Konačno: Kamov na katalonskom

Sretna je i više no pohvalna zamisao da se Kamov predstavi katalonskoj književnoj javnosti, da ga se postavi kao prolog mogućih komparativnih susreta i veza, da posluži kao pokazatelj davno dosegnute europske razine i neočekivane otvorenosti hrvatske kultu-re

I čitavo stoljeće nakon smrti Janko Polić Kamov ne prestaje izazivati pažnju i čitateljski, recepcijski živjeti. Dapače, kao da je njegova aktualnost sve izrazitija ili se barem svijest o njegovoj povijesnoj važnosti toliko uvećala da opravdava napore sve intenzivnijega predstavljanja kod kuće (u raznim medijima i izvedbama) i u inozemstvu (posredovanjem prijevoda i izdanja, u časopisnim i knjižnim oblicima). Samo posljednjih nekoliko godina svjedočili smo pojavi njegovih pripovjedaka na njemačkom i engleskom jeziku, a objavljivanju čitave zbirke pjesama Psovka na talijanskom.

Tom se nizu ove godine, s malim pomakom u odnosu na lani obilježenu godišnjicu smrti (ali bez ikakve prigodne, jubilejne motivacije), pojavila i Kamovljeva knjižica stihova na katalonskom jeziku. Izbor je opet pao na ishodišnu, programatsku i prodorno nelagodnu zbirku Psovka, kojom je Janko Polić Kamov 1907. jurišno, vihorno, plameno i valno ušao u hrvatsko pjesništvo da ga temeljito preobrazi. Naravno, ne samo zbog korištenja slobodnoga stiha i odustajanja od metrič-kih i melodijsko-milozvučnih konvencija, nego ponajviše zbog slobode motivsko-ikoničkih uvida, odabranih upravo s namjerom izazivanja, sablažnjavanja, preokretanja vrijednosnog sustava.

Posebno me veseli što je Kamov dočekao da bude prepoznat u Kataloniji. U tome vidim i ostvarenje svoje davna-šnje želje, stare gotovo koliko i moje zanimanje za specifičnu kulturu te mediteranske sredine. Sjećam se da sam sa zavišću prije nekih četvrt stoljeća u Valenciji bio pronašao katalonski prepjev Kosovelovih stihova, pa ga nakon čitanja darovao slovenskom prijatelju, s napomenom da bi i naš Kamov (kao pandan Kosovelu po ranoj smrti i prevratničkoj ulozi) valjda također zaslužio odjek u istoj sredini. Uostalom, to više što je ranije startao, žanrovski šire zahvatio i – ne sasvim zanemarivo – preminuo upravo u Barceloni.

Duh katalonske metropole

Istina, Kamov je bio boležljiv i nosio se dugo sa zdravstve-nim tegobama, no nipošto nije morao umrijeti u Barceloni, gdje ga je dokrajčila iznenadna zaraza. No nije pretjerano reći da je Barcelonu morao doživjeti, da ga je ona upravo sudbinski privlačila (i k sebi definitivno privukla), jer je osjetio njezin radikalni karakter i avangardistički zov. To potvrđuju i njegovi posljednji članci, a i neke prethodne objave, iz kojih se vidi koliko je bio fasciniran anarhističkim i avangardističkim tendencijama, a i jedne i druge su početkom 20. stoljeća bile u Barceloni izrazito prisutne (više negoli u bilo kojem drugom sredozemnog gradu, najbliže modelu Pariza).

Ne zaboravimo da je baš u Barceloni, još 1905, Gabriel Alomar objavio knjižicu nazvanu Futurizam (četiri godine prije Marinettija, a u Kamova nalazimo protofuturističke naznake). Ne zaboravimo da je anarhistički pokret drmao tim gradom, izazivao i nemire i žestoku represiju (a to je Kamova posebno zanimalo). Ne zaboravimo da su gaudijevska arhitektonska secesija i slikarstvo mladih umjetnika u to vrijeme došli do najvećih intenziteta. (Posljednja dopisnica koju Kamov šalje predstavlja Passeig de Grŕcia, gdje istodobno aktualno grade Gaudi, Domenech i Muntaner i Puig i Cadafalch).

Pretjerano bi, nažalost, bilo očekivati da se u nekoliko predsmrtnih tjedana boravka u tome gradu (koncem srpnja, početkom kolovoza 1910) stigao pobliže upoznati s barcelonskom avangardom. Samo nekim slučajem mogao je navratiti u njezino okupljalište Els quatre gats, a još je nevjerojatnije da je mogao susreti, tada upravo kubizmom obuzeta, Picassa – u eventualnom prolasku iz Cadaquesa ili Figuerasa. Kao sanjariju smijemo zamišljati da se mimoišao s, tada sedamnaestogodišnjacima a budućim veličinama, Joanom Miróom (koji je u tom trenutku izvodio prve crtačke pokušaje) ili Josepom Vicentom Foixom (koji je ispisivao i objavljivao prve pjesme). Kako bilo, Kamov jest osjetio dah i duh katalonske metropole, u kojoj su i danas pokopani i raspršeni njegovi zemni ostaci.

Visoka valorizacija

Sretna je i više no pohvalna zamisao da se Kamov predstavi katalonskoj književnoj javnosti, da ga se postavi kao prolog mogućih komparativnih susreta i veza, da posluži kao pokazatelj davno dosegnute europske razine i neočekivane otvorenosti hrvatske kultu-re. Toga se zadatka poduhvatio Pau Sanchis i Ferrer, pjesnik na katalonskom jeziku i dugogodišnji predavač katalonske knji-ževnosti na zadarskom Filozofskom fakultetu. On se s razlogom odlučio za Psovku, zbirku nastalu na samu početku stoljeća (još 1905) i indikativnu za epohalna nastojanja, sasvim u skladu s univerzalnim tokovima povijesne avangarde.

Odluka je bila olakšana i time što je Psovka pisana verlibristički, bez bremena vezanih stihova, kakvi su u Ištipanoj hartiji, a pritom simbolima i intonacijom kritički naslonjena uz biblijski predložak (Joba, Mojsija), što svakako omogućuje bolju transmisiju i širu recepciju. Prevodilac je konzultirao važniju postojeću literaturu i neke od mjerodav-nih suradnika, tako da je uspio na svoj jezik prenijeti najveći dio poetskog intenziteta izvornika. Zbirku je pokatalonio u cjelini, od Preludija, preko Intermezza do Finala, s razlogom shvaćajući njezin simfonijski ili poliptihalni karakter. U sažetom, ali sadr-žajnom predgovoru (datiranom u Zadru 17. svibnja 2011) ponudio je osnovne biografske podatke i dao temeljnu, visoku valorizaciju. Svojevrstan je kuriozitet što zbirka Blasfčmia nije izašla baš u Barceloni (autorovu smrtigradu) nego u Valenciji, no to je logično s obzirom na podrijetlo prevoditelja. Izdanje je džepno, ali ukusno, i dugujemo ga nakladniku Edicions 96 (i urednici Mariji Josep Escrivŕ). Isti izdavač i isti prevoditelj, međutim, zadužili su nas još jednim objavljenim djelom, koje je također svoje-vrstan hommage našemu Kamovu, štoviše neposredan znak njegove utjecajnosti i simboličke težine. Riječ je o knjižici s dvjema poetskim dionicama, od kojih je jedna naslovljena Breakfast at Saint Anthony’s Market (Novel.la).

Taj čudni naslov i neobično žanrovsko određenje romana (novel.la) odnosi se na poetski ciklus ili kratku poemu koju potpisuje Pau Sif. To je pak nom de plume već spomenutoga Paua Sanchisa i Ferrera, koji vlastitu stihovnu dionicu na taj način diferencira od profesorske, prevodilačke ili privatne djelatnosti. S tim je pjesničkim tekstom Sif sudjevao na poetskom natjecanju Marc Granell i kao prvonagrađeni (u disciplini pisanja na valencijanskom) zaslužio tiskanje u knjižici (zajedno s laureatom u disciplini na kastiljanskom). Sifov pjesmotvor svojevrsna je montaža atrakcija, koloplet slika vezanih uz svijet boeme i poezije, trgovina i knjižara, velegradskog podzemlja i literarnih uzora. U tim oniričkim prizorima, uz – domaće referencije – Gabriela Ferratera, Carlosa Barrala, Goytisola i Gila de Biedmu, vrlo važno mjesto zauzima upravo Kamov i od dvadeset sekvenci njemu su izravno posvećene četiri (VIII, XII, XVI i XVII, u posljednoj još i spomenom Držića). Pokazujući i dokazujući kako je i kreativno poželio asimilirati Kamovljevo iskustvo Pau Sif posebno zaslužuje našu duboku zahvalnost i potporu u daljim nastojanjima približavanja hrvatske književnosti katalonskoj sredini.