Bez can-cana!

Glazbeni dio opere, pod ravnanjem Ive Lipanovića, protekao je bez zamjerke, od vatrene uvertire do brioznosti svih glazbenih brojeva

Francuski skladatelj njemačkoga podrijetla Jacques Offenbach jedan je od najistaknutijih predstavnika klasične operete, i to operete pariškoga tipa koju je obilježila upravo njegova glazba. Za razliku od pretežite sentimentalnosti bečke operete, Offenbachova su djela bila usmjerena satiri i kritici skladateljeva doba. Snažan svekoliki društveni razvoj sredinom 19. stoljeća i s njim povezane proturječnosti, previranja i sukobi pružili su Offenbachu obilje građe za stotinjak najrazličitijih opereta, tzv. opéra-bouffe, vodvilja i burleski, od kojih se nekoliko trajno zadržalo na repertoarima glazbenih kazališta. Offenbach je, sa suradnicima libretistima, imao razvijenu sposobnost da, u mediju lake kazališne zabave, odapne satiričke strelice, zbog čega njegova djela imaju karakteristiku svojevrsne društvene angažiranosti.

S riječke izvedbe Pariškog života

No od sredine 19. stoljeća i francuskoga Drugog carstva do današnjega vremena velik je raspon, i pitanje je što Offenbachova djela mogu reći današnjoj publici? Zato su uobičajne i nužne dramaturške intervencije i adaptacije što ih je, u slučaju najnovije premijere Pariškoga života u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, kao i u slučaju Lijepe Helene prethodnih godina u Osijeku (HNK) i Zagrebu (Komedija), načinila dramaturginja Marijana Fumić, a uprizorila redateljica Dora Ruždjak Podolski. Dvije suradnice maštovito su premostile stoljeća, dajući priči iz pera libretistâ Henrija Meilhaca i Ludovica Halevyja, vezanoj uz tada predstojeću Veliku izložbu 1867, ruho osamdesetih godina 20. stoljeća. Posjetitelje koji su hrlili u Pariz na izložbu transponirale su u današnje turističke ljubitelje all-inclusive aranžmana koji stižu u zračnu luku Charles de Gaulle. Kako je zavođenje danas mnogo jednostavnija aktivnost nego u Offenbachovo doba, operetne eskapade oko odvođenja neke dame u krevet više nisu toliko golicave, pa je u prvom planu bila komika vezana uz parodičnost. Predstava je bila razigrana i zabavna, sa simpatičnim igrama narječjima i ikonama iz svijeta glamura. Ipak je povremeno tempo padao jer je napetosti parodije teško održati tijekom cijele predstave, a i većina pjevača riječkoga opernog ansambla nema dostatno iskustva u scenskome govoru, iako su se svi trudili i davali sve od sebe i, bilo je očigledno, uživali igrajući u žanru s kojim se ne susreću odveć često.

Glazbeni dio, pod ravnanjem dirigenta Ive Lipanovića, protekao je bez zamjerke, od vatrene uvertire do brioznosti svih glazbenih brojeva. Orkestar, zbor i solisti bili su usklađeni poput švicarskoga sata u brzim tempima galopa i kupleta. Scenograf Ivo Knezović ponovno se iskazao atraktivnom scenografijom (osobito zračne luke u prvom činu), koju je ispunilo potencirano šarenilo kostima Manuele Paladin Šabanović. Skladan doprinos dali su suradnik za scenski pokret Edvin Liverić i oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović. Predstava se izvodi u prijevodu i prepjevu našega zasigurno najvećeg ofenbahologa Vladana Švacova.

Dvadesetak solističkih uloga zaposlilo je dobar dio solističkog, a i zborskog ansambla Riječke opere. Šarmom i ležernošću, a time i uvjerljivošću prikazanih likova najviše su se istaknuli Voljen Grbac u tri uloge – kao Kolumbijac, Frick i Prosper, Vanja Zelčić kao Gabrielle i Bojan Šober kao Barun. Srčanošću nastupa nisu mnogo zaostajali ni Sergej Kiselev kao Gardefeu, Robert Kolar kao Bobinet, Saša Matovina kao Joseph, Olga Kaminska kao Barunica, Marijana Prohaska kao Pauline, Dario Bercich kao Gontran i Urbain te ženski oktet u trećem činu. Kristina Kolar inteligentno je prilagodila svoje velike glasovne mogućnosti ulozi fatalne Mételle.

Nekoliko uloga dodijeljeno je mladim pjevačima u drugoj podjeli. Ozren Bilušić još je jednom, kao Barun, iskazao dobar smisao za komične uloge. Mlade sopranistice Marija Buzdovačić kao Gabrielle, Gorana Biondić kao Pauline i Martina Burger kao Barunica pokazale su ljupke glasove i dobru snalažljivost u opereti. Martina Burger trebala bi obratiti pozornost na intonaciju u višem registru (izvedba 11. listopada).

Tako je u vedrom raspoloženju počela nova sezona riječkoga HNK-a, natkrivena sivim oblacima krizne financijske situacije. I nedostajao je can-can, barem u finalu.