Krajolik bez kraja

Izložba daje dubinski uvid u djelo autora koji, iako je davno zaslužio, nikada nije u našoj sredini predstavljen tako opsežno i cjelovito

U pravom natjecateljskom tonu ušle su u novu sezonu velike zagrebačke izlagačke institucije. Rukavicu izazova prvi su bacili Klovićevi dvori izložbom Strast i bunt, koja se bavi ekspresionizmom u Hrvatskoj, Muzej za umjetnost i obrt odgovorio je temeljitom izložbom posvećenom arhitektu Ignjatu Fischeru, Umjetnički paviljon izvukao je iz rukava zanemaren opus Ante Kaštelančića, pa se samo čekalo da se i Muzej suvremene umjetnosti nadoveže kakvim jakim izložbenim adutom. Pretposljednjega petka u rujnu on je konačno i ponuđen zainteresiranoj zagrebačkoj kulturnoj javnosti – izložba Krajolik nulte točke retrospektivno predstavlja opus Ivana Ladislava Galete, kultnog autora kojeg propagandni materijal muzeja s pravom naziva „jednim od najvažnijih srednjoeuropskih medijskih umjetnika današnjice“. Hoće li izložba doista „istodobno kodirati i dekodirati ‘enigmu Galeta’“ (još jedan navod iz najave), vidjet će se tek po njezinu zatvaranju, kad je pogledaju i procijene relevantni promatrači, ali već je na prvi pogled bilo jasno da izložba daje doista dubinski uvid u djelo autora koji, iako je davno zaslužio, nikada nije u našoj sredini predstavljen tako opsežno i cjelovito. Prigovori koje često daju protivnici kustoskoga tima Muzeja suvremene umjetnosti sada će barem na neko vrijeme utihnuti jer ova je retrospektiva ogledan primjer kako nacionalna institucija treba tretirati domaće umjetnike internacionalnoga značenja.

Zanemareni metamedijski umjetnik

A što je zapravo Galetina enigma, postoji li uopće ili je zapravo mistifikacija inertne kulturne sredine koja zapravo nije znala što bi s umjetnikom koji i sam dvoji je li to što radi doista umjetnost? Kulturna javnost Galetu godinama promatra uglavnom kao filmaša, iako je opseg njegova kreativnog djelovanja širi od tog reduciranog određenja. No jednom usvojeno, to ga je svrstavanje u filmsku ladicu uvijek nekako držalo na rubu onoga što bismo mogli nazvati suvremenom likovnom scenom.

Iz postava izložbe

Diplomiravši likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji te pedagogiju na Filozofskom fakultetu, Galeta formalno i ne potječe iz akademskih filmskih krugova, što je njegovu bavljenju filmom dalo slobodu tretmana tog medija koja bi možda bila prigušenija kod profesionalnog snimatelja, montažera, redatelja. Višegodišnji voditelj Multimedijalnoga centra Studentskog centra u Zagrebu, osnivač umjetničkoga kina Filmoteke 16, inicijator uvođenja studija animacije i novih medija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, Galeta naravno jest filmski pregalac par excellence, no kustos izložbe Tihomir Milovac i filmolog Hrvoje Turković definiraju ga ponajprije kao metamedijskog umjetnika, što znači da mu je sam proces istraživanja mogućnosti određenog medija važniji od puke činjenice da se ono nekad odvija na filmu, jednako kao što mu u nekoj drugoj prilici za osnovu istraživanja može poslužiti fotografija, predavanje, prostorna instalacija ili pisana zabilješka. Na izložbi su dakako projekcije Galetinih filmova i videoradova njezine stožerne točke, no zanimljivim postavom ti su filmovi ujedno i kontekstualizirani umjetnikovim djelima u drugim radovima – video TV ping-pong reproducira se uz poznatu objekt-instalaciju Zrcalni ping-pong, projekcija filma Two times in one space, koji se zasniva na odgodi letova, okružena je satovima, uz glazbeni film Wal(l)zen postavljen je Metronom iz 2003, debitantski film Metanoia iz 1969. prikazuje se uz rekonstrukciju debitantske izložbe Kretanje iz 1974, a kompleksni film PiRaMidas 1972–1984 projicira se uz niz zabilješki koje pojašnjavaju slojevitost tog putovanja u ništa, u bijeli kvadarat i natrag. Galeta tvrdi da mu je za stvaranje tog filma kao inspiracijsko uporište poslužilo pedesetak književnih i sedamdeset filmskih djela, što najbolje ilustrira kolika erudicija, studioznost i sposobnost prepletanja različitih estetskih, filozofskih i znanstvenih utjecaja stoji iza njegovih filmskih iskaza. Tolika načitanost i nagledanost kod manje bi odgovornih autora lako rezultirala suhoparnim, kompilatorskim djelima iz druge ruke, no Ivan Ladislav Galeta tu opasnost vješto izbjegava – koliko se god njegovi radovi zasnivali na preciznim matematičkim izračunima, hermetičkim tumačenjima, kompleksnim simbolima, metafizičkim ili znanstvenim pretpostavkama, religijskim ili estetskim objavama, oni su uvijek vizualno zanimljivi, odmjereni, dinamični pa čak na neki nepredvidljiv način i neobično zabavni. Zaigrati stolni tenis protiv sama sebe odražena u zrcalu, povlačiti poteze po šahovskoj ploči koja se doima poput planinskog usjeka, pomacima kamere pratiti pješake koji izlaze iz kadra, promatrati lopticu koja lebdi pogonjena zrakom koji izlazi iz zidne rupice, sve je to dio igralačkog repertoara kojim nas Galetini objekti mame da sami interveniramo po njima. Umjetnik tako i na nas prenosi dio tragalačke, „gotovo djetinje radoznalosti i otvorenosti“, kako je Galetin nazor o svijetu opisao Hrvoje Turković, u tekstu iz publikacije koja će, opet u skladu s tim nazorom, biti predstavljena pretposljednjega dana izložbe, uz dodatak da će svaki primjerak biti obogaćen i autorovim unikatnim djelom.

Kretanje, 1974.

Mijene prirodnih ciklusa

Nakon prošireno fotografskih sedamdesetih i plodnih filmskih osamdesetih, Galeta se posljednjih petnaestak godina od umjetnosti natopljene kulturološkim ili filozofskim referencijama okrenuo djelovanju koje izravno natapaju mijene prirodnih ciklusa – u vrtu svoga seoskog posjeda njeguje principe permakulture, ali i videom bilježi život prirode unutar projekta End Art, svojevrsna odricanja od umjetnosti, u kojem spontano bilježenje nadilazi proračunatu temeljitost radova iz prethodnih životnih faza. Taj je segment njegova djelovanja prisutan na izložbi u nizu fotografija biljaka te velikom videoprojekcijom, a dio je tog odmaka od umjetnosti i Galetino zalaganje za No Art Earth Day, svjetski dan suzdržavanja od umjetničkog stvaranja, za koji predlaže datum 29. veljače. Iako opet zaigrano provokativna, ta inicijativa ima logično uporište u tvrdnji da se priroda ne zagušuje samo klasičnim otpadom ili bačenim stvarima, već i golemom količinom umjetnina, svakodnevno proizvedenih po čitavom svijetu, koje onda, često i bez pravog smisla i vrijednosti, završavaju u ionako prepunjenim depoima, arhivima, bibliotekama. Galeta i sam najavljuje da nakon ove izložbe prestaje proizvoditi umjetnička djela, ali, ako se to i dogodi, njegov već postojeći, višedimenzionalni umjetnički krajolik nastavit će se razvijati, u novim iščitavanjima bez kraja i komunikaciji s nekom novom publikom.

Iz postava izložbe

A da je potreba za komunikacijom jedno od izrazitih obilježja izložbe, potvrđuje i najava da ona uključuje još dvadesetak dodatnih programa – radionica, predavanja, javnih intervjua, premijera, performansa, pa čak i turnira u stolnom nogometu i šahu. Dana 22. listopada u izložbenom će se prostoru održati turnir u brzopoteznom šahu, jasno na garniturama koje je oblikovao sam Galeta i koje su sastavni dio izložbe. Sudjelovanje su već najavili slikar Zlatko Keser, prevoditelj Mate Maras, filmolog Ivan Paić, umjetnik Dean Jokanović Toumin, ali i svi ostali mogu se prijaviti na turnir, koji će pobjedniku donijeti i nagradu. Oni koji budu manje uspješni u šahovskim mečevima s Ivanom Ladislavom Galetom mogu se utješiti saznanjem – izgubili su ne samo od dobra šahista nego i od odlična umjetnika!