Poljska iz barokne perspektive

Otkad je skladatelj i glazbeni organizator Davor Bobić na mjestu ravnatelja Varaždinskih baroknih večeri, svake je godine jedna zemlja u žarištu programa. Ove je godine to Poljska, koju smo dosad prepoznavali kao domovinu romantične i suvremene glazbe (Chopin i Penderecki), a koja je ovaj put zasjala kao središte razgranate glazbene scene na području takozvane rane glazbe. Dok smo – zbog općenito visoke razine slavne glazbene pedagogije u Poljskoj – mogli očekivati ansamble i glazbenike vješte i u povijesno osviještenoj interpretaciji starih majstora, sasvim nas je iznenadila mnogobrojnost i raznovrsnost repertoara barokne epohe sačuvana u zbirkama poljskih i ostalih europskih knjižnica i arhiva, koji je nastajao u svim fazama tog dugotrajnog i raznolikog stilskog razdoblja tijekom stoljeća i pol (od početka 17. do sredine 18. stoljeća).

Umjetnici iz Vroclava na otvorenju Večeri

Nakon što je festival na večeri otvaranja u petak, 23. rujna, inaugurirao Poljsku kao zemlju-partnera, predstavivši veliki izvođački korpus iz Vroclava, drugoga je dana, u subotu, 24. rujna, posebnim programima predstavio vokalni, a posebno instrumentalni sastav. Veliki glazbenoinstrumentalni ansambl potreban za izvedbe kantata Johanna Sebastiana Bacha koje su pisane za poljski dvor, druge se večeri razlomio na svoje sastavne dijelove. U ranijem terminu, od 19 sati, u varaždinskoj je katedrali nastupio Vroclavski filharmonijski zbor, dok su u 21 sat komorni koncert duhovne glazbe zajednički priredili vokalni i instrumentalni solisti Vroclavskoga baroknog orkestra. Oba su ansambla organizacijski vezana uz Vroclavsku filharmoniju i isključivo se bave interpretacijom barokne glazbe na povijesno informiran način. Osobita zanimljivost predstavljenog repertoara Vroclavskog filharmonijskog zbora bio je prvi poljski skladatelj (Mikołaj Zemlinski), koji je na teritorij Poljske uveo postulate kasnoreresansne zborske škole dvozborja prema uzoru venecijanskih majstora poput Gesualda da Venose i Claudija Monteverdija. Finoću zborskoga pjevanja u filigranskom tonskom spletu pod znalačkim vodstvom Agnieszke Frankow-Želazny uz orguljsku potku Mareka Pilcha, 24-ero je pjevača u skladnoj ravnoteži glasova otkrilo u složenoj strukturi polifonije koja vrvi afektima, kromatikom i stiliziranim uzdasima u frazama, ukratko elementima ranobaroknoga stila. Toj su krajnje fluidnoj i tonalitetno nestabilnoj skladateljskoj misli na programu suprotstavljene dvije – cijelo stoljeće starije – partiture Johanna Sebastiana Bacha, pravog lakmus-papira za utvrđivanje kvalitete izvođačkog majstorstva. U njegovim su poznatim motetima Jesu, meine Freude i Lobet den Herrn, alle Heiden glasovi zvučali stopljeno, ujednačeno i čvrsto, pokazavši se i u tom »stupu« kasnijeg razvoja zborske glazbe. Nakon što smo poljsku zborsku tradiciju baroka upoznali u širokoj akustici zvečeće katedrale, u kasnijem terminu uslijedio je koncert u komornijem ambijentu uršulinske crkve. Predstavljen je cijeli splet poljskih i talijanskih skladatelja koji su u 17. i 18. stoljeću djelovali na području današnje Poljske, koje smo upoznali na primjeru njihovih duhovnih zaziva i pjevnih sonatnih stavaka. U tom su se repertoaru prvi violinisti Vroclavskoga baroknog orkestra iskazali kao virtuozni svirači i poznavatelji stila – Zbignew Pilch i Adam Pastuszka na baroknim violinama te Mark Claudle na violončelu. Zanimljivo je bilo čuti instrumentalizaciju vokalnosti i pjevnu vokalizaciju instrumentalnosti ranoga baroknog komornog stila namijenjena crkvama, što već naslućuje i obratna terminologija od logične, koju spominje Zdenka Weber u popratnom komentaru uz koncert: „Vokalna djela su u to doba nazivana concertima, a ona isključivo instrumentalna canzonama.“Umjetnički voditelj Marci Szelest s pozicije orgulja smještenih izravno pred oltarom vodio je izvedbu u kojoj su briljirali mladi pjevači čistih i fleksibilnih glasova, sopranistica Iwona Lesniowska-Lubowicz i jedini Čeh među Poljacima, bas Tomáš Král.

Prednost Varaždina kao domaćina glazbenog festivala jest najviše u potencijalima prostora za koncertna zbivanja, posebice raznolikih crkvi baroknih ambijenta u samu središtu grada. Tako se nakon katedrale i uršulinske publika festivala nakon nedjeljne mise 25. rujna uputila u crkvu sv. Nikole na zahtjevni projekt čelista Krešimira Lazara i čembalista Krešimira Hasa: antologiju prvoga stoljeća violončela. U baroknom je prostoru posebice skladno odjekivalo barokno violončelo bez špice na kojemu je Lazar muzicirao jednako stilski primjerenim gudalom i u sedam skladbi pokazao razvoj glazbe za svojeglazbalo, od prvih instrumentalnih formi (ricercara Domenica Gabrielija), preko osobito pjevnih Sonata Vivaldija i Telemana, sve do alfe i omege repertoara svakoga violončelista (Bachova 1. suita za violončelo solo u G-duru, BWV 1007), završno s galantno-osjećajnim poigravanjima rastezljivom agogikom u Sonati manje poznata Bachova sina Johanna Christopha Friedricha (bückeburški Bach). Krajnjom koncentriranošću, uz razrađenu virtuoznost i nepatvorenu muzikalnost Lazar je vodio zainteresirane slušatelje kroz različite skladateljske jezike u stoljeću koje je od violončela stvorilo privlačan solistički instrument. Njegov suradnik na čembalu, Has, bio je na trenutke zveckava sjena njegova zvuka, a na trenutke vodeći pogon fraziranja uz stilski primjerene improvizacije u ukrasima i pasažama. Pohvale izvođačima za izniman koncertni povijesni događaj, ali i organizatoru VBV-a da uz zemlju-partnera uvijek redovito daje priliku i našim ponajboljim snagama.