Hvatanje za mit

Zatvoreni u društvene teorije, proučavatelji umjetnosti često se gube i ne uviđaju besmisao efemernog shvaćanja umjetnosti, kao i njegovu netočnost kada se usporedi sa stvarnim svijetom

San povijesnoga prosvjetiteljstva o racionalizaciji svekolikoga ljudskog znanja kao i njegovoj katalogizaciji od svoga začetka prije dvjestotinjak godina do danas prešao je dugačak put. Svakodnevno rastući ocean činjenica o svijetu danas je uz pomoć interneta i projekata poput Wikipedije, koji se temelje na čistom altruizmu besplatnog (otvorenog) dijeljenja podataka i angažmana oko njihova uređivanja (što, doduše, istovremeno otvara široka polja za zlouporabu, manipulaciju podacima i njihovo prikrivanje) učinili su znanje još dostupnijim i jeftinijim. U takvu svijetu jedan od najvažnijih fenomena početka ovog stoljeća jest svakako i val racionalizacije svih fenomena koji nas okružuju. U toj plimi umjetnost je jedna od posljednjih utvrda koje odolijevaju hladno analitičkim znanstvenim iskazima. U većini pisanja o umjetnosti koja teže odmaknuti se od mistifikatorskih iskaza o umjetniku kao geniju (a takva su, ruku na srce, vrlo rijetka u nas) glavni ključ koji znanstveno legitimizira umjetnost jest sociologija. Ona je očigledna u naglašavanju povijesnoga trenutka nastanka djela i njegova suživota s drugim sferama života, njegova djelovanja kao društvenoga fenomena.

Američki entomolog Edward O. Wilson

Teško je osporiti da je umjetnost društveni fenomen, ali takvo stajalište ne uzima u obzir njezin estetski učinak, bezvremensku fascinaciju koju neosporno imaju neka djela (recimo od antike, renesanse, nadalje). Duh relativizma doveo je do apsurda izreku s Olbrichova paviljona secesije „vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njezina sloboda“. Zatvoreni u društvene teorije, proučavatelji umjetnosti često se gube i ne uviđaju besmisao takva stajališta, kao i njegovu netočnost kada se usporedi sa stvarnim svijetom. Fascinacija je ono što je ostalo od umjetničkih djela prošlosti, iako se društveni kontekst jako izmijenio. Biblija suvremenih teoretičara je Dantova knjiga Preobražaj svakidašnjeg, koja uspostavlja umjetnički (umjetnikov) čin kao element koji razlikuje umjetničko djelo danas. Danas je ključna riječ, jer iako je i sam nezadovoljan takvim sociološkim određenjem, on mu ne izmiče.

Njegovi pokušaji takva pristupa dobro su analizirani u knjizi Howarda Beckera Svjetovi umjetnosti, koja na još radikalniji način uspostavlja društvenu uvjetovanost naše percepcije nekog djela kao umjetničkog, pa čak i društvenu uvjetovanost svake estetike: „Kada postojeća estetika ne legitimira logički ono što je već legitimno na druge načine, netko će konstruirati teoriju koja to čini“, a o Dantu i njegovoj teoriji kaže kako je upravo tako naknadno izmišljena kako bi opravdala popularnost slučajno odabrana objekta iz stvarnosti koji je postao umjetničko djelo (ponajprije u Warhola). Ali, kako upozorava drugi od autora kojima ćemo se u ovome članku baviti – trend afirmacije slučaja i sama umjetničkog čina (od Duchampa do konceptualne umjetnosti) čini tek mali postotak sveukupne likovnoumjetničke proizvodnje.

Beskonačnost slobode

Opisali smo liniju sociologije, liniju koja o umjetnosti govori na znanstveni način, ali zanemarujući pojmove kao univerzalna ljepota, i zamjenjujući ih pojmovima poput društvene uvjetovanosti i ukusa vremena. Naime, u današnjem svijetu malošto se može nazvati univerzalnim, posebice estetski užitak koji se već tradicionalno smatra nečim izrazito individualnim. Bijeg od riječi opće posljedica je liberalizacije svih sfera života, širenja područja slobode od prava na vjeroispovijed do prava na seksualnu orijentaciju. I sociološki taj je bijeg utemeljen, jer je jamac minimalnog upletanja represije društva u život pojedinca. Ali iz dobrih namjera stvaraju se nove represije. Danas je politički nekorektno proučavati genetske osnove bilo koje društvene pojave. Svaki novinski članak o genetski modificiranoj hrani donosi buku mase sa srednjoškolskim znanjem biologije ili (još gore) nedovoljno izučenih biologa koji kao da ne znaju da je svaka umjetna selekcija (koju čovjek radi već gotovo deset tisuća godina, od neolitske poljoprivredne revolucije) zapravo genetska modifikacija i kako je sva hrana koju mi jedemo genetski modificirana na svoj način. Svaka mogućnost genske terapije na zametku izaziva prosvjede, pri čemu se izvlači fraza o igranju Boga bez znanja da se neke bolesti već liječe na taj način, kao i perspektive da bi se na taj način moglo spasiti bezbroj života.

Slične prosvjede izaziva i genetsko proučavanje estetike. Zanimljivo je da se većina današnjih „liberalnih“ mislilaca koji inače odbacuju nadnaravno podrijetlo većine pojava u prirodi tako grčevito hvata za mit (za nit) da je podrijetlo umjetnosti upravo takvo. Pitanje je otvoreno zašto je tomu tako. Tu je ponajprije ljudski strah od genskog determinizma i želja za očuvanjem iluzije slobode u estetskom izboru. Scijentističke teorije umjetnosti ne dokidaju tu slobodu, ali govore o sklonostima za proglašavanje nečega lijepim, za govor o nečemu kao o fascinantnom estetskom proizvodu. Možda su sociološke teorije plodan poligon za dodatne mistifikacije, možda im je nemilo odbaciti filozofiju i ontološka objašnjenja umjetnosti. Ali s filozofijom je kao s roditeljima: sve znanosti započele su u njoj, ali s vremenom je trebaju napustiti, započeti samostalan život.

Umjetnost kao prilagodba

Malenim koracima i znanost o umjetnosti to čini. Nakon što je probila okove nadnaravne inspiracije, vrijeme je da znanost o umjetnosti probije i okove sociologije. O umjetnosti kao genetskoj prilagodbi pisali su od devedesetih godina prošloga stoljeća znanstvenici Ellen Dissanayake, Steven Pinker i Alan Leslie. Sam je Darwin umjetnost također smatrao prilagodbom, a o takvu ranom shvaćanju možemo čitati i u nas, kod Krleže, u dnevniku Davni dani (izdan 1956, sa zapisima iz 1917–1921): „[...] po čemu se umjetničko stvaranje u oblastima ljubavne lirike razlikuje od raznobojnog i šarenog perja ptičjeg za vrijeme parenja? Trebalo bi, prema tome, napisati genealogiju lirske ljepote.“

Knjiga Pomirenje američkog entomologa Edwarda O. Wilsona napisana je 1998, a u hrvatskome je prijevodu Nebojše Buđanovca u nakladi Algoritma izašla prošle godine. Pokušaj ujedinjenja svih ljudskih spoznaja na temelju genetike velik je i hrabar projekt, a sam pisac uočava kako je većina istraživanja o toj temi još u povojima. Drugim riječima, ova knjiga ne daje formulu po kojoj će se znanje uistinu ujediniti, nego je putokaz u tom smjeru, vodi zainteresirana čitatelja u svijet koji otvara um za nešto drukčiji pristup svijetu, a napose drukčiji pristup društvu i umjetnosti negoli ga imaju naši školnici.

Psihoanaliza, incest i „jedinstvo znanja“

U nedavno objavljenoj knjizi Uljanice i duhovi napisao je Zoran Kravar: „Egzaktne znanosti prelaze granicu područja koje je do jučer slovilo kao stvar po sebi odnosno [...] dokidaju ograničenja spoznajnih teorija koje apsolutiziraju razliku između stvari po sebi i stvari za nas“, dakle, za razliku od filozofije, u znanosti stvari jesu onakve kakvima ih mi opažamo (neposredno ili uz pomoć instrumenata). Subjektivnost je dosad bila pobjednička karta relativista, jer ni o čemu ne može se govoriti objektivno, izuzevši se iz vlastitog uma. No, kako kaže Wilson, to vrijedi samo dok ne otkrijemo sve načine na koje funkcionira ljudski um. Gledati svoj um izvan svoga uma bizarna je pomisao koja podsjeća na trash film Victims of the Brain u kojemu poznatom filozofu Danielu Dennettu (koji igra sama sebe) izvade mozak i on iz daljine upravlja tijelom. No riječ je o teoretskim mogućnostima: klasičnim eksperimentima ili tehnološkim spravama koje bilježe rad mozga. Proučavanje uma tek je na početku, u još prilično spekulativnoj fazi, ali spoznaje koje se donose imaju egzaktnost jer ih je moguće ponoviti i predvidjeti.

Uvodeći nas u problem suvremenoga relativizma Wilson ga svrstava u posljedicu blijeđenja prosvjetiteljskoga duha racionalizma, a njegovu procvatu u dvadesetom stoljeću nalazi uzrok u reakciji na niz rasističkih teorija koje su opravdanje nalazile u genetici – od superiornosti bijelih kolonizatora pa do katastrofe Drugoga svjetskog rata. Široki zamah piščev zastaje posebno kako bi dao pljusku psihoanalizi, trnu u oku svim znanstvenicima. Naime, Freudovo učenje, smatra Wilson, nedostatno objašnjava funkcije ida, ega i superega. Svaka od tih instancija neprovjeriva je (istu je zamjerku psihoanalizi kao neznanstvenoj disciplini bio pronašao Karl Popper). Iako je teško zanemariti količinu sublimiranih želja u snovima, Wilson pristaje uz moderniju tezu (aktivacijsko-sintetička teorija Allana Hobsona) u kojoj snovi naprosto služe ponavljanju naučenog ili urođenog. Humanistima se tako teško odreći psihoanalize jer se u analizi nekoga djela oni točno mogu primijeniti kao matematički modeli, poput formule: poznajući poluge psihoanalize lako ćemo učitati seksualna značenja najrazličitijim djelima, i zato je danas literatura prepuna feminističkih i ostalih razmatranja o umjetnosti koja se temelje na psihoanalizi. Bez odbacivanja hipotetskog postojanja podsvijesti, funkcija je mozga, kako znamo, danas mnogo složenija i djeluje kao Einsteinova teorija naspram Newtonove – gravitacija u kojoj veća tijela privlače manja funkcionira pojavno, ali mehanizmi koji to uvjetuju složeniji su. Kritika psihoanalize uzeta je kao jedno od polazišta Wilsonove teorije: sve instancije ljudskog društva (obitelj, ljubav, društveno uređenje, umjetnost) produkti su epigenetskih pravila. Tako recimo incest nije tek društveni tabu (za kojim, štoviše, po Freudu, težimo u razdoblju privrženosti za majku), nego epigenetsko pravilo nastalo iz odbojnosti prema srodnicima jer potomstvo s njima ima veći postotak smrtnosti ili degeneracije zbog toga što postoji veća šansa rađanja pojedinca s letalnom (nepoželjnom) karakteristikom (koja je recesivno gensko svojstvo u oca i majke i ne djeluje na njih), zbog čega i životinje izbjegavaju incest. Privrženost djeteta majci urođeno je gensko pravilo koje jamči djetetovo preživljavanje, a mitološke priče pune incesta, umjetničko djelo Kralj Edip, kao i Freudova teorija, sekundarni su fenomeni koji nalaze izvorište u tom genetskom pravilu.

Svoje teorije Wilson opravdava opisujući različite eksperimente i navodeći egzaktne podatke uz svaku tvrdnju, a u nastavku knjige objašnjava moguća podrijetla različitih društvenih institucija. Potraga za općim, to jest za „jedinstvom znanja“, tek je započela i to na području preklapanja neuroznanosti i genetike.