Kućice i slobodice

U Rastokama, tim malim Plitvicama, u kojima se rijeka Slunjčica rastače (odatle im ime) u potoke, slapove i nove vodotokove, na ploči uz ulaz nalazi se ploča s točkama koje nikako ne bi trebalo propustiti. Na jednoj sam uočila neobično ime – patkarnik. Put nas je nosio dalje, pa nismo stigli razgledati mjesta koja je pano nudio. Ipak, patkarnik me stalno kopkao, kao što me kopkaju sve rijetke riječi ili one koje ne znam. Znala sam, naravno, skupno ime za nastambu svekolike peradi – peradarnik. No s patkarnikom se još nisam susrela. Kad bismo svaku pernatu životinju smještali u zasebnu nastambu, kako bi se, na primjer, zvala ona za pure? Iskreno rečeno, ne znam.

Patkarnik me nije puštao. Možda to i nije nastamba. Možda je to neko posebno mjesto u rijeci na kojem se okupljaju patke, mahom divlje? Pogledala sam plan Rastoka na internetu i vidjela da se mjesto, na panou zvano patkarnik, ovdje zove peradarnik. Dvojba se povećavala – kako doista izgleda to mjesto sa dva imena? Nije bilo druge nego provjeriti. Trebalo je još jednom posjetiti Rastoke. Ništa teško. Rastoke su takav dragulj koji već zbog različite količine vode svaki put nudi nešto novo. A uvijek prekrasno.

Obilazeći točke do kojih vodi stazica (jedna je točka i indijanski totem, nastao za potrebe snimanja filma po romanu Karla Maya Blago u srebrnom jezeru), prispjeli smo i do peradarnika / patkarnika. Moram reći da me razočarao. Prvo, ondje ne gacaju divlje (ljepše) patke nego one obične, domaće. Drugo, to je nastamba koja se mirne duše mogla zvati i zajedničkim imenom, peradarnik, već i po tome što je to kućica za pernate životinje, poput kokošinjca. Sva je perad izvedena iz zajedničkoga nazivnika, a to je pero, lat. penna, grč. pterón; još starija osnova, ona indoeuropska, jest *p(t)er-, i opet pero, od *pet-, letjeti (njem. Feder, pero). Ova nastamba nije ni pretjerano uredna – ako su je već naveli kao nešto što treba vidjeti, morali bi je i bolje čistiti, održavati. Patkarnik je inače s gledišta tvorbe riječi u hrvatskom standardnom jeziku dobro načinjena riječ (tako je načinjen i guščarnik), no da je na panou ostalo i na općenitom peradarniku, ne bi bilo ništa loše.

A kako se zovu drugi životinjski i/ili biljni stanovi? Vrlo često završavaju na dočetak -njak, -injak. Tako će svekoliko zvjerinje obitavati u zvjerinjaku, kao što će voće, ako je više stabala na kupu, biti u voćnjaku, a povrće u povrtnjaku. Neke će se vrste kočoperiti i zasebno – ruže u ružičnjaku, jagode u jagodnjaku, kupine u kupinjaku, a dudovi u dudinjaku. Ribe, one uzgajane, plivat će u ograđenom ribnjaku, žabe na okupu kreketat će u žabnjaku, golubovi će gugutati u golubinjaku, a pčele i ose zujat će u pčelinjaku, odnosno u osinjaku. Zanimljivo – pčelinjak, kao skup košnica u kojima se marljivo radi, nema preneseno značenje (valjda kao dosadna metafora poštena i marljiva rada), no osinjak ga ima. Osim osnovnoga značenja, osinje gnijezdo, osinjak može biti i leglo čega negativnoga, skup opasnih ljudi u koje se bolje ne pačati, jer dirnuti u osinjak znači izazvati te opasne moćne tipove i okrenuti ih protiv sebe. Ne znam zašto mi odmah pada na um i babinjak – razgovorni izraz najprije za zatvoreno sunčalište golih žena, a potom i za ženska društva općenito. Asocijativna poveznica zacijelo je permanentni zuj koji lebdi iznad tih lakih ženskih konverzacijskih tema. Šutljiva krtica pak prebivat će ispod zemlje i marljivo kopati tunele, koje ćemo mi izvana primjećivati kao hrpice rahle zemlje i zvati ih krtičnjaci. No krtičnjak je i krtičje leglo ispod zemlje. Kunići će, naravno, stanovati u kunićnjaku, a bliski im rođaci zečevi u zečinjaku. A sada jedna zanimljivost. Koliko god za patkarnik dosad još nisam čula, naziv za zasebnu pačju nastambu ipak postoji – u Tvorbi riječi Stjepana Babića, no ni u jednom novijem rječniku hrvatskoga jezika (Anić, Šonje), dok ga dobri stari Parčić, jasno, ima. To je pačinjak, a na isti je način stvoreno ime i za guskinu kuću – gusinjak, uz guščarnik. Tako se može izvesti i ime nastambe za ovcu, ovčinjak, no ovca ipak više voli i jezično raznolikije apartmane. Onaj konfekcijski, uopćen, najčešće je staja ili štala, premda u tim prostorima češće borave one životinje koje se ne mogu utrpati u druge ovcine odaje. Sámo ime staja / štala potječe odatle što u toj nastambi životinje pretežno stoje (konji i krave; dakako, i oni se mogu povremeno i izvaliti) – ie. korijen *staH-, stati, lat. stabulum, germ. *stala, njem. Stall, engl. stable. No štale nisu samo za životinje. One su i za ljude. I to ne samo za one neuredne, kojima je i kuća prava pravcata štala (uočite, staja nema pogrdnih konotacija). Ima i onih vrlo urednih (i pomno „timarenih“), pa ipak žive u štalama. To su japanski sumo-borci. Sumo je stari japanski sport, nastao prije više od 2000 godina. Vrlo je dostojanstven i nema u njemu nikakvih grubosti, namjernog ozljeđivanja, a kamoli likovanja nad pobijeđenim. U svakoj borbi nadmeću se dva hrvača, a pobjednik je onaj koji protivnika uspije izgurati iz ringa ili ga prisiliti da dodirne sámo borilište (dohyo) ikojim drugim dijelom tijela, osim stopalima. Na sudačke odluke nitko se ne buni. Hrvači ne mijenjaju izraz lica ni kada pobjeđuju, ni kada gube. U Japanu ti su borci nacionalni heroji. Zašto ih spominjem u vezi sa štalama? Zato što i žive i treniraju odvojeno od ostaloga svijeta, u štalama (stables), za čast kojih se bore i u kojima su podvrgnuti posebnom načinu prehrane i općenito života.

Za ovce obično kažemo da se sklanjaju u tor ili obor. Dok mogu naći dovoljno hrane na paši, borave na otvorenom, a tor im dođe kao sklonište. No mogu one pasti i u oboru, jer obor može biti i šire područje koje je uokolo ograđeno da služi kao ispaša, u što nerijetko ulazi i dio šume. Postanak riječi kazuje i što ona znači: *ob, okolo, naokolo + verti, zatvoriti. Manje poznajemo balkanski grecizam mandru, koji nam uz tolike druge riječi dolazi preko turskoga jezika kao posrednika. Mandra je mjesto u planini gdje su torovi za stoku i pastirski ljetni stanovi (kolibe) u kojima pastiri žive sa stokom i ondje prave sir. Imenica može biti i toponim (Velika i Mala Mandra, Mandre i sl.). No mandra može biti i pustinjačka soba, špilja, pa i samostan, tako da za toponime nije uvijek lako otkriti odakle im ime.

Ima riječi koje su razumljive u jednom kraju, no nisu i u drugom. Premda Vinodolski zakonik iz 1395. nije nastao daleko od Paga, ipak je na Pagu riječ koju spominje taj zakonik (mošuna) nepoznata (ondje kažu tor). I mošun / mošuna (uz još neke varijante) jest staja za ovce (može i za koze) pokrivena slamom, kojoj je jedan dio u sredini (bočno) otvoren. U Kastavštini tako zovu šume (a ako volite svoj auto, ne idite cestom od Jasenka preko Mošuna prema Crikvenici). Samo ime mošune (lat. masione) nastalo je po istim glasovnim zakonima po kojima je nastao i Sukošan (od Sanctus Cassianus; a > o; si > š).

I mrgar je tor za ovce (prema mugara, ovca s mlijekom kojoj je janje već prodano ili je ostala bez janjeta – lat. mulgaris), no u kojem one neće dugo boraviti. Riječ je poznata u čakavskoj regiji (Istra, Lošinj, Cres, Krk, Rab). Naravno da će se u mrgaru ljudi posvetiti prije svega mužnji (mulgarium), a na brzinu će ovce i ošišati. Ovce prije toga slobodno pasu na zajedničkom pašnjaku, a onda ih vlasnici utjeraju u središnji prostor (salŕ) i ondje razdvajaju u manje odjeljke po tome koja je čija. Frizeraj i zdravstvena higijena brzo su gotovi, pa se ovce šminkerice opet vraćaju na slobodu. Jedan takav mrgar postoji na potezu od bašćanskoga Puta na Mjesec prema Jurandvoru. Moja je noga stupila na taj mjesečev pejsaž, ali do mrgara još nije stigla. No kako sam se u Rastokama na vlastite oči htjela uvjeriti što je to patkarnik (da su znali za riječ pačinjak, bi li je upotrijebili umjesto da kuju novu?), tako ću jednoga dana (Bože, zdravlja!) zagaziti i u taj mrgar. Dok to saće narodnoga graditeljstva još postoji.