću, suhim humorom te filmskom nostalgijom.

Iako ne docira, već je izrazito suptilan u poentiranju, poruka filma glasila bi otprilike: ne dopustiti ljudima da potraže utočište, kao što se to nekoć činilo u dalekoj prošlosti, uopće nije kršćanski. S druge pak strane, znakovito prezime glavnog junaka Marxa trebalo bi nam sugerirati jednakost svih te pravo na dostojanstven život. Za Kaurismäkija pitanje ilegalnih imigranata i nije toliko složeno. Moderni politički sustav jednostavno je okrutan prema onima koji bi trebali biti zaštićeni, bili oni politički, ekonomski ili socijalni emigranti, i stoga lukavo u prvi plan stavlja maloljetnoga dječaka.

Zanimljivo je što je Le Havre zapravo u početku filma bolno sumoran i realističan. U prvoj sceni događa se umorstvo na kolodvoru gdje Marcel radi, no on, već navikao, sretan je jer mu je ubijeni platio prije nego što je ubijen. Nakon posla čeka ga teška svakodnevica s malo para i uvečer, kao i svakoga dana, piće u lokalnoj birtiji. Boemština je, kako kaže, romantična još samo u očima stranaca i turista… A onda se s dolaskom dječaka sve ozari; likovi nam postaju simpatični kao da je u napuštenu francusku četvrt stigao dobri duh i pokrenuo zajednicu da učini veliko djelo koje je, dakako, zakonom zabranjeno. Dobro se uistinu dobrim vraća, poručuje nam Aki Kaurismäki, a taj vas osjećaj još dugo prati nakon što pogledate film.