Zatvor bez granica

Dobro je što ljudi idu u kazalište, ali je i dobro da ne zaborave ići u život, napisao je u 17. stoljeću J. B. P. Moličre. Ulazak u život, koračanje po njemu i njegovo rastvaranje tema je predstave Prokleta avlija nobelovca Ive Andrića, koju su kao zajednički projekt producirali Kazalište Virovitica, Teatar Kabare iz Tuzle i Narodno pozorište iz Užica, Srbija. Predstavu je scenografski opremio, dramatizirao i režirao redatelj i donedavni ministar kulture Srbije Nebojša Bradić, a premijerno je izvedena 23. rujna u Virovitici.

Andrićeva Prokleta avlija kao „apsana” bez granica

Ideja da se radi takav projekt osim što je životna itekako je politička, amnestira neriješene političke i kulturne nesporazume te pokazuje da nobelovac Andrić pripada svima – ne svojataju ga samo oni koji ne žele vidjeti njegovu svevremenost i suvremenost.

Prokleta avlija i danas je veoma aktualna; progovara o mnogočemu što živimo, s čim smo suočeni i sučeljeni ne samo zbog rata i njegovih posljedica nego i zbog izbjegavanja međusobnog razumijevanja, a ponajviše radi mentaliteta koji stoljećima odolijevaju svakoj promjeni te istrajavaju u korupciji, netoleranciji, netrpeljivosti, nasilju, mržnji i zločinu. Mala je razlika između života koji danas živimo i „varošice od zatvorenika i stražara koju Levantinci i mornari raznih narodnosti nazivaju Deposito, a koja je poznatija pod imenom Prokleta avlija, kako je zove narod“, kako zatvor opisuje Andrić.

Ambijentalnost Proklete avlije dio je naše suvremene stvarnosti, samo prečesto previđamo njezinu prisutnost. Sumnja u pravdu i istinu te traženje razlike između krivih i nevinih ne prožima samo stanovnike Proklete avlije. U takvoj avliji (dvorištu) svi su krivi, kako to na kraju predstave zaključi i poruči Latif-aga Karađoz, glavni čuvar, bog i batina, spiritus movens te „varošice od zatvorenika i stražara“.

Krivci i nevini, dobro i zlo, od početka do kraja predstave razlog su sukoba i sumnjičenja, iščekivanja i straha od suočenja s istinom – a istina je; kada se ne zna krivac, tada su krivi svi! Jesu li nevini uvijek negdje drugdje i jesu li pakao uvijek neki drugi?, pitanje je koje nakon ove predstave svatko sebi može postaviti, ali je i nit vodilja Bradićeve dramatizacije, koja pokazuje da Andrić, iako velik pisac, nije i velik dramatičar.

Njegova novela poslužila je tek kao dobar scenski okvir koji zorno pokazuje da Prokleta avlija nije i dramsko djelo. Unatoč činjenici da su poruke vječne, a rečenice stilski dotjerane, pametne, mudre i dramski poticajne, u njima nema dramskog naboja. Shvativši to Bradić je dramatizaciju gradio na opisanim dramskim stanjima, a ne na tanašnim dramskim silnicama, pa su mu likovi uglavnom plošni, tipski, bez nijansi, karakterno siromašni.

Kako bi to „sakrio“, redatelj Bradić oslonio se na iskušane obrasce postdramskoga kazališta i uopćavanje; jedno zlo pokreće sve pa je Karađozu dao više prostora nego što ga ima u Andrića i previše u odnosu na njegov dramski antipod Ćamila, koji je ostao eteričan, astralan, sav u ideji, što redatelj nije znao niti mogao iskoristio jer ideje nisu dramski likovi.

Kako bi ideju dramatizacije o krivnji svih što temeljitije potkrijepio, redatelj je i gledalište pretvorio u pozornicu iz koje „krivci“ dolaze u „apsanu“ koja nema granica. Predstavu završava razodijevanjem glumaca, stanovnika zatvora, što očigledno hoće reći da se svi moramo osloboditi predrasuda, uniforma, u kojima smo postali krivi i suodgovorni za svako zlo.

Takvu poruku sugerira i scenografija; scena je sivocrna, puna rekvizita koji asociraju ili su simboli nasilja i smrti; tu su konopi koji mogu poslužiti za vezanje i za vješanje; štange koje mogu biti granica između dobra i zla, ali i putokazi u bespuće krivnje; limene kante koje su turbani, ali i kible za ljudski izmet; cvijeće koje je vijenac za mrtve, ali i znak životnog ushita... U simboličkim su dvojnostima i kostimi od kostrijeti, svi osim Karađozova, koji je svileno sjajan.

U Bradićevoj predstavi prenapučenoj simbolima i općenitim porukama, u kojoj se jasno čuje kako i andrićevski ekavski srpskohrvatski jezik ne leži glumcima iz različitih jezičnih i govornih kultura, glumom se ističe Vlado Kerošević, koji interpretira Karađoza. Njegov je Karađoz okrutan, zao i beskrupulozan spletkar, koji i nevine pretvara u krivce, birokrat uvjeren da čini što je najbolje za cara i čovjeka, koji se od zatvorenika razlikuje po povremeno kičastoj uniformi pa malo nedostaje da postane karikatura.

Irfan Kasumović kao Muzafer potencijalni je Karađoz, ništa ne čini što ne bi učinio Karađoz, ali je istodobno podložan i prihvaća svaku Karađozovu kaznu kao pouku.

Ćamil u interpretaciji Petra Benčine čuva i brani svoj unutarnji život žrtvujući se stvarnom, on je metafora nevinosti, svetac koji se zlu ne suprotstavlja, nego ga superiorno prepoznaje. S više redateljske i glumačke inventivnosti mogao se tom vrstom superiornosti dostojno suprotstaviti Karađozovoj manipulaciji. Fra Petar, koji je u Andrića promatrač, čovjek koji sve vidi, sa svima suosjeća i sve razumije, u interpretaciji Mije Pavelka bio je inertan, trom, nezainteresiran. Draško Zidar nije uspio u Haima udahniti grotesknost kojoj je težio. Zaokruženu ulogu sublimiranoga zla i nasilja ponudio je Igor Golub kao Atleta.