Kada d'Annunziji marširaju

Talijanska i hrvatska povijest višestruko su isprepletene. Kulturni utjecaj Italije, ponajprije Mletaka (Venecije), ostavio je neizbrisiv trag na području jadranske Hrvatske, dok su mnogi znanstvenici, kulturni stvaratelji i duhovnici hrvatskoga podrijetla, kao što su primjerice Klović, Bošković i Petrić, dali prinos talijanskom društvu, i cijeloj Europi. Pored toga, Italija i velik dio Hrvatske baštine zajednički sredozemni regionalni identitet, koji se očituje kroz zajedničke jezične obrasce, obiteljske običaje, kulinarstvo, glazbeni izričaj i pučku pobožnost, uz nasljeđe antičkog Rima.

Gianfranco Fini: preko esula do premijerske stolice

U vrijeme hrvatskog osamostaljenja, primanja u članstvo međunarodnih organizacija i organiziranja obrane u Domovinskom ratu, talijanski politički utjecaj, pored austrijskog i njemačkog, odigrao je važnu ulogu. Italija, tada pod vodstvom premijera Giulija Andreottija i predsjednika Francesca Cassige (obojica su bilo članovi stranke Democrazia Cristiana, nekadašnje stožerne demokršćanske pučke stranke koja se raspala zbog korupcijskih skandala ranih 1990-ih godina), zajedno s ostalim članicama tadašnje Europske zajednice, 15. siječnja 1992. priznala je Hrvatsku kao samostalnu državu.

Tijekom dugotrajnih i mukotrpnih te često krivudavih hrvatskih pregovora s Europskom komisijom oko hrvatskoga pristupanja punopravnom članstvu EU, uvijek iznova talijanski je državni vrh izražavao snažnu potporu naporima službenog Zagreba. Italija je istodobno najveći uvozni i najveći izvozni partner hrvatskoga gospodarstva. Talijanski utjecaj na domaću ekonomiju očituje se izrazito snažno u bankarskom sektoru (Zagrebačka banka dio je talijanske UniCredit grupe, a i Privredna banka Zagreb dio je grupacije Intesa San Paolo).

Usprkos brojnim poveznicama, Hrvatska i Italija susjedne su zemlje kojih su odnosi opterećeni ranama iz prošlosti. Baš poput mnogih drugih zemalja članica EU, dvije mediteranske zemlje pate pod bremenom različitih interpretacija događaja iz Drugoga svjetskog rata te njihovih posljedica na sadašnje naraštaje. Iako na službenoj razini u objema zemljama postoji konsenzus oko ishoda, karaktera i posljedica Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima, kao i naravi fašističkog pokreta i antifašističkih borbenih skupina, žrtve rata i poraća postaju predmetom dnevnopolitičke manipulacije i instrumentom predizborne mobilizacije.

Pitanje odnosa hrvatske države i društva prema pravno-političkim i pravno-imovinskim prijeporima između Talijana koji su na ovaj ili onaj način napustili hrvatske (i slovenske) krajeve uoči, potkraj ili nakon Drugoga svjetskog rata, jedno je od rijetkih pitanja gdje možemo na istim ili vrlo sličnim pozicijama pronaći predstavnike Katoličke crkve u Hrvatskoj, stranke lijevoga centra, stranke desnoga centra i dominantne medije. To se najbolje vidjelo iz spora oko samostana u Dajli.

Posljednjih godina dio talijanske političke scene, a posebice sada nepostojeća krajnje desna stranka Nacionalni savez (Alleanza Nazionale) pod vodstvom Gianfranca Finija, ustrajava u obilježavanju 10. veljače kao Dana sjećanja na egzodus Talijana iz Primorja, Istre, s Kvarnera i iz Dalmacije. Taj spomen-dan potvrdio je i talijanski parlament, a u kontekstu te komemoracije posebice se ističe slučaj fojbi (foibe), odnosno kraških jama diljem Istre, u kojima su ubijeni završili mnogi fašisti, ali i civili talijanske etničke pripadnosti. No jednostrano obilježavanje samo tih žrtava zamagljuje povijest i otvara prostor revizionizmu u Italiji, jer su u istim takvim jamama završavale i žrtve fašističkog terora. Kao najžešći oponent jednodimenzionalnim tumačenjima ratne povijesti na Jadranu istaknuo se Stjepan Mesić. On je upornim negiranjem odgovornosti hrvatskih i slovenskih partizana za poslijeratne zločine pogoršao bilateralne odnose s Italijom, ali i stvorio dojam u dijelu hrvatske javnosti da baštinici pobjedničke antifašističke borbe u našoj zemlji nemaju hrabrosti suočiti se s mračnom stranom oslobođenja, za razliku od aktivnog suočavanja suvremene hrvatske države s tamnim trenucima Domovinskog rata.

Aktualni predsjednik Ivo Josipović, sukladno svojoj susjedskoj politici, koja je znatno mekša u pristupu od one njegova prethodnika, s Italijom pokušava voditi dijalog prevladavanja prijepora oko Drugoga svjetskog rata. Takva politika kulminirala je zajedničkim koncertom u Puli i susretom s talijanskim predsjednikom Giorgiom Napolitanom, nekadašnjim partizanom i dosad jedinim predsjednikom našega zapadnog susjeda koji je bio član Komunističke partije Italije.

Pomirbenim tonovima suprotstavlja se sasvim drukčija politika prošlosti koju provodi jedan od ključnih aktera talijanske stranačke scene i čovjek koji je uz vremešnog te seksualnim i korupcionaškim aferama opterećena premijera Silvija Berlusconija najmoćniji talijanski političar. Riječ je o Gianfrancu Finiju, predsjedniku Donjega doma Talijanskog parlamenta i dosadašnjem predsjedniku stranke desnog centra Futuro e Libertŕ (Budućnost i sloboda). Ta stranka nastala je odvajanjem od Berlusconijeve dominantne stranke Il Popolo della Libertŕ (Narod slobode). Iako je Fini javno istaknuo potporu hrvatskom članstvu u EU, najavio što bržu ratifikaciju hrvatskoga pristupnog ugovora u parlamentu te svoju stranku definira kao stranku desnog centra, bitno je kratko ocrtati idejni razvoj tog političara. Fini je osamdesetih godina bio vođa otvoreno profašističke stranke Movimento Sociale Italiano (Talijanski socijalni pokret). Tek postupno distancira se od Mussolinijeva nasljeđa te prihvaća sintagmu postfašizma. U doba pak povećanih socijalnih trvenja u talijanskom društvu, rasta nasilja između policije, starosjediteljskog stanovništva i siromašnih doseljenika iz Afrike, ali i uzdrmana položaja Berlusconija, ljudi poput lukavog i promišljenog Finija mobilizacijski potencijal vide u evociranju uspomena na strahote Drugoga svjetskog rata. Tako Fini operira s pojmom talijanskog egzodusa, posebice istarskog egzodusa (Esodo istriano) te se zauzima za naknadu štete prognanim hrvatskim Talijanima, takozvanim esulima, pokušavajući tako revidirati Osimske ugovore iz 1975. U kontekstu esula nailazimo na različitu metodologiju brojanja koja pogoduje manipulaciji brojkama i ljudskim sudbinama u dnevnopolitičke svrhe. Fini u svojoj politici prošlosti ne diferencira prognane Talijane od onih koji su odlučili sami odseliti (optanti), bilo legalno uz programe nove jugoslavenske države, bilo ilegalno, prelazeći meku granicu između Jugoslavije i Slobodnog teritorija Trsta. Isticanje talijanskog egzodusa posebice je izraženo u kontekstu Istre, koje se talijanska krajnja desnica teško odriče. Zanimljivo je istaknuti da je upravo u Istri 1921, u rudniku Raša, bio podignut prvi ustanak protiv fašističkog terora pa je tako taj kratkotrajno oslobođeni teritorij (Labinska republika) prvi antifašistički ustanak u Europi uopće. Nije isključeno da će u vrijeme ratifikacije hrvatskoga pristupnog ugovora u Talijanskom parlamentu biti pojačan pritisak da se dodatno (financijski) valorizira šteta nanesena izbjeglim i prognanim Talijanima. Jednako tako, prilično je razvidno da se Fini možda dugoročno defašizirao, ali da se kratkoročno koristi raznim revizionističkim metodama ne bi li u metežu krizom pogođene talijanske stranačke scene isplivao kao Berlusconijev nasljednik.

Višeslav Raos