Više glasova obiteljima s djecom

Zašto uža obitelj, ovisno o broju djece, ne bi imala veći broj glasova od samaca koji već imaju djecu-birače? Obrazloženje: onaj tko ima djecu više je zainteresiran za opće dobro zajednice od onoga tko je nema

U dosadašnjoj predizbornoj kampanji demografske teme zastupljene su malo ili nikako. S obzirom na skalu vrijednosti koja se uspostavlja u našem neoliberalnom društvu u formiranju teško je pretpostaviti da će i u nastavku biti drukčije. Naime, kada je riječ o natalitetu, na djelu je paradoks: rađanje djece gotovo je nepoželjno – ili makar ovisi o odluci samo jednog roditelja (?!) – a kad se rode, odrastaju u izobilju prava koja ih štite.

Na ovom mjestu članak bi mogao skrenuti u temu o pravu roditelja u odnosu na (odraslu) djecu, što bi bilo primjereno s obzirom na položaj u kojem se nalaze starije osobe, s perspektivom pogoršavanja njihova stanja. No o tome drugom prigodom, premda sam ovom interpolacijom dotaknuo jedan od najtužnijih aspekata populacijske politike: o rađanju novih ljudi u civilizaciji koju bitno obilježuje permisivnost i hedonizam poželjno je raspravljati gotovo isključivo s ekonomskog aspekta. To će reći, ako se ne bude rađalo dostatno djece, tko će puniti mirovinske fondove? Na to pozivaju više oni koji iz komoditeta ne žele imati djecu nego oni koji je s mnogo odricanja rađaju i osposobljavaju nove punitelje mirovinskih fondova.

Svjestan da bi svakim drugim pristupom navukao na sebe omrazu svijeta novih pravila, tako je postupio i naš istaknuti demograf Anđelko Akrap u pretposljednjem broju Vijenca, u članku u kojem na dramatičan način prikazuje demografsko stanje u Hrvatskoj, a osobito njegove perspektive. (Dobro poznavajući autora znam da je za njega svako novorođeno dijete mnogo više od pukoga statističkog ili gospodarskog podatka.) U svakom slučaju, prema tom eminentnom autoru, ukoliko Hrvatska već danas ne poduzme radikalne pronatalitetne mjere, pred njom je, govoreći s matematičkom pouzdanošću, demografska katastrofa.

Koje bi to bile moguće radikalne mjere? Budući da smo u predizbornom vremenu, predlažem da razmislimo o onima koje su u sklopu izbornoga zakonodavstva. Primjerice: zašto do sljedećih izbora ne razmišljati pa i raspravljati i o tome da obitelj s djecom postane pojačani čimbenik izbornog prava? Pretpostavljajući da ste ostali na stolcu čitajući ove retke, postavljam pitanje: zašto uža obitelj, ovisno o broju djece, ne bi imala veći broj glasova od samaca koji već imaju djecu-birače? Obrazloženje: onaj tko ima djecu više je zainteresiran za opće dobro zajednice od onoga tko je nema.

Često čujemo da demokracija nije savršena, ali da boljega sustava vladavine nema. Slažem se, ali i ne mirim s tom činjenicom. Stoga ovo razmišljanje iznosim kao prijedlog za njezino usavršavanje.

Uostalom nisam prvi koji se bavi mišlju da bi trebalo intervenirati u dobni izborni cenzus. O tome je svojevremeno pisao i Otto von Habsburg, a one koji su alergični na samo spominjanje tog imena podsjećam da se nešto o rečenoj temi može pročitati i u knjizi Waldemara Bessona i Gottharda Jaspera Temeljni pojmovi demokracije:

„Ako parlament reprezentira narod, onda on predstavlja cijeli narod, djeluje i donosi odluke za narod. Sam narod, međutim, ne uključuje samo aktualne birače, nego i one koji nisu stekli starosne uvjete za izbore i one koji su nesposobni za izbore. U narod pripadaju djedovi i bake isto tako kao i unuci, narod obuhvaća niz generacija. Pod tim kutom gledajući, birači djeluju također tek zastupajući cijeli narod, dakle oni sami nose reprezentativni karakter.“

Svaki birački cenzus znači demokratski deficit. Ako smo prije stotinjak godina ukinuli dobni, a poslije postupno i spolni, zašto makar ne razmisliti o nekoj inačici dokidanja i dobnog cenzusa?