Neumorna kroničarka kazališnog života

U zrelim je kritičarskim godinama, pa i u kritikama objavljivanima u Vijencu, Marija Grgičević naglašavala svoju erudiciju, koncentraciju gledanja predstave, superiornost, povezivanje koordinata predstave s koordinatama književnosti i kazališta te svoje veliko iskustvo gledanja i ogledavanja predstava

Marija Grgičević, dugogodišnja suradnica Vijenca, novinarka i najdugovječnija hrvatska kazališna kritičarka, umrla je u Zagrebu u subotu, 24. rujna 2011, u osamdeset i drugoj godini života. Rođena u Virju 1. studenoga 1929, u Zagrebu je diplomirala na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Prije napunjenih dvadeset godina, 1. listopada 1949, postala je članicom Novinarskoga društva, a tijekom cijeloga studija radila je kao novinarka. S prvim novinarskim poslom susrela se u tjedniku Ilustrirani vjesnik 1949, kad su novine tražile studentske suradnike zbog ispražnjenih radnih mjesta koja su se otvorila zbog „lova na informbiroovce“, kako sama navodi u velikom intervjuu koji je dala Zlatku Vidačkoviću u Vijencu u prosincu 2004. u povodu dobivanja nagrade Petar Brečić, zahvaljujući kojemu danas možemo rekonstruirati njezin život. Na početku je radila kao reporterka i već 1952. dobila godišnju nagradu Društva novinara za reportažu. Radila je u Narodnom listu kad je urednik bio znameniti Ivo Krolo. Kad se Narodni list spojio s Večernjim novostima u Večernji list, nastavila je raditi kao novinarka, a posao kazališne kritičarke predložio joj je urednik kulturne rubrike, književnik Mladen Bjažić, nakon što je pročitao njezin novinarski napad na jednu dječju predstavu u tadašnjem Varieteu, budućem Kerempuhu. Na tom je mjestu zamijenila kritičara koji je, kako je početkom šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća bio običaj, pisao kazališne i glazbene kritike i koji se, prema njezinim riječima, „gadno zamjerio galeriji HNK-a“, pa je umjesto njega počela pisati o dramskim premijerama iako, kako je isticala, kazališna kritika nije bila njezin izbor.

O tom je razdoblju njezina kritičarskoga djelovanja zabilježeno i mišljenje Nikole Batušića u Enciklopediji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, pod natuknicom Zagrebačka kazališna kritika: „Marija Grgičević neprestano je nazočna svojom riječi u svim kazališnim događajima. Objektivna i nepristrana, ona je u mirnim tokovima svojih članaka pedantno i predano bilježila sve uspone i padove zagrebačkih kazališnih umjetnika i njihova ostvarenja, odlikujući se rijetkom iskrenošću i nikada zakulisnom malicioznošću. Kadikad odveć uglađena, ne želeći da nepotrebno uzbuđuje ranjivi i uvijek osjetljiv kazališni organizam, ona je i kroz tako intonirane članke uvijek uspijevala odrediti sve temeljne koordinate kazališne predstave.“

Premda je pisala u velikom broju listova, novina i časopisa, kazališna javnost desetljećima ju je percipirala kao stalnu kazališnu kritičarku Večernjega lista, u kojem je objavila golem broj tekstova. U zrelim je kritičarskim godinama, pa i u kritikama objavljivanima u Vijencu, naglašavala svoju erudiciju, koncentraciju gledanja predstave, superiornost, povezivanje koordinata predstave s koordinatama književnosti i kazališta te svoje veliko iskustvo gledanja i ogledavanja predstava. Nerijetko bi se u svojoj pedantnosti, u kasnijim godinama sve više oštreći kritičarsko pero, znala zaustaviti na jednom ili dvama propuštenim detaljima šireći ih prema obzorima svakodnevice i kulturnoga konteksta, spajajući stilističku kritiku i novinarsko-polemički stil pisanja.

Zlatko Vidačković, njezin posljednji urednik u Hrvatskom glumištu, časopisu Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, naglašava izvrsnu suradnju s Marijom Grgičević, koju bi kao suradnika poželio svaki urednik. I sama članica Uredničkoga vijeća Hrvatskoga glumišta, u broju 46–47/2010. zapisuje na stranici sedmoj u članku Kroničarske putositnice: „Reklamno intonirane najave dobivaju u novinama neusporedivo više prostora od osvrta na viđene predstave. Po tim se najavama unaprijed može znati kako će koja predstava u kojim novinama proći. […] Kad god bi se u razgovoru krenulo u kritiku kritike, neumorno bih ponavljala: kakva bila da bila, brza ili troma, čista ili zakukuljena, kritika može biti jedino – solistička disciplina. Griješio ili ne, svatko sam odgovara za ono što je napisao. […] Ako je propagandista moguće naći koliko te volja, gdje su kritičari-vizionari? Usred sve globalnije estradizacije i globalne provincijalizacije kazališta, čekamo li ih kao Godota?”

Budući da su kazališta na svoje turneje vodila kritičare, a najčešće one koji su radili u listovima velike naklade, kao kritičarka putnica, pratiteljica predstava hrvatskih kazališnih kuća, Marija Grgičević mogla je gledati predstave u Beču, Zalaegerszegu, Trnavi, Budimpešti, Pečuhu, Bratislavi, Brnu, Pragu, Berlinu, Erlangenu, Mainzu, Katowicama, Varšavi, Wroclawu, Londonu, Parizu, Nancyju, Barceloni, Kopenhagenu, Rigi, Petrogradu, Moskvi, Tbilisiju, Milanu, Rimu, Veneciji, Udinama, Cividaleu del Friuli, Trstu i Parmi, a izvan Europe u Tunisu, Montrealu, New Yorku, Los Angelesu i Adelaideu. Na pitanje što joj je u kazališnom poslu bilo najzanimljivije, Marija Grgičević odgovara: „Bila je prava sreća odlaziti na Dubrovačke ljetne igre u vrijeme Koste Spaića i Fani Muhoberac.”

Konačni odlazak poslu predane, marljive novinarke i kazališne kritičarke Marije Grgičević, koja u novinama i časopisima objavljuje šezdeset i dvije godine, ostavlja veliku, trajnu prazninu u hrvatskim kazališnim koordinatama.