Komunizam kao filozofski pojam

Po svojem je intelektualnom i političkom angažmanu Rosa Luxemburg (1871–1919) deklarirana komunistkinja. Naturalizirana je Njemica, a potječe iz židovske obitelji, iz Poljske, u kojoj je rođena. Upozoravala je Lenjina, koji ju je osobito cijenio, da bi potenciranje uloge države, naspram sustava radničkih savjeta, moglo dovesti do izobličenja boljševičke revolucije, dakle, anticipirala je staljinizam. Upozoravala je na to da je politika onih njemačkih socijalnih demokrata koji podupiru buržoaziju u njezinim imperijalističkim pretenzijama pogubna za njemački narod, odnosno njegov proletarijat, jer ga pritom suprotstavlja proletarijatu drugih naroda i podvrgava vladajućoj klasi vlastite nacije kao sredstvo njezinih profitnih i ekspanzionističkih interesa, dakle, anticipirala je nacizam.

Friedrich Engels tvrdio je da Hrvati nisu povijestan narod

Njemački nacionalistički socijalisti nisu u tim godinama na kraju Prvoga svjetskog rata mogli podnijeti da ih židovska komunistkinja priziva pameti, pa su je smaknuli. Hitlerova vlast nije zaboravila taj „domoljubni“ čin, pa je, petnaestak godina kasnije, kada je došla na pijedestal, nagradila atentatora.

Budući da Hitlerov režim nije bez vlastitih razloga honorirao atentat na nju, nije li proturječno da državno-politički sporazum između Hitlera i Staljina, odnosno Ribbentropa i Molotova – 23. kolovoza 1939. bude motiv za uklanjanje komunističkih simbola, među kojima je par excellence osoba koja je upozoravala na opasnost od onoga što je dovelo do nacizma i staljinizma? Kakva se europeizacija Hrvatske legitimirala time što je toj osobi u nastupu „demokracije“ oduzeta ulica na Trnju, u četvrti Savica, u Zagrebu?

Logičan posljedak odluke poljskoga parlamenta da se uklone simboli komunizma, među kojima je Rosa Luxemburg, jest ustupak njezinu atentatoru i liniji koja je dovela do Auschwitza, dapače, i do Katyna.

Preformulacija društvenog ugovora

Tragikomičnost poljskoga parlamenta produciraju u Hrvatskoj Ivo Banac, Tomislav Karamarko, Zvonimir Šeparović, Zdravko Tomac i drugi krajnji desničari u vlastito ime, međutim, s kojim se pravom određeni pojedinci, u ime institucije, zaobilaženjem mišljenja ponajprije njezinih članova, a kojoj je promicanje nacionalne kulture bitan zadatak od 1842. godine, predlažu hrvatskoj zakonodavnoj vlasti službeno dijaboliziranje komunističkih simbola i komunizma kao „zločinačke ideologije“?

Matica hrvatska bi trebala biti iznad provincijalnoga natražnjaštva, pa bi bilo najpoželjnije da članovi njezina predsjedništva razrješavaju probleme, u nadilaženju njihovih antinomija, u odgovorima na – za komunizam – relevantna pitanja.

Nije li simptomatično i indikativno to što je bjesomučnost protiv komunizma prisutna gotovo samo u parlamentima onih zemalja u kojima su se prije više desetljeća političke birokracije objektivno, a kadšto i subjektivno, staljinističkom politikom postavljale – kako su istaknuli prominentni teoretičari – kao najjače saveznice najreakcionarnijih zapadnih ekonomskih i vojnopolitičkih snaga u eksploataciji svjetskoga proletarijata? Nije li tu očito nastojanje da se ljevica dotuče in capite et in membris pretencioznim poistovjećivanjem komunizma s najgorim oblicima staljinističke političke pragmatike?

Nisu li Rosa Luxemburg i Staljin, unatoč nominalnoj pripadnosti komunističkom pokretu, jedno prema drugome povijesno oprečni, pa je logično da samo jedno od njih može biti legitimno u poimanju komunizma? S kojim se argumentima komunizam poistovjećuje sa Staljinom, a ne s Rosom Luxemburg?

Nije li nužno najprije definirati komunizam, pa zatim otkrivati otklone od njegove biti? Nije li Kristova ideja o jednakosti svih ljudi u Bogu arhetip komunizma? Nije li inkvizicija, kao otklon od prvotnoga kršćanstva, anticipacija iskušenja da se svaka ideja i svaki odgovarajući pokret okrene u ono što je suprotno njegovoj biti?

Nije li komunizam preformulacija društvenoga ugovora koji je europska filozofija modernoga vremena istaknula kao osnovni zadatak? Po kojoj logici Marxova i Engelsova tvrdnja u Manifestu komunističke partije da je komunizam konzekvencija liberalizma jer podrazumijeva slobodu svakoga pojedinca ograničenu samo slobodom drugoga pojedinca – dovodi – kako se uvriježilo govoriti – do stvaranja totalitarnih, nedemokratskih i autoritarnih režima koji su iza sebe ostavili nebrojene mrtve, zatočene, mučene širom svijeta? Nije li u poimanju komunizma bitna Marxova i Engelsova tvrdnja o produktivnoj sintezi humanizma i naturalizma (uma i zbilje)? Što je, uostalom, komunizam?

Nije li u novije doba bilo progresivnih komunističkih orijentacija, na primjer, ideja eurokomunizma? Koji su bili motiv i svrha povijesnoga kompromisa demokršćana i komunista u Italiji? Nije li građanska demokracija samo formalni zahtjev za čovjekovom političkom emancipacijom, ali i iskušenje njegova klasnoga podčinjavanja, pa je samoupravljanje, kao supstancija komunizma, ozbiljenje demokracije?

Komunizam ne generira zločine

Zašto potpisnici Praške deklaracije o osudi totalitarnih režima nisu bili dosljedni, jer nisu pritom spomenuli sporazum u Münchenu godinu dana prije po kojem su državnici „liberalne demokracije“ Chamberlain i Daladier dali Hitleru koncesiju da anektira dio Češke i potom je u cjelini pripoji Njemačkoj? Nije li se totalitarizam „demokratskih“ zemalja pokazao od Alžira do Vijetnama i Kambodže?

Ne pokazuje li se i danas od Afganistana i Iraka do Libije, u kojoj, umjesto mirna razrješavanja problema, NATO projektilima uvodi „slobodu i demokraciju“, u „perifernoj“ zemlji, u interesu multinacionalnih kompanija radi kontrole proizvodnje nafte i profita od njezine distribucije?

Ako je komunizam sukladan fašizmu i nacizmu, zašto su onda fašisti i nacisti bili zagriženi neprijatelji komunizma? Kako je Hitler bio osvjedočeni antikomunist, a antikomunisti su i današnji predvodnici „demokracije“, u čemu je onda bitna razlika između njih, u „najbližem rodnom pojmu“ (antikomunizma)?

Pozivanjem na Deklaraciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i Deklaraciju Sabora Republike Hrvatske iz 2006, Predsjedništvo Matice hrvatske pozvalo je sebe da iznese na vidjelo koje osobe i po čemu – u Hrvatskoj – manifestiraju „zloćudni“ komunizam, a koje su mjerodavne u njegovu tumačenju. Skrivanje iza institucija njihova je zlouporaba.

Za određenje komunizma mjerodavni su samo filozofski parametri u idejama osvjedočenih mislitelja. Ali nije nevažno spomenuti ono što je u vezi s njime polučeno u djelovanju nominalno komunističkih organizacija. Neistinitost fiksiranja svega u crnu liniju vrlo je opasno. Taj bi postupak, umjesto nadilaženja neuralgičnih situacija u prošlosti, mogao postati svojevrstan „postulat“. Kritika podrazumijeva sagledavanje svega u najširem rasponu kao produkt u međuljudskim odnosima i nastojanje da se nasuprot historijskim utezima promakne ono što otkriva vidik povijesne budućnosti.

Kako Predsjedništvo Matice hrvatske razumijeva ulogu komunista u organiziranju narodnoga ustanka protiv nacifašističke okupacije? Zašto tu ulogu nisu preuzeli Maček ili/i Stepinac? Bi li bilo Hrvatske da nije bilo Titova Narodnooslobodilačkoga pokreta? Jer, Pavelićeve su ustaše s nacifašistima došle i bile osuđene da s njima odu, a četnici su igrali na više karata i polagali pravo na legitimaciju priznate Kraljevine Jugoslavije. Ne bi li zbog toga možda izbio u Jugoslaviji građanski rat, kao u Grčkoj, da komunisti nisu u antifašističkoj borbi inzistirali izrijekom na pravu svakoga naroda na samoodređenje i na socijalnoj revoluciji? Kako se Predsjedništvo Matice hrvatske postavlja prema pozivima da se ZAVNOH izbriše iz preambule hrvatskoga ustava?

Članovi Predsjedništva Matice hrvatske trebali bi svjedočiti po kojim je mjerilima komunistički imprimatur imala nacionalistička politika Slobodana Miloševića ako je komunizam, u biti, protivan klasnoj polarizaciji i nacionalnoj isključivosti kao ideološkom instrumentu vladajuće klase u njezinu etabliranju?

Po čemu su za optimalnost hrvatskoga nacionalnoga bivstvovanja bili destruktivni oni kojima su prije dvadesetak godina promptno uklonjena imena s gradskih toponima i ustanova? Devedesetih godina uputio sam prosvjed što je jedna splitska gimnazija odbacila svoje ime po profesoru Ćiri Gamulinu kojeg je talijanski fašistički sud osudio na smrt jer se protivio proslavi obljetnice ulaska fašista u Split. Kako bi Predsjedništvo Matice hrvatske s pozicije istinskoga hrvatstva ocijenilo Gamulinov postupak i njegovo okultiranje?

Po čemu vazalni kompleksi ministara vanjskih poslova Litve, Latvije, Bugarske, Mađarske, Rumunjske i Češke te nalog koji im je dan da kompromitiraju sve što je lijevo mogu biti mjerodavni u tumačenju komunizma za Predsjedništvo Matice hrvatske?

Zašto se potenciraju samo „komunistički“ zločini, a nikada se ne govori o zločinima nad komunistima? Ne bi li, kada je riječ o zločinima, trebalo govoriti principijelno? Uostalom, sintagma „komunistički zločini“ je proturječna, jer komunizam, u biti, ne generira zločine, naprotiv, pa može biti samo zločina u ime komunizma, to jest u otklonu od njegove biti. Radi usporedbe, Jasenovac nije „hrvatski zločin“, ali jest zločin u ime hrvatstva, jer se hrvatstvo, koje je, razumljivo, u biti, iznad i protiv toga, ne bi smjelo identificirati s Jasenovcem.

Po kojoj se „kompetenciji“ pouzdano može utvrditi, jer po čemu Predsjedništvo Matice hrvatske može neprijeporno kvalificirati pojam komunizma, da je netko „žrtva komunizma“ i da je, stoga, nužno nevina? Ne bi li ta „otkrića“ bila medvjeđa usluga njihovim potomcima i prijateljima, jer vjerojatno mnogi od njih ne bi htjeli vidjeti ime svojega pretka ili prijatelja na „službenom popisu žrtava komunizma“? Sofoklova Antigona pokazala je da svaka žrtva zaslužuje pijetet, međutim, historijski događaji imaju svoj povijesni smisao.

Nakon dolaska HDZ-a na vlast bilo je prijedloga da se otvori „muzej komunizma“ u kojem bi bilo izloženo sve ono što je obilježavalo „stari režim“. Neki su se „intelektualci“ stavljali u ulogu mogućih kustosa. Nije li to bio bijeg nekih od samih sebe, od svoje prošlosti, radi budućnosti po mjeri svojih patrona i mjeri svojeg egocentrizma? Predsjedništvo Matice hrvatske koje aktualizira taj naum trebalo bi eksplicirati što bi sve trebalo biti u tom „muzeju“ i koja bi bila njegova svrha. Ali trebalo bi preuzeti odgovornost za to što su ondašnje ekshibicije dovele do bibliocida.

Prevladati lustraciju

Pozivom na povlačenje s javnih funkcija, a da se ne zna ni koje su to funkcije ni koji bi to bili građani i po čijim kriterijima, izaziva se tjeskoba u određenoj „klasi“ građana koji su pritom prinuđeni da introjiciraju zapovijed „makni se ili ćeš biti maknut“. Koji bi doseg bio lustracije kad je i po ideološkoj i po nacionalnoj osnovi lustracije bilo i prije?

Ne bi li se Matica hrvatska trebala zauzeti za to da se prevladavaju motivi koji potiču lustraciju nasuprot njoj samoj, jer, uostalom, nije li bilo – nakon famozne 1971. godine – dužnosnika Matice hrvatske, nevinih i naivnih, izvrgnutih mnogim (lustracijskim) neugodnostima? Nisu li proturječni (moralno upitni) oni koji se pozivaju na Tuđmana, a zahtijevaju uklanjanje onih s kojima je sklopio „savezništvo“? Nije li pritom u pitanju i sam „komunistički“ general Franjo Tuđman?

Nije zadatak Matice hrvatske da bude ideološka predstraža policijsko-sudskog „progona vještica“ i da zaglibi u politički utilitarizam onih koji su, unatoč kopreni europskoga ujedinjavanja, doveli do ruba egzistencijalne krize većinu hrvatskih građana, naprotiv, Matica hrvatska vlastitu opstojnost treba opravdavati povratkom svojim korijenima, povratkom u vrijeme kada se konstituirala i hrvatska nacija i komunizam kao eminentna europska vrijednost.

Nije li u afirmiranju Matice hrvatske, kao ključne institucije hrvatskoga nacionalnog konstituiranja, proturječno stigmatizirati jugoslavenstvo i komunizam?! Naime, ilirsko ime (1842–1874) u prvotnom nazivu Matice hrvatske govori o tome da je u nacionalnom konstituiranju, to jest u tendenciji (hrvatskoga) naroda da bude subjekt u svijetu, bilo nužno odrediti svoj „najbliži rodni pojam“ kao bitan uvjet otkrivanja i promicanja nacionalnih specifičnosti.

Tih godina pojam komunizma u formulaciji Marxa i Engelsa bio je stožerni pojam najvišega stupnja europskog duha. Plauzibilno nacionalno konstituiranje moglo je biti samo u težnji k njemu, naime, riječ je o nastojanju da se ozbilji sloboda svakoga pojedinca, jamačno, i svakoga naroda.

Nesretnu konstataciju mladoga Engelsa (po Jeanu Ellensteinu poliglota koji je učio hrvatski) iz 1852. da Hrvati nisu povijestan narod zbog toga što su bili na braniku feudalizma habsburškoga carstva, odnosno protiv građanske revolucije 1848, valjalo bi shvatiti kao upozorenje, vrijedno danas, naime, da narod ne može biti subjekt u svijetu (povijestan) ako drugi upravljaju njegovim proizvodnim procesom. Gdje je hrvatska nacionalna samostalnost i državna suverenost nakon lišavanja vlasništva nad svojim bankama, telekomunikacijama, farmaceutskom industrijom, industrijom i prometom nafte, hotelskim naseljima, … u „perspektivi“ električnom energijom, vodama, šumama,…?

Ne bi li razotkrivanje uzroka tih i njima sličnih pojava trebala biti povijesna zadaća Matice hrvatske? Ne bi li se trebala usmjeriti na promicanje kulture, vlastitoga naroda u svijetu i svjetske u njemu? Kako je kritika imanentna kulturi, kao temelju promišljene politike, onda bi se Matica hrvatska kritički trebala postaviti prema historijskim pojavama, u antinomijama i u pripadnom kontekstu.

Između afirmacije i fundamentalizma

Retorzija koja ne zaobilazi nijedan rat naličje je oslobođenja od nacifašizma i potvrde hrvatskoga nacionalnog i političkog identiteta. Nije li psihoza golootočnog konfiniranja naličje otpora (u opovrgavanju staljinizma potvrdom određenih njegovih elemenata) možebitnoj staljinističkoj ekspanziji? Pogotovo ako su upitni razlog i svrha, ništa se ne postiže kažnjavanjem, ni onih nakon „hrvatskoga proljeća“, no treba biti osjetljiv na granicu između istinske nacionalne afirmacije i zaglibljivanja u nacionalni fundamentalizam.

Nisu li žalosne tvrdnje izvjesnih „uglednika“ kako je samoupravljanje „jugoslavenska izmišljotina“ i kako nema mjesta u demokraciji? Samoupravljanje je, naprotiv, konzekvencija europske ideje čovjeka kao subjekta i postignuća međunarodnoga radničkog pokreta. Zbog toga je ono najveća vrijednost načelno promovirana u „komunističkom totalitarizmu“ kojeg je bitno određenje pravo na rad i na raspolaganje njegovom vrijednošću.

Nije li pokret nesvrstanosti, kao izražaj političke jednakopravnosti, povijesno superioran današnjoj hrvatskoj participaciji u militarističkoj korporaciji, kojoj je osiguravanje subjekata ekspanzije svjetskoga kapitala historijska uloga?

Nije ni danas ništa idilično, ni u svijetu, ni u nas, u kojih je, štoviše, kapitalistička restauracija iznijela na površinu kompradorsku nacionalnu birokraciju i proletersku masu sustegnutu u realiziranju mnogih prava (radnih, obrazovnih, zdravstvenih,…). Nije ni prije bio (samo) mrak, pa da i jest, potvrđivanjem mraka mračnim skriva se vlastito mračnjaštvo. Uloga Sabora nije borba za goru prošlost, naprotiv, nego za bolju budućnost. Članovi Predsjedništva Matice hrvatske trebali bi se priupitati na što potiču hrvatsku vlast i odlučiti se na što bi je trebali poticati.