Tko je vođa nacije?

Još nema konačnog odgovora na pitanje o tome je li se predsjednik Dmitrij Medvedev, kojega je sam Putin odredio za nasljednika, osamostalio i je li otvorio mogućnost nove perspektive razvoja Rusije i izvan okvira zadanih snažnim Putinovim predsjedništvom

Potkraj 2011. trebali bi se održati parlamentarni izbori u Ruskoj Federaciji, a u proljeće 2012. predsjednički izbori. Nedvojbeno je da su dva predsjednička mandata Vladimira Putina snažno obilježila Rusiju i da je razdoblje između 2000. i 2008. opravdano smatrati Putinovom erom. Još nema konačnog odgovora na pitanje o tome je li se predsjednik Dmitrij Medvedev, kojega je sam Putin odredio za nasljednika, osamostalio i je li otvorio mogućnost nove perspektive razvoja Rusije i izvan okvira zadanih snažnim Putinovim predsjedništvom. Za razliku od Putina, kojemu je dotadašnji predsjednik Jeljcin posljednjeg dana 1999. prepustio vlast i povukao se iz aktivnog političkog života, Medvedev predsjednički posao obavlja u kohabitaciji sa svojim prethodnikom, koji je preuzeo dužnost premijera. Premda Ustav Ruske Federacije predsjedniku dodjeljuje sve ključne poluge izvršne vlasti i položaj premijera određuje kao drugorazredan u odnosu na predsjednika, s činjenicom da je 2008. upravo Putin preuzeo premijersku dužnost prvi put se dogodilo da se i Kremlj, sjedište predsjednika, i Bijeli dom, sjedište premijera, mogu smatrati ravnopravnim središtima moći. Od 2008. u medijima se govori o tandemu koji upravlja Rusijom.

Putin i dalje omiljen

Pišući u povodu obilježavanja polovice njegova predsjedničkog mandata, ruski komentator Dmitrij Travin ocijenio je da Medvedev nije promijenio Rusiju. Spominjući različite komentare o tome zašto predsjednik Medvedev ne provodi neku novu politiku bitno različitu od politike svojega prethodnika, Travin zaključuje da Medvedev, čak i ako bi htio provesti promjene, to ne bi mogao učiniti zato što je premijer Putin u svojim rukama zadržao sve poluge vlasti: „Dok predsjednik nema realne vlasti, on ne nastoji promijeniti politiku. Ako to učini, uvjerljivo će izgubiti političku bitku“, zapisao je Travin 2010. Osnivanje vlastite političke stranke možda bi mu pomoglo da ojača svoju političku poziciju kako je to učinio Putin dok je još bio vršitelj dužnosti, prije nego što je prvi put izabran za predsjednika. No nema političke stranke i nema napretka. Tomu je tako stoga što je prevelika razlika između formalne moći koju ima predsjednik Medvedev i njegovih stvarnih sposobnosti iskazanih karakterom i biografijom. Putin je dobro odabrao svog čovjeka. Ne očekujte promjene Putinove politike, zaključuje Travin.

Putin je ipak kandidiran za novoga predsjednika

Ispitivanja javnoga mnijenja pokazuju veći postotak onih koji danas, sredinom 2011, misle da je Putinov politički utjecaj tijekom predsjedničkog mandata Medvedeva velik negoli je bio postotak onih koji su prije nego što je Medvedev postao predsjednik očekivali da će Putin sačuvati takav utjecaj. Tako je 2006, kad se još nije znalo tko će biti kandidat za sljedećega predsjednika, ukupno 47 posto ispitanika mislilo da će Putin i nakon isteka svoga drugog mandata sačuvati velik utjecaj na politiku. Tijekom 2007. taj je postotak porastao na 60 posto, a 2008, kad je već bilo poznato da Putin za nasljednika želi Medvedeva, 74 posto ispitanika bilo je uvjereno da će Putin ostati vrlo utjecajan političar. Predodžbu da on kao premijer doista jest vrlo utjecajan 2009. dijelilo je 87 posto ispitanika, 2010. također 87 posto, a u prvoj polovici 2011. taj je postotak varirao od 80 do 83 posto (Levada, 13. travnja 2011).

Uoči isteka prvoga Putinova mandata bilo je jasno da će on biti predsjednik u još jednom mandatu. Potkraj njegova drugog manadata ozbiljno se spekuliralo s mogućnošću da, pokoravajući se sve učestalijim zahtjevima građana, Putin isposluje promjenu Ustava i bude izabran za predsjednika treći put zaredom. Stjecao se dojam da je samo o njemu ovisilo hoće li se promijeniti Ustav i koliko će predsjedničkih manadata provesti u Kremlju. On je odbacio prijedloge za promjenu Ustava, ali je, koristeći se svojim nedvojbenim političkim autoritetom i postavivši se za nositelja svih njezinih izbornih lista, svojoj stranci Ujedinjena Rusija osigurao nadmoćnu pobjedu na parlamentarnim izborima 2007. Zatim je građane pozvao da na predsjedničkim izborima 2008. glasuju za Dmitrija Medvedeva, kojega je sam odredio kao kandidata i kojemu je potporu dala i njegova stranka. Njegov ga je kandidat nakon pobjede na predsjedničkim izborima imenovao premijerom, a stranka kojoj je na čelu i koju je doveo do pobjede na parlamentarnim izborima dala mu je bezrezervnu potporu. Svrha cijele te političke operacije bila je očigledna: i poslije Putina Putin.

U to vrijeme smišljen je i ovaj vic:

Poslije mnogo godina srele su se majke Dmitrija Medvedeva i ruskog milijardera Romana Abramoviča, poznata u svijetu i kao vlasnika engleskog nogometnog kluba Chelsea.

– Kako je Roma? Što radi?, pita gospođa Medvedev gospođu Abramovič.

– Hvala Bogu, dobro je. Nedavno je naručio novu jahtu s heliodromom. Zabavlja se nogometom u Londonu, odgovara gospođa Abramovič i dodaje: – A što je s Dimom? Gdje je i što radi?

– I s njim je sve u redu, odgovori gospođa Medvedev. – Odnedavna ima izvrstan posao. Kod Putina radi kao predsjednik.

Taj vic pokazuje što su ljudi u to vrijeme mislili u čijim je rukama realna vlast. Današnja ispitivanja javnoga mnijenja pokazuju da znatan broj građana i dalje misli da je formalni poslodavac Medvedev i dalje podređen svojemu premijeru Putinu. Ispitivanje agencije Levada provedeno u svibnju 2011. pokazuje da 24 posto ispitanika misli da je realna vlast u Putinovim rukama, 18 posto njih da je u rukama Medvedeva, a 48 posto da je u podjednakoj mjeri razdijeljena među njima. Pritom se u razdoblju od svibnja 2008. do svibnja 2011. nijedanput nije dogodilo da taj odnos bude u korist Medvedeva. U tom razdoblju najviše 18 posto ispitanika smatralo je da je vlast u rukama predsjednika (svibanj 2010), a u jednom trenutku (srpanj 2009) bilo ih je samo devet posto. U istom razdoblju broj onih koji su Putina percipirali kao realna nositelja vlasti varirao je od 22 do 32 posto.

Medvedevljeva neodlučnost

Pritom su ustavne ovlasti predsjednika neusporedivo veće od ovlasti premijera. Nakon što u dogovoru s parlamentom imenuje premijera, predsjednik bez ikakvih Ustavom propisanih uvjeta može smijeniti Vladu i premijera, dok premijer nema ustavne mogućnosti ugroziti predsjednika. Da bi se smijenio predsjednik, potrebno je da trećina zastupnika u Dumi, donjem domu parlamenta, podnese takav prijedlog, koji, uz odgovarajući zaključak Vrhovnog i Ustavnog suda o tome da je predsjednik prekršio zakone i Ustav, Duma prihvaća dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Zatim se prijedlog upućuje Vijeću Federacije, gornjem parlamentarnom domu, koji odluku donosi dvotrećinskom većinom. Ako se postupak ne provede unutar tri mjeseca, prijedlog se odbacuje. Valja napomenuti da sve suce Vrhovnog i Ustavnog suda imenuje Vijeće Federacije na temelju predsjednikova prijedloga.

Odgovor na pitanje o daljoj sudbini tandema Putin–Medvedev za javnost je i dalje neizvjestan. Naizgled, Medvedev bi mogao odlučiti da se kandidira za predsjednika i da, ako Putin pokuša osujetiti tu njegovu namjeru ili se i sam odluči kandidirati, naprosto smijeni svoga suparnika i tako ga liši potpore administrativnog resursa, prednosti koja proizlazi iz činjenice da se obnašatelj državne dužnosti može koristiti financijskim i organizacijskim pogodnostima svog položaja. No takva se mogućnost gotovo i nije razmatrala. Jedan od najagilnijih kritičara ruske vlasti koji i sam iskazuje predsjedničke ambicije Navalny o Medvedevu kaže: „Medvedev je naprosto dio sustava koji je stvorio Putin: on nije njegov neovisni dio i čak je besmisleno govoriti o njemu“, kaže Navalny. „On je nesposoban upravljati bilo čime u ovoj zemlji.“ Sam Medvedev očiglednom neodlučnošću da se jasno odredi o tome hoće li se ili neće kandidirati za drugi mandat dugo je davao osnovu za takve ocjene. Tako je izjavio da je normalno očekivati da se politički lider želi ponovno kandidirati za predsjedničku funkciju koju obnaša, ali je odmah naglasio da za zemlju ne bi bilo dobro da se istodobno kandidiraju on i Putin. „Stvar je u tome što ja i Vladimir Putin – moj kolega i stari drug – u velikoj mjeri predstavljamo jednu te istu političku snagu. U tom smislu konkurencija među nama može naštetiti ponajprije zadaćama i ciljevima koje smo mi ostvarili posljednjih godina“, rekao je Medvedev. Premda su te riječi mogle biti protumačene kao otvoreno iskazivanje poslušnosti Putinu i spremnosti da se odustane od vlastite kandidature, koju bi od svakog političkog lidera bilo normalno očekivati, činjenica da su objavljene može ukazivati na to da je Medvedev možda poručio Putinu kako od njega očekuje da se ne kandidira, odnosno da njemu, Medvedevu, omogući odrađivanje drugog mandata.

Povod za dalje spekulacije analitičara Medvedev je dao izjavama u uredništvu lista Moskovske novosti 23. lipnja 2011, kada je najavio sniženje izbornog praga sa 7 na 5 posto i sljedeći dan u parlamentarnu proceduru uputio odgovarajući prijedlog promjena izbornoga zakona. Po tom zakonu trebali bi se održati izbori za Dumu tek 2016. No Medvedev je dodao da će, bude li potrebno, predložiti da se taj postotak snizi na tri posto. Istom prigodom najavio je da će stati na čelo neke političke stranke s kojom će sudjelovati na parlamentarnim izborima 2021. Doduše, još je mnogo toga ostalo nejasno jer, kako je rekao, „kako će se ta stranka zvati i hoće li to biti postojeća stranka ili stranka koju ću ja osnovati ili će to biti nekoliko ujedinjenih stranaka – teško je reći“. Izgledno je, ipak, da Medvedev planira osnovati političku stranku.

Traži se vođa nacije

Premda manje izravna, i Lauren Goodrich, zapravo, potvrđuje riječi Navalnoga o tome da aktualni predsjednik nije politički najutjecajnija osoba. Pokušavajući objasniti što se to u Rusiji dogodilo početkom 21. stoljeća, ona konstatira da je Putin povratio poljuljano povjerenje u državu i otklonio strah od mogućega raspada Rusije pa je sad moguće razmišljati o novim politikama i strategijama razvitka zemlje. Putin je stvorio novi sustav, koji se nastoji prikazati demokratskim, ali kojim se pomno upravlja iza scene. S jedne strane namjera je da se provede modernizacija Rusije, što implicira otvorenost prema svijetu, a s druge tu je potreba za sigurnosti i očuvanjem države. Kao što je tijekom svojega drugog predsjedničkog mandata Putin primorao nekoliko manjih parlamentarnih stranaka da se ujedine i stvore navodno opozicijsku stranku Pravedna Rusija, tako je na nedavnom kongresu stranke Prava stvar njezin novi lider milijarder Mihail Prohorov izjavio da će ta stranka biti „druga partija vlasti“ i da je ona dio projekta formiranja poželjne političke scene u Rusiji. Goordicheva smatra da je to „upravljani pluralizam koji nije podređen ni predsjedniku ni premijeru, nego osobi koja više sliči vođi nacije, ne samo vođi države. U teoriji, novi je sustav zamišljen tako da dopusti Kremlju zadržavanje nadzora nad objema velikim strategijama potrebnog otvaranja prema inozemstvu da bi se Rusija održala modernom i jakom i istodobnog pokušaja osiguranja da zemlja bude pod punom kontrolom i sigurna za godine koje dolaze. Hoće li tandem ili vođa nacije moći držati u ravnoteži tako složen sustav i nadići neprestani sukob koji upravlja Rusijom, tek će se vidjeti.“ Zanimljivo je da Goodricheva ne problematizira taj upravljani pluralizam i ne spominje uobičajene ocjene koje aktualni sustav vlasti u Rusiji, za razliku od nestabilnoga demokratskog sustava devedesetih godina 20. stoljeća, određuju kao puki autoritarizam. Terminom vođa nacije, koji se odnosi na osobu koja ne mora nužno biti ni predsjednik ni premijer, nedvojbeno je označen Putin, ali je izbjegnuto označavanje takva političkog sustava u kojemu je osoba neustavne kategorije vođe nacije važnija od ustavom definiranih ovlasti predsjednika države i premijera.