Vječna sadašnjost života i jezika

Upravo zbog slobode od parcijalnih (zlo)uporaba, pjesništvo Sonje Manojlović u novoj knjizi sposobno je izreći, i riječima stvoriti, svojevrsnu istinu o punini čovjekovih i poetskih mogućnosti

Tko li je sve suigrač u bilo kojem, a posebice pjesničkom tekstu? Ima li instancija promatrača regulativnu ili – jezikom i stvarnošću – reguliranu ulogu u tome tekstu? Nisu li, napokon, te uloge na neki način zamjenjive pa ih poetska preobrazbena uzbibanost i tako prepleće do nerazmrsivosti? To su samo neka od pitanja koja mogu zaintrigirati pozornijega čitatelja nove, desete izvorne, zbirke pjesama Sonje Manojlović pod naslovom Hod na rukama. Prvi od dva ciklusa opsegom nevelike, ali iznimno zgusnute knjige naslovljen je, naime, Pariški prizori, a u njemu se uistinu problematizira sva raznolikost i mnogolikost gorespomenuta promatračkog iskustva. U svjetlu postavljenih pitanja možemo reći da Sonja Manojlović u svojoj poeziji zapravo motri kako bi bila motrena, piše da bude ispisana samim jezikom i samom poezijom, koje je – u punini svoje multiperspektivnosti – nužno nadilaze. Svjesna nadmoći onoga čime bi kao artifex tobože trebala suvereno vladati, hotimice se prepušta preoblikama jezika i njime uprisutnjenih zbiljnosti koje od poezije stvaraju scenu neprestanih promjena uloga i njihovih treperavih međuodnosa. Riječ je tu o igrama subjekta i objekta, svijesti i podsvijesti, muškog i ženskog, teksta i prizora, svakodnevnog i fantazijskog, o događanju života sama u svoj njegovoj multipolarnosti.

Izd. Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2010.

U jednom je tako času Sonjin lirski subjekt muškarac u kojem se sučeljuje vanjska bujica slika u podzemnoj željeznici s njegovom nutrinom, koja postaje vidljivom jer „zrije u tutnjavi metroa“. U drugome pak času pjesmovna je svijest u naizgled pasivnoj ulozi promatranja svega što se u istom tom metrou zbiva, odnosno pronicanja ljudi koji su – kao zasebni entiteti – istodobno odvojeni od promatrača, ali u čije se identitete promatrač(ica) lucidnošću svoga pogleda uspijeva i uvući („Slušaju glazbu, samo za sebe, / govore, ne zna se kome, / dobacuju sitne poglede, / odgajaju djecu, / dodiruju tamna mjesta. / Drže se za štangu, reklo bi se, u dubokoj su vodi, / a najmlađem se frizura, tjerana lakom, / okreće u krug kao luda vjetruška. / Na vidiku je provod života!). Nije, stoga, neobično da takvo supostojanje mnoštva perspektiva na kraju završi u točki kad se sve stane prelijevati u sve, kad se „rub slike“ vidi odasvud, kad je pravi trenutak za postavljanje retorički mišljena pitanja: „Zar nije sve istovremeno?“.

Upravo taj trenutak istovremenosti jest također trenutak vječne sadašnjosti i novosti života i jezika, u kojem je „svijet jutarnje čudo“, čiji je dubinski smisao možda i „vječnom tajnom zapečaćen“, ali se „očima punim suza čas njuška anđele čas grli odgovor potrošen do tijela“. No ta je vječna sadašnjost, dakako, procesualna pa se analogno tomu i u pjesmama Sonje Manojlović može dohvaćati tek duhovnim ili fizičkim kretanjem – s jedne, dakle, strane doslovnim hodanjem „ulicama bilo kojeg grada“, s druge strane „opipavanjem svijeta, vratima u nova čula“, u jednu riječ, tjelesno-duhovnom pustolovinom u kojoj motritelj(ica) biva nanovo oblikovan(a) onim što motri pa izrijekom ustvrđuje: „Ja sam remek-djelo velegrada“.

U drugom ciklusu knjige, naslovljenu Buka citata, poetska se situacija ponešto mijenja. S naglašenijim lirskim subjektom ili eksplicitnijim obraćanjem pjesmovnome objektu znatniji je udjel egzistencijalnoga, koje se pak znatno izravnije transponira u simboličko i arhetipsko. Ovdje Sonja Manojlović kao da sa scene neprestanih preodijevanja jezično-stvarnosnih modaliteta prekoračuje u prostor krajnje diskretne, sofisticirane i individuacijske egzistencijal-analitike („Svi gradovi, znanje, sitan nakit, / grizodušje, glava na ruke položena, / i vrtovi kojima se služim kao jastucima, / kad nema sna. / Sve brže i brže. / Preokrenut će nebo i zemlju, / čas po jednom, čas po drugom hodam, / jezika im ne znam, otvoren je put do mene“) s britkim uputnicama na univerzalizirajuća antropološka iskustva i nikad posve razrješive simboličke simptome jungovskoga kolektivnog nesvjesnog („Opsjeli su grad. / A gdje je bilo dijete? / Pod kišnim bičevima. / U mjehuru tame, / pedalj iznad tla. / U zrak se dizalo, za goru zašlo“).

Jasno je da se u takvu dominantno (neo)egzistencijalističkome aranžmanu naglasak s tijela teksta vraća na tijelo kao manifestaciju hajdegerovskoga tubitka ili kao nositelja biofilnih energija koje su antropološkim korporalnim figurama hranjenja („hranjenje pred svima, / jer tako hoće glad, a hoće i obilje“), zaštićenosti („njihanje u naručju“), taktilnosti („umiljava se njezina koža“), privlačnosti i prolaznosti („Neka se kosa rijedi, spuštaju ramena, poza će / izdržat / par sekundi dulje, / jer se tako hvali / ljupkost njom samom“) svagda bliske neiscrpivoj vitalističkoj bazičnosti. No sve to troje – egzistencijalno, vitalističko i simboličko tijelo – u Sonjinoj je poeziji, dakako, dano istovremeno, jasno, sa zgodimice različitim međusobnim udjelima i kombinacijama.

Upravo u tome tropletu pjesme iz knjige Hod na rukama u punini aktualiziraju neke od temeljnih toposa i poetičkih čvorova pjesništva Sonje Manojlović od šezdesetih godina prošloga stoljeća do danas kao što su egzistencijalanalitika, tijelo, grad kao stvaratelj subjektova identiteta, simboličke transferacije, začaravanje jezikom, obajkovljivanje, višeperspektivnost. Riječ je, dakle, o balansiranju različitim akcentima unutar mnogolikoga, na razne strane razapeta poetskog prostora, čime se značenjska situiranja u najvećoj mogućoj mjeri čuvaju od automatiziranih izričaja, banalizacija i poetski neprerađenih stvarnosnih „sirovina“. Time se poezija Sonje Manojlović baš i oslobađa „cenzora zbilje“ i programatski imperativ koji je naložen pjesmovnom objektu: „Budi mjenjatelj teksta!“ – zapravo sama ostvaruje. Semantička mreža koju razastire kadšto je teže pronična, svagda diskretna, i to u prvome redu zato da bi tekst, oslobođen unaprijednih kalupa, mogao oslušnuti svoga autora (mjenjatelja!), da bi autor mogao prisluhnuti svu svjesnu, podsvjesnu i nesvjesnu cjelinu svoga nutarnjeg prostora, da bi se taj prostor mogao neometano i svagda drukčije upisati u tekst i tako zatvoriti cijeli krug kojim poezija biva posve oslobođena od svih funkcionalističkih naloga, potpuno raspoloživa za svoje temeljne preobrazbene kompetencije.

Upravo zbog spomenute slobode od parcijalnih (zlo)uporaba, pjesništvo Sonje Manojlović u novoj knjizi Hod na rukama sposobno je izreći, štoviše, i riječima stvoriti, svojevrsnu istinu o punini čovjekovih i poetskih mogućnosti, o potpunijoj stvarnosti koja – u plodnoj slitini svijeta i teksta – u jednakoj mjeri nadvisuje isprazni, mehanički verbalizam s jedne strane i mišlju nepridignute ravnodušne naplavine vidljive zbilje. Zato i naslovnu sintagmu hoda na rukama uistinu i možemo shvatiti kao metaforu poetske preobrazbene moći koja sve što ulazi u tekst preokreće naglavačke, odnosno duhovno hoda, i to na rukama kao slici vrhunske taktilne i intuitivne senzibilnosti kojima pjesništvo dodiruje nutarnje i vanjske prostore. Diskretno, lucidno i uporno ispitivanje tako suptilnih suodnošenja i intrigantni, višeslojni tekstovni otisci tih duhovnih potraga upravo su – možemo lapidarno zaključiti – i najveća vrijednost vrsne nove zbirke Sonje Manojlović, kojom naša autorica samo još jedanput potvrđuje svoje visoko mjesto u suvremenoj hrvatskoj poeziji.