Revalorizacija hrvatske postmoderne umjetnosti

Skupna izložba projekt je simboličkog predstavljanja hrvatske umjetnosti u susjednim zemljama,

ali je i pokušaj naznake revaloriziranja i reinterpretiranja likovnih protagonista postmodernističke poetike

u hrvatskoj skulpturi i slikarstvu, stasale 70-ih i 80- ih godina 20. stoljeća

Interpretacija skupne izložbe raznorodnih umjetničkih izričaja, morfološki ili tematskih nepovezanih, iznimno je osjetljiva literarna i likovno-kritička interpretativna zadaća.

Skulpture Peruška Bogdanića i slike Željka Lapuha

Tako je i u slučaju skupne izložbe osam hrvatskih suvremenih likovnih umjetnika priređene u slovenskom gradu Lendavi. Riječ je o izložbi četvorice hrvatskih slikara i četvorice hrvatskih kipara, koje je objedinilo generacijsko pozicioniranje umjetničkog izraza u jedan konkretan kulturno-povijesni i društveni kontekst. Slikari Vatroslav Kuliš, Željko Lapuh, Igor Rončević i Antun Boris Švaljek te kipari Petar Barišić, Peruško Bogdanić, Kažimir Hraste i Kuzma Kovačić izbor je hrvatskih suvremenih umjetnika, likovnih osobnosti i reprezentacija hrvatske recentne i relevantne likovne produkcije. Autor izložbe Milan Bešlić u uvodnom je tekstu kataloga obrazložio izbor, koji nije vrijednosni sud sveukupnoga generacijskog naraštaja, već sažetak, odnosno svojevrsno segmentiranje likovnih protagonista postmodernističke nove poetike u hrvatskoj skulpturi i slikarstvu, stasale 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Smatrajući da je na hrvatskoj likovnoj sceni u tim godinama oformljena generacija umjetnika koja se odlikovala uključivanjem u aktualnu stilsku postmodernu heterogenost drugih europskih sredina, Bešlić je izborom autora za slovensku izložbu i svojevrsno međunarodno predstavljanje hrvatske umjetnosti ponudio sažetak relevantne suvremene hrvatske umjetnosti.

Nova slika i skulptura

Uvidi u radove osmorice umjetnika nalažu nam da se prvo pozabavimo njihovom istovjetnom generacijskom pripadnošću, generacijom umjetnika koja se, stupivši na scenu sedamdesetih godina, našla pred nužnošću određivanja prema posredovanoj modernističkoj umjetnosti akademskog obrazovanja i njezinoj dekonstrukciji na likovnoj i društvenoj sceni.

Slike Vatroslava Kuliša i skulpture Kuzme Kovačića

Pored aktualnih zbivanja na hrvatskoj likovnoj sceni 70-ih godina, nove umjetničke prakse počinjale su se manifestirati u konceptualnim i postobjektnim oblicima umjetničkog izraza, odnosno došlo je do prebacivanja težišta s formalnih na konceptualne aspekte umjetničkog djela.

Djela predstavljenih autora, osim što pripadaju različitim granama umjetničkog izražavanja i različitim morfološkim izražajnim oblicima, veže i obilježava iskustvo kompleksne kulturološke i političke situacije – od širenja i razvijanja popularne kulture i afirmacija različitih oblika eksperimentalnoga rada u svim područjima umjetnosti do političkih previranja nakon Hrvatskoga proljeća. Naime, riječ je o umjetnicima koji pripadaju u sada već prepoznate i valorizirane postmodernističke poetike nove slike i nove skulpture. Njihove temeljne odredinice, po riječima Ljiljane Kolešnik, bile su usko vezane uz rezultate procesa kritičkog preispitivanja tradicije europskog slikarstva i kiparstva tijekom 60-ih i 70-ih godina. Kolešnikova usto smatra da je iz hrvatske postmoderne perspektive umjetnicima, a u ovome slučaju riječ je o njih osam, zajedničko upravo odnošenje prema prošlosti, odnosno tradiciji, kombiniranje tradicionalnih oblika umjetničke prakse u nove oblike koji, obogaćeni vlastitim umjetničkim introspekcijama, i recikliraju i reorganiziraju naplavine svoje kulturne povijesti.

Skupna izložba osmorice umjetnika priređena u izložbenom prostoru dvorca u slovenskom gradu Lendavi projekt je simboličkog predstavljanja hrvatske umjetnosti u susjednim zemljama, ali je i pokušaj naznake revaloriziranja i reinterpretiranja širega teorijskog okvira vrednovanja hrvatske postmoderne umjetnosti. Izbor osmorice više je nego prihvatljiv i zadovoljavajući, osobito u kiparskom segmentu, kao i izbor i količina predstavljenih radova. Riječ je o najnovijim ostvarenjima umjetnika.

U klasičnom izložbenom prostoru tlocrtnoga rasporeda dvoranskih prolaznih lančanih sobnih prostorija postavljeno je po nekoliko radova svakog umjetnika, usporedno kiparski radovi i slikarska platna. Autor izložbe uspio je u takvu prostoru vrlo primjereno predstaviti svakog od spomenutih autora s dovoljnom količinom radova, koja može potvrditi i naznačiti autorovu umjetničku posebnost.

Ekspresionizam, kolorizam i gestualnost, kao neke od temeljnih odrednica Kuliševa slikarstva, vidljivi su i na slikarskim platnima predstavljenima na izložbi. Riječ je o umjetniku kojemu je slika područje produbljivanja vlastitih slikarskih iskustava i spoznaja, likovnih, simboličnih i poetskih. Slikovni medij i njegovo istraživanje, istraživanje svih likovnih vrijednosti slike, i dalje je predmet Rončevićeva slikarstva, što je predstavljeno i na izloženim najnovijim radovima iz 2011. lucidnih i dosjetljivih svjetlosno-zvučnih naziva poput Zvuk je rođen, Više i glasnije... Željko Lapuh, slikar prepoznatljiva metafizičkog slikarskog riječnika, predstavljen je djelima koja pripadaju njegovoj porodici formi te su ga potvrdila kao baštinika velike europske slikarske tradicije.

I na kraju tu je i Antun Boris Švaljek, osebujan i maštovit umjetnik, slikar, kipar i crtač koji u djelima objedinjuje i nadrealistički i popartistički poetski izraz.

Zrela recentna ostvarenja

Četvorica kipara predstavljena na izložbi svojim recentnim radovima pokazala su svu kompleksnost skulpturalne forme, odnosno njezinu dekonstrukciju u odnosu na tradicionalne kiparske sadržaje.

Petar Barišić predstavljen je specifičnim skulpturalnim instalacijama kojima modularnim principom vrlo vješto savladava svaki izložbeni prostor. I na ovoj izložbi Barišić je koncipirao višeslojnost varijabilnosti, reljefne strukture i poetske konotacije svojeg velikog projekta bijele kocke. Peruško Bogdanić predstavljen je najnovijim ciklusom radova Šah Mat Lak, kojim je pokazao minimalizam u tretiranju kiparske forme u nekoliko samostallnih vertikalnih volumena, koji izbjegavaju biti samo prostorno-ambijentalne akumulacije. Riječ je o kiparskim formama koje nedvosmisleno prianjaju uz koncept tradicionalne skulpture. Inicijalnu historijsku referenciju potvrđuju strukturalni elementi pojedinoga skulptorskog komada, kao i ručna obrada površine svakog volumena.

Kažimir Hraste predstavljen je radovima kojima nastavlja razvijati svoje problematiziranje unutarnjega prostora skulpture nastavljajući se koristiti raznovrsnim materijalom i upotrebljavajući njihova svojstva u svrhu potenciranja problematiziranja unutarnjeg i vanjskog u skulpturi. Na izložbi svojim je ciklusom Viđeno uporabom stakla i metala maksimalizirao dojam promjenjivosti percepcije granice skulpturalne forme.

Kuzma Kovačić, kipar velike geste i snažna dojma, raznovrsna i slojevita kiparskoga umijeća, predstavljen je radovima koji su potvrdili njegovu specifičnu kreativnu imaginaciju i predstavili njegove kiparske forme koncipirane na tradicionalnim kiparskim premisama oblikujući suvremeni likovni izraz.

Izložbom osmorice hrvatskih umjetnika dokazan je status umjetnika generacije formirane početkom 70-ih godina na hrvatskoj likovnoj sceni koji su odavna definirali i potvrdili vlastitu poziciju na hrvatskoj likovnoj sceni, jednako kao što su i najnovijim radovima ukazali na osobnu samosvijest i potpunu umjetničku zrelost.