Tjeskobne kontemplacije

Mnogoglasje je zacrtani put suvremene hrvatske poezije i na tom tragu, od razgranatih postmodernizama pa do fenomena takozvane stvarnosne poezije, našao se niz pjesnika i pjesnikinja koji su u svekolikoj opsesiji riječima tražili svoj poetski ekvilibrij, svoju mjeru svijeta što ih okružuje. Taj hod po mukama za osobnim ekvilibrijem nadasve je poseban. U zbirci Pamučno zvono Ružica Cindori pronašla je osebujnu mjeru za sve otuđenosti, opstrukcije i frustriranosti svakodnevice. I sami naslovi ciklusa (Napuklina tisućljetnog sna, Mladost se više ne smiješi iz prikrajka, Stakleni zagrljaji, Žudnja za putovanjem, Žderači iluzija, Simultani prijevodi /trački portreti/), simboličkom metaforikom izriču nemirenje sa stvarnošću. Primjerice, u pjesmi Politički klon budućnosti pjesnikinja vrlo precizno promatra izvještačene, dehumanizirane odnose u paradoksima suvremenoga svijeta u kojima izdvojeno ljudsko biće gubi identitet, prepušteno svekolikim tjeskobama što se šire kao krugovi u vodi.

Izd. DHK – Ogranak Rijeka, 2010.

Artificijelna globalistička mudrovanja pjesnikinja prati s primjetnom dozom ironije koja je i pobuna i otpor u konstelaciji intelektualnog i osjećajnog: „Naši će programirani / sinovi i kćeri / hodati gipkim hodnicima / hipersvemira. / Noću me proganjaju / pitanja iz dječjeg kviza: / kako znamo / da se Zemlja / okreće oko Sunca“ (Klonirana pastorala). Ružica Cindori zna uspostaviti oduhovljenu vezu sa čitateljem. Ona zna što stvarnost uskraćuje pojedincu zatvorenu u osamljenost koja ga osiromašuje. Fenomen osamljenosti, samoće, glavna je povlastica suvremenog čovjeka. Nijedan govor, zanosan i obećavajući, ne može ublažiti pritisak dehumanizirane realnosti: „Nekoć si voljela tišinu. / Mogla si se odmarati / na njezinu dlanu, / udisati njezin spokoj“ (Sretne naočale).

Pjesnikinja zna pronaći pravu riječ za tjeskobe koje je zaokupljaju. Izlomljenim stihovima bez smiraja ona se obraća osamljenom i izgubljenom pojedincu. Čarolije života su prošlost. U ciklusu Stakleni zagrljaji njezine su poetske tjeskobe kvintesencija unutarnjega nemira koji se čini premostivim, ali je jasno identificiran i precizno izriče neprekidni sukob između spolova.

Mogli bismo govoriti i o svojevrsnom erotizmu pjesničkih tjeskoba, koji ovdje nije nametljiv, već nekako tajanstven i skrovit, ali izvrsno pogađa bit problema: „Ona je htjela zagrljaj, / on je iskopao visibabu“ (Nesporazum); „Ni ljubicu / ne možeš pokloniti / bez koprive, / svaki osmijeh / zapeče /

… Previše se energije / troši na staklene zagrljaje“ (Zagrljaj). Erotizam u pjesmi znači nazočnost našeg ja, koji gubi svijest o sebi samu kad sebe prerasta u zagrljaju u kojem se osamljenost bića gubi. U nadahnutoj pjesmi Popis životnih gubitaka s diskretnim ironijskim odmakom pjesnikinja duhovito niže svekolike propuste u traženju nasušne životne ravnoteže: „Ona magla / koju sam propustila / prokuhati, / oni kolači / koji su izmakli / mojoj pohlepi, / oni ljudi koje nisam / upoznala, / onaj trenutak / što sam ga pospremila / u prošupljen džep.“

I slatko za kraj: Maja Gjerek, i sama vrsna pjesnikinja, u recenziji Pamučnog zvona naglasila je kako opet „iznenađuje svježina autoričina nadahnuća, slike u kojima prebiva tajna poetskog svijeta, poput soka u slatkom voću jezika“.