Barišićeva prostorna skladba

U instalaciji Gluho zvono Petar Barišić eksplicitno je donio veliku temu pokreta usustavljujući je energijom svojega izraza likovnim i glazbenim elementima u čvrstu strukturu djela

S tvrdnjom Georga Steinera „da su pojmovi kreacija i invencija uvijek u kontekstu“ nastojat ćemo iščitati (ali ne i u cjelovitosti!) intrigantnu instalaciju Petra Barišića Gluho zvono koncipiranu za prostor Galerije Božidar Jakac u Kostanjevici na Krki, u kojemu je i postavljena 2009. kao samostalna kipareva izložba. Svakako treba naglasiti da nije riječ o konvencionalnom izložbenom prostoru (muzejskom ili galerijskom), već o specifičnom prostoru obilježenu sakralnom komponentom u kojemu su svećenici cistercitskoga reda stoljećima služili misu. Taj pak prostor nekadašnje samostanske crkve Studenac Sv. Marije iz 13. stoljeća (1234) više nije u prvobitnoj funkciji, u njemu se ne vrši služba Božja, danas je izložbeni prostor. Barišić je svoje djelo radio upravo za taj prostor prigrlivši njegove jedinstvene ambijentalne vrijednosti. Dakle, na njegovo djelo utjecale su i mjere prostora, ali i materijal od kojega je sagrađen, zatim boja zidnih ploha i kamen od kojega su u gotičkom slogu oblikovane visoke okomice stupovlja i udubine lukova te svjetlost koja kroz otvore prozora obasjava unutrašnjost.

Barišićeva instalacija u Galeriji Bačva u HDLU-u / Snimio Fedor Vučemilović

Nov umjetnički jezik

Elemente od kojih je sazdan prostor autor je iskoristio i kao gradbene komponente svojega djela jer su one odredile i kontekst, koji je, kao što kaže Steiner, imao utjecaja i odredio kreaciju instalacije u specifičnom prostoru. No prostor nije određen samo tim materijalnim činjenicama kao jedinim vrijednostima, kao što nije ni građen samo radi promicanja gotičkih stilskih obilježja. Smisao je naime njegove materijalne stvarnosti u nematerijalnoj funkciji transcendiranoj u duhovne vrijednosti sakralnoga prostora koje su stoljećima cistercitski redovnici molitvom izražavali kao svoju vjeru u Boga, na čijim je čvrstim temeljima i građeno samostansko zdanje, a iz njih su i rasle vertikale stupovlja prema nebu. Na metafizičkoj podlozi prostora i sakralnom ozračju redovničkog života u samostanskoj tišini Barišić je i stvarao djelo kojim je kontemplativnost redovničke molitve izrazio u jedanaest metalnih diskova iz kojih se čuje njezin neumrli glas i širi prostorom ritmički usklađenim zvukovima u mističnu glazbenu strukturu. Smjestivši ih visoko u ophodne zidove kipar je okrugle objekte-reljefe promjera jednog metra izradio od legiranog aluminija, a u svaki je ugradio elektromotor koji ih pokreće u jednakim vremenskim razmacima. Vrtnjom oko svoje osi u istom smjeru pomiču se tako elementi raznih oblika: valjkaste cjevčice, trokutasti, pravokutni i okrugli elementi smješteni na površini kružne forme objekta-reljefa koja svojim okretanjem mijenja njihovu strukturu uvijek u druge likovne, ali i glazbene vrijednosti.

Naime, tu nije moguće govoriti samo o promjenama u likovnom jeziku nego i o onima koje proizvodi zvuk u glazbenom jeziku. Stoga je instalacija koncipirana kao likovno-glazbena struktura, pa zato nije nelogično ustvrditi da je ovdje riječ o kiparu skladatelju. A tomu u prilog govori još jedan likovno-glazbeni element, i to onaj koji se pokazuje presudnim, jer je nosivi element instalacije, odnosno cijeloga Barišićeva likovno-glazbenog projekta naslovljena Gluho zvono. Taj element snagom zamašnoga klatna u širokom luku siječe matematički točno središnji prostor crkve ispisujući od točke A do točke B egzistencijalnu dužinu svojeg postojanja u tajanstvenom zvuku vječnosti. Taj element golemo je njihalo od trinaest metara napravljeno od inoksa i željeza kao rešetkasta konstrukcija u obliku klatna zvona pričvršćena o crkveni svod. To klatno što presijeca latinski križ tlocrta po njegovu središtu pokreće elektromotor u gluhu zvonjavu prostorom crkve kao mističnu jeku vjekova i šum iskonske duhovnosti u tihom glasanju redovničke molitve, čiji zvukovi otkrivaju Božju prisutnost. No unatoč činjenici što je Petar Barišić koncipirao instalaciju Gluho zvono kao ambijentalno djelo određeno zadanim mjerama posve određenoga prostora cistercitske samostanske crkve koja više nije u funkciji, ipak se pokazalo da to djelo kao likovno-glazbena struktura funkcionira i u drugim prostorima.

Ambijentalnost i ludičnost

To se najbolje moglo vidjeti, a i čuti, u njegovim prezentacijama u dvama različitim prostorima. U prvom, onom u Crkvi Sv. Donata u Zadru, kada je ove jeseni kipar prvi put predstavio svoj projekt hrvatskoj kulturnoj javnosti, i drugi put u izložbenom prostoru Hrvatskoga društva likovnih umjetnika u Zagrebu. No instalacija Gluho zvono potiče našu pozornost i u drugim smjerovima. Naime, osim brojnih ambijentalnih, ona ima i druge vrijednosti. Jednu od njih prepoznajemo upravo po ludičkoj komponenti jer je duboko sondirana u kiparevu djelu, gotovo bismo mogli ustvrditi da je jedna od njegovih temeljnih odrednica koju možemo slijediti u desetljećima njegova plodna stvaralaštva. Jednako tako ta instalacija nanovo potvrđuje kiparev duboki interes za glazbu, odnosno za zvuk, koji je već ugrađivao u svoja prethodna djela.

Gluho zvono u Galeriji Božidar Jakac u Kostanjevici na Krki

Primjerice, u instalaciji Pusti me da prođem, koncipiranoj po predlošku zacijelo najuže splitske uličice pokraj antičkog peristila, čiji prolaz ima biblijske konotacije iglenih ušiju. Kipar je oblikovao skulpturu-instalaciju tako da se kroz nju prolazi, a sam je prolaz kroz djelo imao stvarne mjere uličice i, što je od posebna značenja za našu tezu, kipar je snimao korake prolaznika kao zvukove hodanja, njihove glasove, žamor uličice i zvukove s obližnjega trga, glazbu iz kafića, zvuk zvona, cvrkut ptica… Zato je u tom kiparevu djelu i jedno od ishodišnih mjesta za likovno-glazbenu strukturu instalacije Gluho zvono. Ono pak što osobito određuje tu instalaciju i u čemu vidimo temeljnu odrednicu cjelokupnoga Barišićeva stvaralaštva jest činjenica koja nam se otkriva u elementu – pokreta. Upravo je pokret velika Barišićeva tema problematizirana u njegovu stvaralaštvu brojnim djelima, koju na osobit način kruni instalacija Gluho zvono. Ona je poticajna u iščitavanju te temeljne sastavnice kipareva djela jer je ontološki prožeta pokretom kao stvaralačkom supstancijom.

Eksplicitni diskurs pokreta determinirao je instalaciju Gluho zvono usustavljujući ga u trajnu vrijednost kipareva izraza, čiju morfološku geneologiju prepoznajemo i u njegovim ranijim djelima, primjerice onom iz osamdesetih godina, Otvori me, zatvori me, te u djelima iz devedesetih Čuvar hrvatske tajne, Povoljan vjetar, Ritmovi.

Gluho zvono u crkvi Sv. Donata u Zadru / Snimio Anton Jadrijević

Ta će komponenta doći do izražaja u kiparevim kasnijim radovima, a napose onima koncipiranim u kontekstu prostora kao ambijentalne instalacije. Među njima već spominjana Pusti me da prođem jer implicira pokret kao gradbenu sastavnicu, odnosno kretanje kroz prostor instalacije kao interakciju. To će se ponovno dogoditi u velikoj prostornoj instalaciji

Bijelo u prostoru Umjetničkog paviljona u Zagrebu, u kojoj je ulazak u formu skulpture njezin integralni čimbenik. Pokret, odnosno fenomen kretanja, kipar je istraživao već u najranijim djelima, u kojima se prepoznaje iskustvo avangardne umjetnosti s početka 20. stoljeća, budućega minimalarta i kinetičke umjetnosti te, nadasve, iskonskoga kiparskog poriva za dinamičnom formom koja implicira kretanje kao stvaralački proces. Upravo je u instalaciji Gluho zvono Petar Barišić eksplicitno donio veliku temu pokreta usustavljujući je energijom svojega izraza likovnim i glazbenim elementima u čvrstu strukturu djela.