Necjelovito ostvarenje

Hrvatska ratna drama Josef redatelja Stanislava Tomića posegnula je duboko u prošlost Prvoga svjetskog rata i samim izborom teme gotovo je iznimka u okvirima domaćega ratnoga žanra. Nedostatak ostvarenja s tematikom toga povijesnog razdoblja u hrvatskoj kinematografiji razvidan je, ali i posve razumljiv. Uspon socijalističke Jugoslavije usmjerio je žanr prema iščitavanju partizanske mitologije, a nastanak samostalne hrvatske države zadesio je Domovinski rat pa su novija žanrovska djela radije posezala za znatno bližim razdobljem.

Ograničena sredstva ne ometaju kvalitetan izgled Tomićeva filma

Vremensko-prostorno zaleđe Josefa je druga ratna godina, 1915, i galicijsko podneblje, bojišnica austrougarske vojske, koje su dio bili i mnogobrojni Hrvati. Slikovna sastavnica filma u izvedbi Mirka Pivčevića uspješno predočava ratno beznađe, kaotičnost sukoba i metaforičnu pustoš očitovanu u ogoljeloj prirodi i porušenim građevinama. Niska zasićenost kolorita, koji naginje monokromatskom, interpretira teksturu fotografija razdoblja, a povremene su stilizacije dodatak profiliranom snimateljskom rukopisu.

Scenarist filma Mario Marko Krce u oblikovanju predloška posegnuo je za legendom o izmijenjenom nacionalnom predznaku Josipa Broza Tita, odnosno hipotezom da kasniji jugoslavenski predsjednik nije bio Hrvat nego Rus. Moguće izvorište legendarnoga pronalazi u ratnom žrvnju te predstavlja čak tri protagonista koji tijekom filma preuzimaju naznačeni identitet. No Hrvat Vodnik Josef (Neven Aljinović Tot), Austrijanac Natporučmik Tiffenbach (Alen Liverić) i Rus Kapetan Serjoža (Dražen Šivak) u narativnoj građi nisu zapravo stalni središnji likovi, njihova važnost nije stalna, već se izmjenjuje u raznim segmentima filma. Gledatelj se tako ne može vezati ni za jednog od njih, jer Vodnik strada oko sredine filma, nadređeni mu Natporučnik više je ocrtan egzistencijalno oprečnim, a ni Kapetan nije dostatno okarakteriziran, premda naposljetku zadržava identitet legendarnoga konteksta. Proturječnim se čini da vojna pločica s imenom Josipa Broza značajem natkriljuje i protagoniste i razgovijetnu provedbu narativnosti. Kako se pritom navedeno ime otkriva tek prije same završnice, posve je jasna prevelika razbarušenost scenarističkog temelja, kao i neučinkovit pristup gledatelju. Nadalje, naznačene su suprotnosti vojnih postrojbi, uže zajednice koje u žanru često postaju mikrosvijetom skupina protagonista ili antagonista. Tako i dvije manje postrojbe hrvatskih vojnika u sastavu austrougarske vojske preuzimaju sličnu ulogu. No pripadnike jedne zbog bijega s bojišnice strijeljaju, a drugu brutalno uništi skupina čerkeskih dijelova ruske vojske, pa se i mogući mikrosvijetovi, i egzistencijalne razlike niza sporednih likova razrađuju tek ovlašno. Upravo zbog toga nasilje koje je dijelom ratnog meteža ne zadobiva ni moralnu, pa ni moguću mitsku razinu. Česti naturalizam prikaza nasilja podcrtan je hladnim redateljskim odmakom, predalekim za gledateljevo suosjećanje sa stradanjem niza likova u sukobima.

Glumačka tumačenja uvjetovana su podjednako scenarističkim predloškom, kao i redateljskim nadzorom. Možemo zapaziti da Aljinović Tot, Liverić i Šivak nastoje nadoknaditi šturost karakterizacije svojih likova. Nedvojbeno je da u tome i uspijevaju, pa Aljinović Tot utjelovljuje Vodnika izbezumljena u ratnom metežu, Liverić časnika kojem je najvažnije očuvati hijerarhijski sustav i vojnu stegu, a Šivak suprotstavljenoga časnika koji ipak pokušava očuvati etičnost, ali naposljetku niječe i vlastitu osobnost i nacionalnu pripadnost ne bi li preživio.

Podatak da je glazbu za film skladao Marko Perković Thompson, a nazočan je u tumačenju jednog od niza sporednih likova, može privući poklonike toga glasovitoga glazbenika izraženoga društvenoga statusa. No Perković u filmskoj glazbi primjenjuje tzv. horror vacui, strah od praznoga prostora, pa je u filmu vrlo malo dijelova bez glazbe, dapače često je pretrpan i naglašenijim zvukovljem, koje zbog toga postaje redundatnim i ne postiže potreban dojam. Podjednako, prostornost je dizajna zvuka početno izražena, ali s vremenom dolazi do svojevrsne tonske artificijelnosti, ponajviše zbog sinkronizacije koja dijalošku teksturu filma predstavlja prostorno odmaknutu od slikovne (pritom je pogreška u interpretaciji moguća ako balans zvuka u kinodvorani prigodom projekcije nije bio ispravan).

Ne treba zaboraviti da je Josef niskoproračunsko ostvarenje nastalo pod nadzorom produkcije Alka vrlo učinkovitoga Joze Patljaka. Ograničena sredstva ipak ne ometaju kvalitetan izgled filma Stanislava Tomića, jer produkcijski dizajn uspostavlja ga potpuno u dosegu hrvatskih naslova znatnijega proračuna. Navedeni nedostaci ne dopuštaju mu ipak da ostvari i veću umjetničku vrijednost. Pritom je šteta što Stanislav Tomić redateljskim nadzorom nije uspio ponekog suradnika potaknuti na svrhovitije djelovanje. Poneki segmenti filma pokazuju i suzdržanost u zamahu redateljskih postupaka, nepotpunu eksploataciju pojedinih scena, koje su mogle ostaviti i snažniji dojam, te uspostaviti filmsku cjelinu znatno djelotvornijom nego što naposljetku jest. Josef ostaje filmom nedostatne cjelovitosti, što zasigurno potvrđuje i mjestimični žamor u kinodvorani prigodom projekcije.