Čarolija 1001 noći

Kreativni dvojac Ksenija Zec i Saša Božić nakon dvije autorske predstave koje su postavili u zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnji, VIS Životinje i Tijelo, prvi su put posegnuli za književnim predloškom. Riječ je o Šeherezadi, premijerno izvedenoj 1. listopada. Namjera im je bila približiti priče iz 1001 noći gledateljima, osobito onima koji taj naslov znaju jedino po turskoj sapunici. Zbog toga je šteta što su, između tisuću uzbudljivih, a našoj publici uglavnom nepoznatih priča, ipak izabrali one najpoznatije – Ali Babu i četrdeset razbojnika, Aladina i čarobnu svjetiljku i Sinbada moreplovca, a jedina je manje poznata priča Kako je Abu Hasan pustio vjetar, teme koja neizbježno izaziva smijeh u mlade publike te se čini da je upravo ta dopadljivost bila osnovni razlog njezina izbora.

Maštovita i duhovita predstava

Kao što je 1001 noć satkana od žanrovski vrlo različitih priča, tako se i u predstavi isprepleću pripovjedačko, dramsko, glazbeno i neverbalno kazalište, ples i lutkarstvo, a njezina pokretačka snaga leži u izvrsnim izvođačima – glumcima i plesačima. Plesači Studija za suvremeni ples prepoznatljivim su suvremenoplesnim izričajem tumačili sve skupne uloge, od kojih osobito izdvajam energične razbojnike iz priče o Ali Babi i četrdeset razbojnika. Dojmljive su bile njihove dinamične borbe, a simpatična igra skrivanja iza ćupova odisala je vedrinom i humorom, čime su na pravi način dočarali tu priču. U njoj se osobito istaknuo Radovan Ruždjak kao Ali Baba, ali i kao bitan glazbeni suradnik plesačima jer na perkusijama prati njihov ples. On je s mnogo energije, žara i humora govorio izmišljenim jezikom, džiberišem, a pojedine riječi izgovarao je i na arapskom. Prevodila ga je Šeherezada, neutralno i suhoparno, čime su Ksenija Zec i Saša Božić vrlo duhovito i zaigrano otvorili temu loših prijevoda.

Kratkim dosjetkama, nenametljivo, a opet duhovito, pojavljivali su se i elementi suvremenosti – tako Šeherezada vodi turiste po Jemenu i pokazuje im naftne bušotine, trgovac na bagdadskoj tržnici sluša radio, ali ga ne prodaje jer „će se biti izumljen tek za šesto godina“, a kratkim prizorom sluškinje Mirjane i jednog razbojnika referiralo se i na opća mjesta svake sapunice – fatalni susret dvoje nesuđenih ljubavnika. Priča o Šeherezadi i Šahrijaru jedina je bez gegova i karikaturalnih likova, bez čuda i humora, ona je jedina stvarna i kao takva odiše toplinom i emocijom. Iz priče u priču polako se i suptilno gradi odnos između Šeherezade i Šahrijara, od početne distance do ljubavi na kraju. Nažalost Ivana Bakarić pripovijedala je vrlo odrješito i oštro, bez topline i pripovjedačke zavodljivosti koja slušatelje drži pozornima i budnima, dok je Damir Klemenić u ulozi sultana Šahrijara bio odveć blag. Blagost se očitovala u njegovim kretnjama i glasu, stoga je teško povjerovati da je njegov lik nemilosrdno ubijao svaku svoju ženu nakon prve bračne noći. Priče koje Šeherezada pripovijeda pretaču se jedna u drugu bez naglih rezova, a povezuju ih klaunovski oblikovani likovi sjajnih Jerka Marčića i Živka Anočića. Oni su u predstavu utkali svoju osobnost i prepoznatljiv humor, koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Na početku predstave slušamo njihove duhovite asocijacije na Bliski istok – od ćilima koji lete i trbušnih plesačica do Bagdada kojeg više nema zbunjeno ulijeću u svaku priču pa su tako u priči o Abu Hasanu doslovno postali padobranci. S tom se doslovnošću autorski dvojac češće poigrava pa se primjerice Aladin, svaki put kada ugleda kraljevnu Jasminu, doslovno ukoči od straha. Sve su to postupci zahvaljujući kojima je Šeherezada vrlo zabavna predstava, puna simpatičnih dosjetki, nenametljivih gegova, maštovitih rješenja, dojmljivih slika, sjajne glazbe Damira Šimunovića, bajkovitih kostima Đenise Pecotić i pojedinih izvrsnih glumačkih izvedbi.