Vrhunski umjetnik i zabavljač

Soderbergh je radoholičar koji bogatstvom autorskih postupaka, tematskih interesa i žanrovskih izbora zbunjuje autorsku filmsku kritiku i koji je s nekadašnje margine postupno dospio u središte filmskog biznisa

Daroviti Steven Soderbergh neosporno je jedan od najzanimljivijih i najintrigantnijih suvremenih filmaša, iznimno plodan autor koji od kraja 90-ih uspijeva realizirati i do dva naslova godišnje. Riječ je o umjetniku žanrovski i kvalitativno heterogena opusa, koji se podjednako uspješno snalazi u svim segmentima rada na filmu, osim kao producent, scenarist i redatelj svoja djela pod pseudonimom Mary Ann Bernard potpisujući kao montažer, ali i kao snimatelj pod lažnim imenom Peter Andrews. Premda je prije dvanaestak godina malotko mogao pretpostaviti da će se nekoć izraziti nezavisnjak naglašenih artističkih pretenzija i usmjerenja prometnuti u jednog od vodećih holivudskih hitmakera, Soderbergh je danas zreo, promišljen i punokrvan filmski autor koji uz artističke ambicije, elegantnu i prividno laku redateljsku ruku te smisao za zavodljive vizualne stilizacije posjeduje i istančani nerv zaigrana i punokrvna zabavljača.

Jude Law u Zarazi

Nakon što je izvrsnim prvencem Seks, laži i videovrpce 1989. pobijedio na festivalu u Cannesu i osvojio nominaciju za Oscara za najbolji scenarij, tada 26-godišnji Steven Soderbergh smjesta je proglašen novim Orsonom Wellesom i preporoditeljem američkoga nezavisnog filma. Odmahujući rukom na laskave epitete i hvalospjeve kritičara, Soderbergh je uspjeh iskoristio da dvije godine potom realizira davno žuđen projekt, donekle podcijenjenu dramu Kafka, koju je kritika dobrim dijelom i nezasluženo sasjekla. Razočaran neuspjesima odlične, no opet vrlo podcijenjene drame Kralj ulice, i mediokritetskoga neonoarovskog trilera Ispod površine, Soderbergh se odlučuje na neko vrijeme povući iz Hollywooda. Doživjevši trenutke zvjezdane slave, ali i potpunog zaborava, vraća se u velikom stilu 1998. humornim trilerom Daleko od očiju, uspjelom ekranizacijom romana Elmora Leonarda i filmom koji je Georgea Clooneya i Jennifer Lopez preko noći pretvorio u zvijezde. Tim se ostvarenjem Soderbergh predstavio kao inteligentan, precizan, siguran i zreo redatelj, filmaš sklon vještoj narativnoj kombinatorici, eksperimentiranju i duhovitim improvizacijama, ali i autor koji se ne libi vrlo hrabro okušati u adaptiranju međusobno toliko raznorodnih proznih predložaka kakvi su oni Elmorea Leonarda i Franza Kafke.

Visoki proračuni i politički angažman

Zanemarimo li neuspjelu preradu glasovitog Solarisa Andreja Tarkovskog, Soderbergh je takav ostao do danas. On je radoholičar koji bogatstvom autorskih postupaka, tematskih interesa i žanrovskih izbora zbunjuje autorsku filmsku kritiku, koji je s nekadašnje margine postupno dospio u središte filmskog biznisa te koji je tijekom proteklih jedanaest godina snimio niz mahom vrlo solidnih, a u nekim slučajevima i izvrsnih filmova. Primjerice, također podcijenjen niskobudžetni krimić Osveta ostvarenje je kojim je redatelj dao dojmljivu posvetu filmovima i filmskim zvijezdama iz kasnih 60-ih, primjerice snažnoj socijalnoj drami Poor Cow Kena Loacha te glumcima Terenceu Stampu i Peteru Fondi. No to je tek površinski sloj djela u kojem Soderbergh nelinearnom montažom i vremenski skokovitom naracijom u kojoj se sadašnjost miješa s prošlošću i mogućom budućnošću stvara ugođajem osebujnu i gotovo halucinantnu cjelinu u kojoj se mračne životne sudbine i perspektive središnjih protagonista ilustriraju pomaknutim očištem kroz koje oni doživljavaju prostor i vrijeme.

Soderbergh se od nezavisnog autora prometnuo u hitmakera

Spretno meandrirajući između osobnih autorskih projekata i prilagođavanja komercijalnim zahtjevima holivudskoga mainstreama, Soderbergh je potom realizirao dobrano srednjostrujašku, ali svakako intrigantnu, angažiranu i sjajno režiranu faction-dramu Erin Brockovich, za glavnu ulogu u kojoj je možda nikad bolja Julia Roberts osvojila Oscara. Nastup u Trafficu, sugestivnoj i naglašeno atmosferičnoj triler-drami iz narkomanskog miljea, Oscara i prekretnicu u karijeri donio je i Beniciju Del Toru, a film je od pet oskarovskih nominacija potvrdio četiri, uključujući i onu za najboljega redatelja. A onda je Soderbergh na valu osvojenih nagrada i kritičarskih hvalospjeva okupio zvučnu glumačku postavu i snimio Oceanovih 11, osuvremenjeni prepravak popularnoga djelca Lewisa Milestonea iz 1960. I napravio odličan posao, potpisavši ležeran, duhovit, dinamičan i nepretenciozan filmić superioran izvorniku. Potaknut komercijalnim i kritičarskim uspjehom pustolovina simpatičnih lopova, Soderbergh je spremno pristao i na režiju nastavaka, svoju suradnju uvjetujući potpunom autorskom slobodom i relativno niskim proračunima. Uistinu, uz Tima Burtona, Michaela Manna i neponovljivoga Clinta Eastwooda, Soderbergh je danas jedan od rijetkih filmaša kojemu velike producentske tvrtke omogućuju realizacije osobnih te gdjekad bizarnih i ponešto hermetičnih djela uz više no pristojne proračune i zvučna glumačka imena. Dakako, holivudski moguli dobro znaju da im se isplati ulagati u filmaša koji u sebi objedinjuje osobine vrhunskog umjetnika i podjednako vrsna obrtnika, te koji brižno njeguje i pothranjuje takav ugled. Tijekom posljednjih godina on frenetičnim tempom režira zamjetno politički obojena, da ne kažem naglašeno politizirana ostvarenja, i to na način na koji se ne usuđuje nijedan drugi američki filmaš. Čini to mirno, metodično i promišljeno, beskompromisno slijedeći vlastite vizije i nimalo se ne obazirući na očekivanja publike i stajališta kritike. Konkretno, u svojim posljednjim filmovima, u kod nas sa zakašnjenjem distribuiranoj dvodijelnoj biografskoj drami Che, u na DVD-u objavljenoj drami The Girlfriend Experience, u satiričnoj humornoj biografskoj drami Doušnik! te donekle u recentnom naslovu Zaraza, Soderbergh podrobno analizira teme revolucije i revolucionarnih promjena, kao i tamnoga naličja današnjega kapitalizma. Spomenute filmove odlikuju mirnoća, sigurnost, studioznost pristupa i kritički odmak te, s iznimkom Zaraze, utjecanje crnom humoru, ironiji i subverziji, dakle osobine koje u bavljenju patologijom i mračnim stranama disfunkcionalnih obitelji posjeduje veliki Austrijanac Michael Haneke.

Svjetska kataklizma

U navedenom kontekstu i unatoč brojnim vrlinama Zaraza ipak ne pripada u vrh Soderberghova dosadašnjeg opusa. Riječ je o temom vrlo intrigantnom i aktualnom, odlično režiranom, iznimno atmosferičnom i raspoloženo glumljenom, ali i neujednačenom, emotivno posve hladnom i distanciranom ansambl-ostvarenju u kojem još jednom do izražaja dolazi autorov omiljeni pseudodokumentaristički prosede. Kad se u Minneapolis s poslovnog puta u Hong Kongu vrati njegova supruga Beth, brižni Mitch Emhoff shvati da je ona ozbiljno bolesna. A kad mu već sutradan Beth umre na rukama te kad se isto ubrzo dogodi i njegovu posinku Clarku, Mitch će doznati da se pojavila smrtonosna nova bolest na koju su čini se prirodno imuni on i njegova kći Jory. U međuvremenu, nova infekcija kojoj znanstvenici dadu naziv MEV-1 širi se geometrijskom progresijom, a glavni stožeri za borbu protiv nje postaju američki Centar za nadzor bolesti i Svjetska zdravstvena organizacija.

Inteligentno napisana i koncipirana kao smrtno ozbiljna dokudrama, Zaraza nudi pesimističnu i mizantropsku priču koja pametno izbjegava moraliziranja i dociranja, no koja se povremeno ipak utječe klišeiziranim situacijama iz horora i filmova katastrofe. Svakako, kaos, panika i svjetska kataklizma doimaju se vrlo realno i uvjerljivo, a tjeskobu pojačavaju eksplicitni prizori brzoa urušavanja civilizacije i općenite degradacije humanosti. Većinom likovi su plošni i gotovo isključivo određeni svojim dramskim funkcijama (otac, kći, liječnici...), pa tragične sudbine nekih od njih ne posjeduju željenu emotivnu snagu. Šteta što nije detaljnije razrađena i možda najzanimljivija epizoda, ona o otmici doktorice Orantes u Kini, koja se čini se emotivno vezala za posljednje preživjele mještane provincijskog sela. Soderbergh jasno ističe da su za pobjedu nad virusom iznimno važne reakcije javnosti, jer njegova pojava na površinu izvlači iracionalne strahove, paranoju, kojekakve teorije urote, dilanje dezinformacijama, ali i egoizam, zanemarivanje općeg dobra, okretanje pseudoznanosti te bezobzirne pokušaje da se bolest iskoristi za stjecanje profita. Pozicioniranje američkih vlasti i znanstvenih institucija kao neupitnih pozitivaca nekomu će zacijelo zasmetati, osobito u svjetlu Soderberghovih deklarativnih ljevičarskih uvjerenja. Unatoč tome, Zaraza u cjelini svakako zavređuje preporuku.