Statična dramska razglednica

Koliko god se nekima može činiti kako je odluka o uprizorenju teksta domaćega dramskog autora na samu početku nove kazališne sezone ocvala dosjetka, ta je činjenica za ovu kazališnu kuću vrlo važna i dobrodošla. Naime, osječko Hrvatsko narodno kazalište tradicionalno nije naklonjeno suvremenim hrvatskim tekstovima (istina, sporadično su se na repertoaru pojavljivali naslovi poput Naranče u oblacima Ivane Sajko ili Fragile! Tene Štivičić) jer se dosljedno drži provjerene i okoštale dramske klasike kako u repertoarnoj selekciji tako i u redateljskim izvedbama. Ipak, ovu, 105. po redu, kazališnu sezonu odlučili su započeti praizvedbom u potpunosti osječkoga dramskog teksta, a govori se i o planovima vezanim uz dramsku prilagodbu Unterstadta, višestruko nagrađivana romana Osječanke Ivane Šojat-Kuči, upravo pod istim krovom.

Praizvedba Prolaznika Damira Petričevića kao posveta osječkoj prošlosti

Prolaznici su Damira Petričevića zamišljeni kao posveta osječkoj prošlosti; njezinim prostornim koordinatama i toponimima kao sjecištima važnih svjetskih događanja ili, s druge strane, vedutama koje svjedoče o posve drukčijoj, znatno sentimentalnijoj povijesti. Tekst je to vrlo labave strukture, čiji se prosede dade školski pratiti prstom, baš kao i uvođenje likova ili predvidivost završetka. Želimo li biti izravniji, mogli bismo reći da je šupljikav, prozaičan, usredotočen isključivo na dramske dijaloške sličice te da igra ziheraški nastojeći izazvati prustovske asocijacije u jednoj dramskoj igri. Iz te činjenice proizlaze i ostali problemi; tekstu tako vidljivo nedostaje napetosti ili sukoba koji bi apostrofirali problem, dinamizirali ga i vodili razrješenju, točnije završnici. Petričevićevi Prolaznici ništa od toga nemaju. U priči u kojoj se priziva čistilište kao locus mundi, a u kojemu se susreću stvarni likovi iz osječke prošlosti (mladić koji je nevin obješen jer je zamijenjen za razbojnika, poznata dobrotvorka, njemački časnik, domobranski i partizanski vojnik) teško je pronaći pravu dramu jer dijalozima nedostaje krvožilni sustav cjeline, razgledničarski kostur proviruje iz svake scene, a edukativna intermezza ne samo da proždiru i ono malo dramskoga tkiva koje djelo posjeduje nego su i izrazito iritantna i odbojna. Uvidjevši da drami nedostaje mesa, stvar je pokušala spasiti dramaturginja Marijana Nola te je spomenutim dijaloškim okrajcima pripojila glazbene momente i poneku usiljenosmiješnu dosjetku, ali to je premalo da bi ova odgojno-obrazovna dramska dionica dobila na živosti i zanimljivosti. Sljedeći je, i znatno veći, problem u tome što iz Petričevićeva teksta nimalo skromno i sasvim lektirno proviruje podtekst Kovačevićeva Sabirnog centra. Naime, u obama dramskim naslovima u čistilištu se pojavljuju likovi koji pripadaju različitim ideologijama, glasnik iz svijeta živih s njima boravi samo onoliko dugo koliko mu je potrebno da ih izmiri i dovede do spoznaje, a završnica je konačni odlazak onkraj tunela sa svjetlom. No dok je Dušan Kovačević potpisao antologijski dramski naslov pronašavši onu finu ekvilibristiku između gorkoozbiljnog i humorističnog, Damir Petričević nema čak ni tih ambicija. Likovi suprotstavljenih ideoloških sustava isključivo su u komičnoj funkciji, gotovo arhivskoga karaktera, a neke dublje poruke (izuzev maksime o prolaznosti svega) ovdje niti nema.

Redatelj Borna Baletić iz siromašnoga je izvora iscrpao koliko je mogao; no predstava mu nema dinamičnosti, arhivske činjenice koje izvikuje najmlađi lik (a u svrhu čuvanja sjećanja na slavnu i bogatu osječku povijest) povremeno su dosadni, a glazbene dionice (unatoč tomu što je to uvjerljivo najbolji sloj predstave) jednostavno se njišu na dramskom propuhu s kojim nemaju gotovo nikakve veze. Čini mi se da bi hrabrije bavljenje vizualnim projekcijama mobiliziralo i druga autorska rješenja ili barem ostvarilo neke dojmljivije trenutke u predstavi. Autorskoj ekipi iz koje se izdvajaju Tamara Obrovac kao skladateljica i Miljenko Sekulić kao scenograf tek u posljednjoj sceni polazi za rukom dozvati neku dojmljiviju emociju i evocirati sliku dovoljno ozbiljnu za gledateljsko pamćenje. Ni glumački ansambl nema dovoljno snage od nemušte priče skrojiti gledljiviju i pamtljiviju predstavu; njihove se izvedbe kreću od pozerskih preko recitativnih do karikaturalnih, a dobar dio njih koprca se u lokalnom naglasku i, uopće, primjerenom dramskom fonu.

Zaključimo, prva dramska premijera rezultirala je edukativnom slikovnicom bez prave priče, atmosfere ili dinamike. Lokalni habitus sveden je na nekoliko simbola, od kojih su neki sasvim banalizirani (poput crvenoga fiće), neki tek okrznuti (poznati Šetač), a neki doslovno i nimalo kritički iskorišteni u dekorativne svrhe (kapelica). Šteta je tim veća jer je Osijek i povijesno i kulturološki znatno moćniji od ovako šlampave arhivske razglednice kakvim ga je predstava gotovo prikazala. Od spomenute kapelice Kamenoga križa sve do crvenog fiće u teksturu je grada upisano toliko sudbina i priča koje o tom prostoru govore i rječitije i emotivnije i dublje. Osijek jest grad koji pomalo gubi obličje nekadašnjeg značaja, ali je i dalje grad po mjeri čovjeka te je kao takav zaslužio znatno pametniju, fluidniju i zanimljiviju scensku priču, koja bi na noge digla i nekog mlađeg od starih esekerskih umirovljenika.