Počelo je uvjerljivo

Koncerti se potkraj rujna iz obalnih, festivalskih gradova i s otoka sele prema sjeveru pa se otvara sve popularnija Samoborska jesen, tradicionalne, dugovječne Varaždinske barokne večeri, a i Zagreb se koncertno budi. Premda srpanj donosi Zagrebačke ljetne večeri, kolovoz ostaje glazbeno pust, kao što je pust i preseljeni grad. Potkraj rujna kreću svi odjednom, a o listopadu da se i ne govori. Nije riječ samo o redovitim, takozvanim glavnim ciklusima u Dvorani Lisinski i ovogodišnjem Međunarodnom dirigentskom natjecanju Lovre i Lilly Matačić – koje se uvijek nada da će barem ove godine pred uglednim i strogim ocjenjivačkim sudom jedan od dvojice hrvatskih kandidata izabranih na temelju snimki proći i u sljedeće etape ili sve do finala – već i Hrvatskom glazbenom zavodu. HGZ udomljava sve soliste, komorne ansamble, studentski ciklus Virtuoso te nakon svih peripetija s financiranjem i izvrsno posjećen i relevantan Zagrebački festival komorne glazbe. I tako se uza sve zasebne projekte, koji pomalo osvajaju i prostore Muzeja suvremene umjetnosti ili Muzeja za umjetnost i obrt kao i koncerte za obnovu Palače Gvozdanović, dok orguljaši stoluju po crkvama počevši od bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj, gdje Ante Knešaurek i Pavao Mašić do kraja godine dovršavaju svoj u svjetskim razmjerima teško prispodobiv pothvat izvođenja cjelokupnog orguljskog opusa Johanna Sebastiana Bacha.

S otvorenja nove sezone Zagrebacke filharmonije

I nabrajanju ne bi bilo kraja... Među simfonijskim orkestrima prvi je sezonu 22. rujna otvorio Simfonijski orkestar HRT, kada se svečano na mjesto šefa dirigenta vratio dirigent, skladatelj i akademik Pavle Dešpalj, koji je šef tadašnjih Zagrebačkih simfoničara bio u petogodišnjem razdoblju od 1962. do 1967. Ali budući da je kao dirigentski veteran stalno prisutan na podiju raznih orkestara, njegova se odsutnost s mjesta šefa dirigenta nije osjetila. Svečanost je uvećala i činjenica da je koncert bio posvećen i 150. obljetnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Logičnim slijedom i izbor djela bio je posvećen djelima hrvatske glazbene baštine 20. stoljeća. Lako je pogoditi da je u prvom dijelu večeri bilo izvedeno djelo upravo akademika Pavla Dešpalja, njegov diplomski rad – Koncert za violinu i orkestar, a u drugom dijelu Četvrta simfonija u d-molu Stjepana Šuleka, legendarnoga violinista i kompozitora, koji je odgojio generacije novih skladatelja. Među njima je bio i Pavle Dešpalj, koji se i gotovo samotno i ustrajno bavi javnom prezentacijom Šulekovih orkestralnih djela. S mnogo truda i predanosti solističku dionicu u Dešpaljevu Violinskom koncertu bramsovkih dimenzija tumačio je Orest Shourgot, koncertni majstor Zagrebačke filharmonije. Čujna je bila mladenačka ambicioznost u kojoj se nalazi i bramsovska i štrausovska gesta, ali i natruhe filmske glazbe, Orijenta i music halla, a pod utjecajem profesora Šuleka, koji se nikada nije odao promišljanjima Nove glazbe, ostao je dobro uređen klasični oblik koncerta. Moćna simfonijska građevina Šulekove Četvrte simfonije na ekletičan i strogo uređen način koristi se simfonijskim nasljeđem, ponajprije onim kasnoromatičarskim, što su Pavle Dešpalj i Simfonijski orkestar HRT-a znali uvjerljivo donijeti. Dan poslije, u petak 23. rujna, sezonu je započela i Zagrebačka filharmonija, orkestar koji još vapi za šefom dirigentom, a za otvaranje je bio pozvan ugledni i živahni engleski dirigentski veteran Sir Neville Marriner, utemeljitelj proslavljene Akademije Saint Martin-in-the Fields. Filharmonija je ove godine krenula s novom koncepcijom ciklusa marketinški bučnih, eteričnih i vatrenih naziva, koji su u privlačenju publike na stanovit način polučili uspjeh. A tri uobičajena ciklusa proširila je i Regionalnim ciklusom u suradnji sa Slovenskom i Beogradskom filharmonijom, kao i Zvjezdanim ciklusom za mlade mješovitoga, laganijeg žanra. Prvi koncert, nazvan Glazba Titana, donijela je Ricercar u šest glasova Antona Weberna prema Johannu Sebastianu Bachu te njegovu nadasve bogato obojenu idilu za veliki orkestar Im Sommerwind / Na ljetnom vjetru. Mahlerova Prva simfonija u D-duru u drugom je dijelu večeri izvedena s velikim dramatskim nabojem kao posljedicom ustrajavanja Sir Nevillea Marrinera na izrazitim kontrastima i velikim dinamičkim gradacijama.

Ipak, perjanicu početka orkestralne sezone očekivano je i uvjerljivo odnio Simfonijski orkestar Čajkovski i dirigent Vladimir Fedosejev te pomalo štreberski, ali i napogrešiv, violončelist Peter Kondrašin kao tumač solističke dionice u Saint-Saësovu Koncertu u a-molu. Oni su širom otvorili vrata novoga i privlačnog ciklusa Lisinski subotom. Da ne bude zabune, Orkestar Čajkovski samo je devedesetih godina preimenovan Moskovski radijski simfonijski orkestar, utemeljen još 1930. sa zadaćom da praizvodi, snima i promiče glazbu iz bogate ruske literature, ali je s izlaskom u svijet tu zadaću počeo iznevjeravati šireći repertoar. Wagnerova Uvertira ranoj operi Rienzi dobila je pod utjecajem dirigenta odveć monumentalne razmjere, ali se zato sjajni orkestar na domaćem terenu – potresnoj Desetoj simfoniji u e-molu Dmitrija Šostakoviča – iskazao kao autentičan tumač u punoj mjeri. Navodi kažu da je Šostakovič nakon Staljinove smrti opisao diktatora i nevolje koje je donijela njegova vladavina, koja je iza sebe ostavila milijune žrtava. Bez izvanglazbenih opisa ostaje impozantno i impresivno simfonijsko djelo koje rukopisom autentična autora objedinjava iskustva zapadnoeuropske glazbe od Bacha do Čajkovskog. Sve je to od moćnog zvuka do komornih situacija i sola u velikom luku znao prikazati Simfonijski orkestar Čajkovski pod kompetentnim vodstvom iskusnog i slavnog dirigenta Vladimira Fedosejeva.