Prvo lice Slavonije

Slavonski prostor u središtu ima zemlju i sve fenomene koji iz toga proistječu – od prirode, fatalizma i hedonističkog shvaćanja života do utilitarizma i rakijaško-vinskoga tipa kulture. A kako je upravo prostor uvjetovao i izrazito disperzivan karakter hrvatske kulture, u tome je smislu regionalizam, pa tako i slavonizam, bila i ostala jaka crta ne samo hrvatskog političkog već i kulturnog identiteta

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.

Ma koliko na prvi pogled izgledalo paradoksalno, rane su devedesete – osim u znaku rata – bile i u znaku žive i bogate nakladničke djelatnosti. Jedno od istaknutijih mjesta u tome je zauzimala popularna vinkovačka biblioteka slavonskih pisaca Slavonica, koje je sto knjiga bilo definirano kao „doprinos Slavonije hrvatskoj književnosti i povijesti“, ali i kao „knjige slavonskoga identiteta“.

Nakon što je zahvaljujući J. Forku, B. Vodniku, N. Andriću, T. Matiću, D. Švagelju, M. Peiću, S. Marijanoviću i dr. već bila trojako problematizirana – književnopovijesno, leksikografski i žanrovski – vinkovačkim je projektom dotadašnje bavljenje književnom Slavonijom zadobilo novu, nakladničku razinu, što je ponukalo da se na taj literarni arhipelag počne gledati nekim drugim očima. Upravo u ranim devedesetima na stranicama Revije, osječkoga još zaraćenog časopisa, bila se pojavila neobična sinteza – istodobno i antologija i hrestomatija: Slavonija, zavičajna čitanka (1993) Stanka Andrića. Poslije osamnaest godina ista se čitanka sada pojavljuje i u svojoj knjiškoj inačici u nakladi zagrebačkoga Ljevaka i redakciji Nenada Rizvanovića.

***

IZ ZAVIČAJNE ČITANKE

O Matiji Petru Katančiću:

„Prve početke knjige” naučio je Matija u rodnome Valpovu, a zatim je pošao u Mađarsku da se školuje do fra-njevačkog novicijata; prihvativši redovničko ime Petar, završio je teologiju u Osijeku te kao dvadesetpetogodišnjak izgovorio u Valpovu mladu misu.

***

I pokraj nekih promjena Andrićeva je čitanka sačuvala glavna obilježja vlastite ratne inačice. Kao prvo, njezin sastavljač – i sam Slavonac, pripovjedač i znanstvenik, pasionirani istraživač slavonskoga srednjovjekovlja i panonskoga mitteleuropskoga kulturnog backgrounda – kronološki je složio te komentirao žanrovski svakovrsne tekstove imajući na umu glavni cilj: pročitati Slavoniju iznutra, njome samom. Probrana primarna i referentna građa, uključujući i sastavljačeve mjestimice izrazito žive i britke komentare, pokazuje se kao objektivno najjača strana Andrićeva kolaža čiji je posredni rezultat doista „filigranska povijest male zemlje Slavonije“ iliti „slavonski kulturnopovijesni panoptikum“.

Slavonija sama sobom

O čemu je riječ? Riječ je o antologiji tekstova o Slavoniji organiziranih u tri poglavlja, koji svaki na svoj način proizvode i uzajamno dopunjuju sliku prostora što ga pokrivaju Jakošićevi scriptores interamniae. Dok prvo s desetak probranih priloga od Iločkih štatuta do Bösendorferovih Crtica dijakronijski osovljuje njezinu povijest, a drugo (S ovu stranu povijesti) „mikroskopički“ hvata fenomene njezina svakodnevlja kako to sugeriraju tekstovi od A. Kanižlića i obaju Kozaraca, preko J. Jurkovića i V. Korajca, I. Velikanovića i V. Vukelić do D. Tadijanovića i V. Kovačića, dotle treće poglavlje (Iz povijesti slavonske knjige) opet po slavonski, tj. na usta J. Bognera, T. Matića, D. Švagelja, M. Peića, M. Švel-Gamiršek i J. Benešića, sada osvješćuje ono što je o Slavoniji bilo napisano. Tako je, čini se, zatvoren krug autotematizacije te je Slavonija uistinu progovorila sama sobom bivajući na isti način porubljena Andrićevim napomenama – uvodnom i zaključnom.

***

O Ivanu Kozarcu:

To zapravo vrlo pomnjivo napisano djelo – Kozarčevu Madame Bovary – prati izrazito slavonska sudbina, da naime daleko češće bude površno evocirano pod vidovima koji ga, zajedno s njegovim kontekstom, grubo pojednostavnjuju i krivotvo-re, negoli čitano u svojoj stvarnoj složenosti, brižljivosti i svježini.

**

Iako se na prvi pogled čini da Andrić svojoj antologiji ne daje neku veću zadaću, ona i nenamjerno pogađa cijelu mrežu kulturno- i književnopovijesnih pojmova i relacija i tako, htjela – ne htjela, ulazi u kontekst u međuvremenu izrazito nabujala tekstovlja na temu studia Slavonica. Imajući u vidu da sam Andrićevu čitanku već bio smjestio u svoje čitanje Slavonske književnosti i novog regionalizma (2005), tek ću istaknuti neke stvari. Prvo, Andrićev pristup uključuje svijest o postojanju kanonizirane i nekanonizirane slavonske književnosti te podjele na njezin stari i novi dio. U tome smislu i on uglavnom podupire autorsku paradigmu s najjačim slavonskim uglavnom netom navedenim imenima, podupire i na svoj način podgrijava i sumnju o postojanju pretpovijesti slavonske književnosti, dok ključnu književnopovijesnu tezu Andrić ovako formulira: „Slavonija u pravom i punom smislu riječi pripada 18. i 19. stoljeću.“

Raspojasana, raskopčana, razuzdana

Ne samo zato što je i sam Slavonac, i to još profesionalni istraživač vlastitoga zavičaja, već je i metodološki Andrićevo čitanje Slavonije iz in-pozicije, jer mu počiva na slavonskim kritičarima, esejistima i povjesničarima kao njezinim auto/biografima – „glasnogovornicima“. Tako u povodu Joze Ivakića citira Andrić dio Bognerove studije u kojoj on modernizaciju slavonske književnosti pripisuje Kozarčevu uvođenju sela, pa dodaje: „Naravno, tu literarnu Slavoniju ne sačinjava Slavonija u geografskom pojmu njenom, nego samo onaj mali kraj od Vinkovaca i Broda do Županje i Srijema; onaj grencerski kraj šokački – s pravom poznatiji pod imenom bogate, puste i obijesne Šokadije, s prijestolnicom u Vinkovcima, negoli pod preširokim imenom Slavonije.“ Andrić odmah komentira kako je isto mišljenje o stvarnom opsegu slavonske književnosti izložio i Julije Benešić, pa navodi srodan tekst Benešićeve recenzije u kojoj sada jedan drugi Slavonac knjige trećega Slavonca (J. Ivakića) naziva knjigama od jedne fele, „jer govore o istom, sve su o Slavoniji“, itd.

***

O Vladimiru Kovačiću:

Čini se da je najplemenitiji zadatak ovog pjesništva da nam priopći istinu čovjekove nesreće; avet iskonskog proklet-stva lebdi ponad čovjekova svijeta, ponad povijesti, ponad najnedužnijeg djetinjstva, ponad tradicionalnog svijeta kojemu se duša kadšto kćerinski utječe.

***

Dakako, Stanko Andrić ne može, a da ne spomene ne samo ono (Relkovićevo) amblematsko Slavonijo, zemljo plemenita…, već i najranjivije i jednako poopćeno mjesto slavonske književnosti, naime, glasoviti Benešićev epitet iz naslova eseja Raspojasana Slavonija: „Riječ ta u prvotnom značenju kazuje o nečem raspasanom, odriješenom i raskopčanom, a u drugom, epitetskom značenju treba da kaže, da je nešto veselo, nestašno, razbludno, lakoumno, mahnito, razuzdano itd. I tako imamo za hrvatske zemlje svuda po jedan vječni i nužni epiteton: zapuštena Dalmacija, ponosna Bosna, progonjena Hrvatska i raspojasana Slavonija. Kako je Slavonija mogla doći na ovakav glas?“ Pita se Benešić, a posredno i sam Andrić, kojemu je jednako važan i drugi Benešićev epitet – malogradski, tj. da Slavonija nisu samo njezina sela već i gradovi, što se nerijetko zaboravlja. Na posredan način dograđujući tako tipologiju slavonske književnosti u kojoj se tek nazire smjer mitologizacije njezine šokačke komponente putem generiranja stereotipa, a koja bi najradije da odmijeni ionako „preširoko ime Slavonije“, Andriću kao da je iz nekih osobnih razloga više stalo do sama ukazivanja na ustaljene predodžbe koje ionako sve više vladaju u nekoj slavonskoj Arkadiji. Svjesno ili ne, Benešićeva Raspojasana Slavonija ujedno je zadnji prilog u autorovoj antologiji, no tako je fragmentiran da Benešićeva jadikovka u Andrićevoj redakciji najednom zazvuči doista suvremeno, da ne kažem politički angažirano: „Hoćemo li da Slavoniju povučemo u horizont hrvatstva, potrebno je preudesiti rad za krajeve što su od Zagreba dalje od stotinu kilometara…“

***

O Dioniziju Švagelju:

Bio je vinkovački profesor i zatočenik, neumoran autor raspra-va i članaka, istraživač nacionalne književne i kulturne povjesnice, napose dakako njezina slavonskog odsječka, pjesnik, počasni član inozemnih učenih društava, neu-mjeren i pomalo kaotičan erudit, kakvih već znade biti u Slavoniji.

***

Odgovor na globalizacijske procese

Čitajući je kao u mnogome znakovitu činjenicu naše moderne kulture, životnoga stila i načina mišljenja, važnost Andrićeve zavičajne čitanke u najkraćem bi se moglo svesti na nekoliko ključnih učinaka koja su nepuna dva desetljeća od časopisne do knjiške njezine inačice samo pojačala. Prva se tiče govora o slavonskoj kulturi i književnosti kao govora ne o bilo kojem, nego upravo o slavonskome prostoru, a on je – za razliku od mediteranskoga – okrenut prema zaleđu, pa u središtu ima zemlju i sve fenomene koji iz toga proistječu – od prirode, fatalizma i hedonističkog shvaćanja života do utilitarizma i rakijaško-vinskoga tipa kulture. A kako je upravo prostor uvjetovao i izrazito disperzivan karakter hrvatske kulture, u tome je smislu regionalizam, pa tako i slavonizam, slavoničnost iliti slavonkost, bila i ostala jaka crta ne samo hrvatskog političkog već i kulturnog, dakle, i književnog identiteta. No dok je govor o književnom regionalizmu, pa tako i o slavonskoj književnosti, sve donedavna bio doživljavan kao nacionalno subverzivan, tj. opasan, danas je on ne samo legitiman nego i relativno poželjan, a u kulturnome pogledu sve produktivniji. Taj sada „novi regionalizam“ zbiva se u ozračju postmodernizma, pa se i govor o slavonskoj ili bilo kojoj drugoj zavičajnoj kulturi doživljava i kao odgovor na globalizacijske procese koji prijete novoj univerzalizaciji svijeta, a koja izravno pogađa upravo izvornu tradiciju, dakle, i slavonsku.

A to je već ona razina na kojoj se Andrićeva zavičajna čitanka čita ne samo kao osebujna autobiografija Slavonije nego i kao izrazito osobna i nostalgična knjiga. Ona, naime, ukazuje na sliku Slavonije koje više nema, štoviše, čini se da je sve više i sve nostalgičniji odgovor na tu i takvu sliku u ime neke nove Slavonije. A ta nova Slavonija, kako je nedavno zapazio jedan drugi Slavonac – Josip Užarević, razvija i novi tip kulture u kojoj stare forme života bivaju preoblikovane u smje-rovima koji bi Slavoniji trebali omogućiti da se priključi općekulturnim procesima 21. stoljeća.