Bosna i Hercegovina (ne) izlazi na more

U procesu svake politogeneze (održavotvorenja) postoji problem odnosa kopnenog zaleđa i maritimnoga pročelja: prvi se pojam obično veže uz određenu zatvorenost prema svijetu i ističe kao problem, a drugi uz otvorenost svima, što se karakterizira prednošću, a uz to uvijek ide i ista tendencija: naime, zaleđe uvijek nastoji da se nekako uspostavi na moru

Taj je problem toliko izražen da ga valja uvrstiti u ono što se naziva kompletiranjem neke državotvorne slike (dovršetak politogeneze), u što ulaze dva bitna momenta, a to su: prvo – treba definirati državne granice i postići njihovo međunarodno priznanje i, drugo, uspostaviti se i ostvariti na moru. I tek kada se to postigne može se govoriti o dovršetku politogeneze.

Luka Ploče u središtu je bošnjačkih interesa

Iako su oba ta pitanja u Europi već uvelike riješena i ne mogu se voditi u rubrici teških i aktualnih problema – neki detalji i potankosti još nisu posvema „na svom mjestu“, i zabrinjavajući su! No takva je situacija logična i normalna: u Europi još ima država nedovršena održavotvorenja, pri čemu su neka rješenja još izrazito daleka ili uopće nisu moguća (problem Transdnjistrije, pretkavkaski islamski emirat, država Baska), dok su ona druga bliža i suvremenija. I zato u takvu slučaju treba govoriti o kompletiranju nečije državotvorne slike novom i drukčijom participacijom na moru. U tom smislu na dnevnom je redu tijekom građanskog rata i agresije na BiH u prvoj polovici 1990-ih u BiH postojala i bošnjačka sastavnica s izrazitom težnjom širenja prema Jadranskom moru, sve, naravno, na račun hrvatskog etnikuma u BiH i Republike Hrvatske.

Pitanje odnosa zaleđa i mora akademski je vrlo zanimljivo, ali ujedno izaziva osjećaj užasa i mučnine, jer se takva pitanja iz domene borbe za posebno vrijedan životni prostor rješavaju samo ratom, koji je zbog prošupljenih lubanja i rasutih crijeva – poguba ljudske naravi. Ali, bilo kako bilo, ta se pitanja ne mogu zaobići, i u tom smislu treba čitati ove retke.

Pitanje maritimne participacije u širem kontekstu

Budući da je za potpisanoga maritimni kompleks ne samo neizostavno nego i jedno od najvažnijih pitanja u procesu održavotvorenja – potrebno je barem naznačiti neke šire vidove, i to počevši s onima što nam je bliže pa time i razumljivije: tako se za vrijeme Osmanlija (što vrijedi i za BiH) nije otvorila nikakva nova maritimna faza na našim prostorima, iako u 16. stoljeću Osmanlijama pripada sva obala od blizine Zadra do uključivo albanske obale (ali bez Šibenika, Trogira, Splita, Dubrovačke Republike, Kotora i Budve, kao izoliranih oaza), što je sve samo produžetak enormne dužine osmanlijskih obala na Sredozemlju. No za Osmanlije to ne znači mnogo, iako su u stanovništvu naše i grčke obale imali spremne kadrove, čemu treba dodati i to da je Turska imala idealni zemljopisni položaj između Zapada i Levanta / Bliskog i Srednjeg istoka, ali ona se nije okoristila morem, nego je to more prepustila strancima (Genova, Venecija, Dubrovnik, Kotor). Osmanlije jednostavno kao konjanički stepski narod nisu okrenuti moru, osobito ne nakon poraza u Lepantskoj bitci 1571.

Važno je uočiti i to da osmanlijski prodori prema Europi ne idu pomorskim putem prema vrhu jadranskog zaljeva, glavne se kampanje vode kopnom prema sjeverozapadu (u slučaju Beča to je logično), ali ulaz u Italiju predviđa se preko Soče, izostaju povremeni pljačkaški pohodi prema južnoj i sjevernoj Italiji, Osmanlije, dakle, u bosansko-hercegovačkoj maritimizaciji ne znače ništa.

Ako se nadalje pogleda slučaj Srbije, onda je pitanje maritimizacije isto tako od velike važnosti. Srbija je kopneno zatvorena zemlja (ali s velikim tranzitnim mogućnostima), koja je za cara Dušana raspolagala i vrlo dugim obalama na Jadranskom, Jonskom i Egejskom moru, a također treba spomenuti postojanje odgovarajućih kadrova i naslijeđenu pomorsku tradiciju na obalama spomenutih mora. Ali ta je politička tvorevina odveć kratko trajala, a zatim ju je naslijedilo osmanlijsko kontinentalno razdoblje, pri čemu more nije moglo biti važno Srbiji, jer nije bilo važno ni Osmanlijama. Osim toga, za kasniji pristup moru, Srbiji su se ispriječile dvije moćne etnikumske barijere (albanska i grčka), zatim državnost Crne Gore i Albanije, kao i austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine, što je bilo od posebne važnosti, jer je Srbija mogla (ako je mogla) riješiti pitanje maritimnoga pristupa samo preko BiH – a tu se onda sukobila s velikim strategemama jedne sve afirmiranije države – Austrougarske. I tek je s prvom Jugoslavijom Srbija riješila pitanje pristupa moru, a i to samo posredno, preko drugih.

A ako se obazremo nešto šire, onda je važan problem Rusije, naime, jedna tako kontinentalno velika i moćna država mora težiti k moru. I dok su drugi na zapadu imali dovoljno mora, i to odvajkada i na vrlo povoljnim lokacijama, i nisu se iscrpljivali u borbama za more i obale, ali i bez osvajanja na kopnu (Velika Britanija) – dotle se Rusija najprije morala osloboditi Mongola, a onda za more ratovati s Osmanlijama i Šveđanima. I morala se teško boriti i iscrpljivati, a da rezultati nisu ispali naročiti, jer su i Baltik i Crno more zatvoreni akvatoriji. Istina, Rusija je izlazila na sjeverna mora, ali tamošnje smrzavanje na položajima koji zapravo nisu vodili nikamo – nije bilo od velike koristi.

Jasnoća bošnjačkih ciljeva

Apsolviravši tu temu sa stajališta širih vidova, treba se vratiti BiH. Stara, predosmanlijska BiH ima svoja težišta u Bosni, dakle, u unutrašnjosti, u uvjetima relativne kontinentalne zatvorenosti, ovisno o reljefnoj odijeljenosti od mora. To gorsko zaleđe ne pruža velike životne mogućnosti, ali je teško pristupačno, teško za pacifikaciju, teško trajno savladivo i dovoljno je udaljeno od državotvornih jezgri na obali (Hrvatska). Tu nema one prednosti koju su od sama početka u 7. stoljeću uživali Hrvati. Oni su odmah na moru, nastavljaju tradiciju plovidbe po rijekama iz pradomovine, brzo prihvaćaju ilirska iskustva i njihova regija jezgre u blizini mora ili na samoj obali (Nin, Knin) ima velike životne prednosti (agrar, voda, birani geostrateški obrambeni lokaliteti, putovi za unutrašnjost), Hrvati tako ponavljaju slučaj Italije: i ona raspolaže i obalama i životno važnim zaleđem, baš kao i Hrvatska (obala, Ravni kotari, šire zaleđe Knina). Ništa od toga nije imala Bosna i Hercegovina. Istina, postojale su neke mogućnosti, ali su one ipak ne samo kratkotrajne i ne samo zapravo privid, nego su ponekad i prostorno vrlo ograničene – tako Hrvoje Vukčić Hrvatinić, jedan od najmoćnijih feudalaca u BiH, postaje početkom 15. stoljeća herceg splitski, a darovnicom kralja dobiva otoke Brač, Hvar i Korčulu (koje ubrzo gubi), ali to nije značilo otvaranje nekoga novog razdoblja bosansko-hercegovačke prisutnosti na moru. Zatim je Karlovačkim mirom 1699. uspostavljen, a Požarevačkim mirom 1718. potvrđen koridor kojim BiH u određenom osmanlijskom razdbolju izlazi na more, što se očuvalo i danas. Ali ni to nije značilo ništa u nekoj mogućoj maritimizaciji BiH. Ipak, BiH zadržava i izražava veliku važnost u maritimnom kompleksu, jer za Srbiju ona je jedini prostor preko kojega se može dosegnuti Jadran. I time smo se približili današnjem dobu i problemima koji su trojaki:

BiH mora („mora“) riješiti problem Ploča, i to na način ostvarivanja nekog suverenitetskog pristupa u luci, što otvara mogućnost da se po slovenskom uzoru zatraži vlastiti koridor kroz hrvatsko unutrašnje i teritorijalno more do otvorenoga mora,

Ploče su u igri i kada treba realizirati ideju „Neum za Ploče“, što znači: Hrvatska ima pravo tranzita kroz neumski koridor, a BiH zauzvrat treba dobiti određeni suverenitet u luci Ploče, pri čemu treba odmah spomenuti: Republika Hrvatska učinila je kardinalnu pogrešku priznajući da „postoji problem luke Ploče“, što će se očigledno morati riješiti nekim kompromisom, a u tom je slučaju BiH siguran dobitnik. I najzad, tu je i pitanje posebnoga suverenitetskog pristupa Republike Srpske do mora, najlogičnije negdje na jugoistoku u akvatoriju Molunta.

Iz svega navedenog vidljivo je da pitanje bosansko-hercegovačkog pristupa moru još nije riješeno i da se na rješenje čeka, a to je pitanje danas posebice važno, jer se BiH nalazi u razdoblju nužnoga završetka politogeneze, kada treba definirati granice i uspostaviti se na moru.

Kao što je u svakoj neposrednoj bitci potrebna topnička priprema, u ovom slučaju svemu prethodi ona politička, a ona je najprije evazivna, zamumuljena i zakukuljena, da bi na kraju postala posve otvorena i njome ćemo se baviti kasnije, sve dakako na osnovici provjerljivih dokumenata. Naravno, zbog karaktera Vijenca kao publikacije, štioce ovdje nećemo gnjaviti bilješkama ispod crte, ali je potpisani uvijek i s užitkom spreman zainteresiranima podastrti odgovarajuću dokumentaciju.

Interes BiH za more je logičan, a logična su i ona razdoblja kada se on (eventualno) može ostvariti – takvo je razdoblje bilo ono u hrvatsko-muslimanskom ratu početkom 1990-ih godina, dok je danas razdoblje zatišja kada je riječ o maritimizaciji, i to zato jer se BiH danas muči s posve drugim pitanjima. Ali i pitanje maritimizacije će kad-tad doći na red.

Maritimizacija: težnje Bošnjaka prema moru

U raščlambi ovog pitanja važno je uočiti dvije bošnjačke faze: prva je ona koja je u duhu agresije i borbe za životni prostor već brutalno otvorena 1992/93, ali još nije bila operacionalizirana, nakon čega slijedi sama operacionalizacija kao druga faza izražena ofenzivnom bošnjačkom akcijom Neretva 93.

U odnosu na onu prvu fazu treba prvo istaknuti jedan islamistički (logično i mudžahedinski) letak iz proljeća 1993. (ne jedini) u kojem se zalaže za „oslobođenje Mostara, Stoca, Sarajeva, Zvornika, Goražda, Banja Luke, Doboja, Foče, Nevesinja, Trebinja“, pri čemu ne možemo ne uočiti jednu glupost koja je itekako opasna, a koja glasi: „Muslimanski korpus će, kao što je to bilo prije 500 godina ovladati svojim historijskim prostorom“, što znači da je BiH već prije 500 godina (dakle, još prije Osmanlija), bila „historijski muslimanski prostor“, čime se potire sva predosmanlijska povijest Bosne i Hercegovine.

Ali sad dolazi u letku ono glavno u kontekstu maritimizacije: „Uzećemo naš dio Jadranskog mora. Ploče će biti prva bosanska luka, a Neum novi Carigrad.“ A taj „naš“ dio očito nije samo neumski koridor, nego i sve ono što su Osmanlije nekada imale u svom posjedu na Jadranu, ambiciozno, nema šta!

Zato treba navesti jednog od sudionika Bošnjačkog sabora od 27. i 28. rujna 1993. u kojem se govori kako su Bošnjaci „Dugo taktizirali s Hrvatima...“ (zbog tranzita, uvoza hrane, materijalno-tehničkih sredstava, repromaterijala i slično), a onda je moralo biti toga dosta i prešlo se na vojnu akciju (Neretva 93). I zato je trebalo osigurati mir na fronti prema Srbima: to je sporazum Alije Izetbegovića i Momčila Krajišnika od 16. rujna 1993. u kojem se jasno i eksplicite kaže: obje republike (i bošnjačka i srpska) imaju prirodno pravo pristupa moru (za Srbe to može biti u širem Poneretavlju, ali i kod Molunta na jugoistoku), dok će posebna radna skupina razmatrati gospodarska pitanja, a u tome su i luke, dakle, nije samo jedna luka u pitanju, tj. Neum, nego i neke druge, a te su sve u Hrvatskoj!

Zanimljivo je pritom upozoriti na razgovor među najvišim bošnjačkim rukovodiocima u kojem se spominje da Bošnjaci moraju „...izbiti i u Ploče“. Iako se ta izjava sa strane Bošnjaka poslije želi protumačiti kao gaf, faux pas jednog od bošnjačkih čelnika na nekom javnom predavanju, što bi se trebalo tretirati kao pogreška: da, to je moguće, ali je to pogreška po Freudu koja iznosi onu podsvjesnu, ali i pravu istinu.

Pri svemu tome treba istaknuti i to da ovakve bošnjačke ambicije nisu samo njihove i nisu nove, jer izbijanje u Ploče predstavlja cilj i drugih strategema u odnosu na BiH i Hrvatsku – tako Borislav Jović u knjizi Posljednji dani SFRJ (dnevnička zabilješka od 20. rujna 1991) iznosi ideju po kojoj treba: „Preseći Hercegovinu i Hrvatsku na liniji Mostar–Ploče“, a to jasno ukazuje na potrebu zauzimanja tih dvaju gradova.

U svemu je jasno vidljivo da upravo Ploče igraju glavnu ulogu, što je i razumljivo, jer Neum i Neumski zaljev (a svima je to jasno) nemaju uvjeta za razvoj luke velikog stila. Ploče, dakle, moraju biti u igri, pogotovo jer ulaze u osnovu bošnjačke ideje: „Neum (tj. neumski koridor) za Ploče“, što znači: BiH omogućava Republici Hrvatskoj tranzit kroz neumski koridor (definitivno uspostavljen kao turski Požunskim mirom 1718), a zauzvrat BiH se nekako suverenitetski uspostavlja u luci Ploče, nekon čega će očigledno uslijediti zahtjev za vlastitim bošnjačkim koridorom do otvorenoga mora kroz hrvatsko unutrašnje i teritorijalno more.

Nakon političke pripreme, logično je, mora uslijediti pokušaj operacionalizacije, koji je izražen ofenzivnom akcijom, pod nazivom Neretva 93, usmjerenom protiv hrvatskog etnikuma u Hercegovini (i dijelom) protiv Republike Hrvatske, i to upravo u doba kada je Republika Hrvatska vršila „agresiju“ na BiH. Pritom je bošnjačka težnja imala dvostruki cilj: trebalo je na račun Hrvata zauzeti što veći životni prostor i ujedno uspostaviti se na moru, što je više nego logična tendencija u vremenu inicijalne politogeneze. A da bi to bilo moguće, trebalo je učiniti ovo:

Prvo, osigurati zaleđe kao pacificirani prostor i logističku bazu. A to se može postići samo potiskivanjem i neutralizacijom hrvatstva i HVO-a u srednjoj Bosni.

Drugo, treba osigurati prostor do reljefnog niza na kojem su Kupreška vrata (1384 m), Makljen (1123 m) i Ivan-sedlo (967 m). To je pristupni prostor iz zaleđa prema Hercegovini: tko god želi djelovati u Hercegovini i prema moru, nužno se tu mora osigurati, što ujedno vrijedi i za gradove u podnožju (Prozor, Jablanica, Konjic, vidi zemljovid). Osiguravanje pristupa Hercegovini s Makljena i Ivana i podnožjem reljefa početak je formiranja geostrateškog hercegovačkog ipsilona, koji završava u Pločama.

Treće, trebalo je iz Mostara potisnuti Srbe, što je i učinjeno.

Četvrto, trebalo je neutralizirati muslimansko-srpsku frontu i taj je prestanak sukoba postignut odgovarajućim muslimansko-srpskim sporazumom, nikakav, dakle, sukob s Vojskom Republike Srpske ne postoji, fronta miruje, nema ni pomisli o deblokadi Sarajeva, sve je upereno protiv Hrvata i u smjeru mora. I nakon toga mogla je početi operacija Neretva 93. Ali odmah treba reći – ona nije uspjela jer su bošnjačke snage ipak bile preslabe, a otpor Hrvata koji se nisu smjeli dati savladati – prevelik. I tako je pitanje Neuma, Metkovića i Ploča za Bošnjake i dalje ostalo neriješeno, a za Srbe pitanje Molunta na krajnjem jugoistoku Republike Hrvatske.

Da bi se ostvarili bošnjački ciljevi u odnosu na morsko pročelje Ploče–Neum ponajprije treba ovladati geostrateškim ipsilonom, tj. krakom od gornjeg Vrbasa i Makljena, kao i krakom od Ivan-sedla, što se sve dotiče u Jablanici, zatim nastavlja na Mostar i do obale, znači preko prostora koji bi po Vance–Owenovu planu morali biti – hrvatski! Treba, zato, ovladati tokom Neretve, i prijeći na njezinu desnu obalu: i za Srbe i za Bošnjake Neretva je mitska granica, prispodobiva onoj koju za Srbe znači Drina i njezina lijeva obala. Ključno značenje, dakle, ima dolina Neretve, što se vidi iz bošnjačkoga dokumenta od 20. veljače 1993, u kojem se čita: „Za nas nema nikakve dileme da je dolina Neretve (...) od strateške važnosti i kao takva ključ za ostvarivanje sudbine, ne samo muslimana u Hercegovini, već i u cijeloj Bosni.“ U svemu tome Mostar je ključno uporište – on je prirodno središte Hercegovine, na neretvanskom je putu, staro je križište za veze sjever–jug i istok–zapad u kontekstu prastarih stočarskih transhumantnih kretanja između niske hercegovačke humine i visokih površi u zaleđu. Ali nije riječ samo o neretvanskoj okosnici, nego je plan da Bošnjaci izbiju i dalje prema jugozapadu, sve do hrvatsko-bosanskohercegovačke državne granice (i na obalu od Ploča do Neuma). Pritom, dakako, težnje u okviru akcije Neretva 93 nisu izolirana pojava u formiranju bošnjačkoga Lebensrauma i uspostavljanja na važnim geostrateškim lokacijama, što znači: treba izići i na Savu (Brčko) i napose ovladati središnjom Bosnom i tako ostvariti bošnjačku životnu okosnicu (Posavina – srednja Bosna – primorje).

U prilikama kakve su bile Hrvati su bili apsolutno svjesni opasnosti akcije Neretva 93 i razumljivo je da su od Republike Hrvatske tražili pomoć Hrvatske vojske (dakle u ljudstvu), ali je logično da je u postojećim prilikama nisu mogli dobiti, što, dakako, nije moglo spriječiti da Hrvatska bude prokazana kao „agresor“.

I, na kraju, akcija Neretva 93 nije uspjela. Za to sigurno postoji više razloga (koji izmiču autorovu dosegu), ali je jedan nepobitan – bošnjačke su snage ipak bile preslabe (iako se Neretva 93 definira kao akcija velikog zamaha), a hrvatski je otpor bio očajnički odlučan, jer drugog izbora nije bilo.