Govor u prvom licu jednine

Suvremeno bavljenje autoportretom, (pre)ispitivanje njegova značenja i mogućnosti da iskaz nađe zainteresirana sugovornika, izazov je koji premašuje puko rekapituliranje djela na tu temu

Bavljenje vlastitom osobnošću, tijelom, identitetom... putem autoportreta, odnosno autoreferencijalnom umjetničkom praksom, jedna je od najsloženijih tema likovnih umjetnosti. Relativno je kasno stekla autonomnost, tek u renesansi umjetnik se odvažuje bilježenjem traga svoga trenutnog postojanja potvrditi svoju samosvijest i volju da se samooblikuje. Eklatantan je primjer Albrecht Dürer, koji će u više prilika naslikati autoportret, a sliku će brižno popratiti i zapisanim iskazom, poput: „Das malt ich nach meiner gestalt / Ich war sex und zwenzig Jor alt / Albrecht Dürer“.

Iz postava izložbe

U dvadesetom stoljeću samo pitanje identiteta postaje osjetljivo i složeno ovisno o različitim društvenim promjenama i njihovu burnom nizanju. Naposljetku, u ovom stoljeću putem sveprisutna medija slike (fotografije/videa) zapravo svaki pojedinac, neovisno o društvenom položaju, ima mogućnost barem u virtualnom svijetu obznaniti svoje postojanje, a identitet je podložan svakojakoj automanipulaciji, ali i vanjskoj, tuđoj manipulaciji te krađi. Stoga upravo sada bavljenje autoportretom, (pre)ispitivanje njegova značenja i mogućnosti da iskaz nađe zainteresirana sugovornika jest izazov koji premašuje puko rekapituliranje djela na tu temu.

Otkrivanje intime

Ive Šimat Banov, kao autor, i Dalibor Prančević, kao koautor, posvetili su se tumačenju potrebe umjetnice/umjetnika da ispriča svoju priču, autobiografiju kroz likovno djelo, na izložbi Od kipa do ispovijedi: autoportret – biografija postavljenoj u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Odabrali su tridesetak hrvatskih autora – od Ivana Meštrovića do studenata likovne akademije. Već na početku Šimat Banov iskazuje sumnju „Možda je u ovoj temi najmanja šansa za tumače, za ovu sliku (izložbu)“. Zadatak je izložbe, navodi u svojem tekstu Dalibor Prančević, „iskušati tradicionalne načine predstavljanja autorskog entiteta naspram novih mogućnosti autoreprezentacije unutar hrvatskoga geografskog i kulturnog okvira 20. i 21. stoljeća, na čijoj ishodišnoj točki stoji medij kiparstva“. Kustoski se izbor ponajprije okreće intimi, unutrašnjosti.

Na početku izložbenoga narativa nalaze se djela Ivana Meštrovića. Općenito, u njegovu je opusu autoreferencijalnost česta: kao izravna referencija (autoportret), kao postupak poistovjećivanja (npr. autoportretne crte na licima svetaca), transponiranje životnih iskustava boli i razočaranja u određeni tematski okvir (npr. Job). U rasponu od Prvog autoportreta (1901) do Posljednjeg autoportreta (1961) prati se jedan životni put, od mladenačke gordosti, preko zrelosti do težine i tuge starosti obilježene gubitkom. Trauma egzistencije, odnosno njezina autobiografska konotacija, implementirana je u djelima Valerija Michielija i Ljube Ivančića. Kiparski oblici, položaj poprsja, pa čak i izbor materijala za Autoportret Vanje Radauša, rezoniraju naglašenom samouvjerenošću, za koju je najprimjereniji socrealistički stil u kojem je skulptura izvedena. Autoportret Dušana Džamonje najprimjerenije bismo mogli nazvati autospomenikom, koji i u maloj formi plijeni monumentalnošću i dubinom svijesti o prolaznosti. Nasuprot njemu Autoportret Koste Angelija Radovanija, također u punoj figuri, pokazuje lakoću, žovijalnu opuštenost i odustajanje od prevelike deskriptivnosti.

Ivan Meštrović, Autoportret, oko 1930.

Počinje se, dakle, od trodimenzionalne, materijalizirane činjenice, koja je postupno dobila i konceptualni pečat i ironijski odmak, kakav je primjerice zastupao biafranac Ratko Petrić, da bi se potom interes usmjerio na videoradove te performativne oblike u kojima se, prema Šimatu Banovu, skriva i otkriva veliki neposredovani potencijal i najbolji autoportretni fragment ili cjelina.

Između monologa i dijaloga

„Jednostavno, riječ je o zajedništvu. Sve što se događa ovim umjetnicima, događa se nama“, zaključuje Šimat Banov tumačeći bliskost koju osjećamo suočeni s umjetnikovim ispovjednim tonom. Više od puke faktografije kojom bismo nadopunili njegovu biografiju, zanima nas širenje i produbljivanje, konstruiranje vlastite autobiografije koja se potvrđuje u prepoznavanju iskustva, krhkosti, snage, žudnje slične vlastitoj. Proces ulančavanja autoreferencijalnosti i iskustva prisutan je u djelima Gorkoga Žuvele. Moja monografija prividnom zatvorenošću forme stranica odlivenih u željezo upućuje na mogućnost ugrađivanja vlastitoga sadržaja u matricu strukture djela. Disperzirana kroz dijelove postava, Žuvelina djela čine finu asocijativnu nit između različitih strategija autobiografskih i autoportretnih obraćanja.

Zlatan Dumanić iskaz verbalizira intimnom ispovijedi koju posjetitelj iščitava na zidu galerije. Lucidne, duhovite, potresne misli fragmentarno dotiču određene životne situacije otkrivajući autorov specifičan karakter.

Ivan Kožarić, Autoportret, 1991.

Obraćajući se u negacijama nazivima djela (Nemoj me izbjegavati, Nemoj me sisati, Nemoj me smatrati, Nemoj me ignorirati…), Denis Krašković koristi se doslovnošću predmeta iz svakodnevnoga života koji prikazuje kako bi izrazio zaigranost, ali i strah, strepnju. Petar Grimani u videonarativu Di je taj bizon? razmatra preklapanje fikcionalnoga s osobnim, pozicioniranja sebe u odnosu na masu, traženje izgubljene prirodne ravnoteže…

Iako je već napomenuto izbjegavanje društvene angažiranosti u ovom izboru, zanimljiv je rad najmlađeg autora Dragoslava Dragičevića – niz sačinjen od vlastitih lica odlivenih u gipsu, na kojima su ispisani različiti znakovi, od MTV-a do svastike. Njihova aplikacija upućuje na mnogostruko ukrštavanje identiteta, lagano (s)nalaženje pojedinca u različitim vrijednosnim/političkim sustavima čiji je izbor katkad svojevoljan, a katkad preuzet ili nametnut.

Prijemčivost i detaširanost od identitetskih konstrukcija u žarištu su djela Ivane Resić Šore Ordeni. Orden za žensku tipičnost, Medalja za ljubav na prvi pogled, Orden za poslušnost… sve je to ordenje kojim se može okititi ženski objekt koji je zadovoljio jedan konstruiran i nametnut sustav vrijednosti. Polazeći od vlastite pozicije umjetnice često osvještavaju pojam tipičnosti (zamjena identiteta u radu Sandre Sterle Bivanje otočankom), preispituju granice (ne)sigurnosti, ograničenja (performans Vlaste Žanić Metamorfoza, izveden na otvaranju, tijekom kojega se posjetiteljima obratila autorica premazana nevidljivom bojom).

Svoje fizičke granice te granice individualnoga djelovanja naspram širega poretka preispitivao je Marijan Crtalić u performansu Mogućnost otpora, također izvedenu na otvaranju. Izvodeći fizičke vježbe, od lakših do težih, autor je iznosio misli o poziciji angažiranog umjetnika i referirao se na svoje akcije i posljedice koje su izazvale.

Kod Ivana Kožarića svaki čin ima posljedicu – umjetnost! Stoga svaka intervencija jest ludički pomak u percepciji svijeta, a cijeli se opus čita kao otvorena autobiografija ispunjena riječima, djelima, mislima i propustima (?!).

Vedran Perkov nudi autoironijski obrat. Njegova je cjelokupna izložba postavljena prošle godine u splitskoj Galeriji umjetnina u sklopu ciklusa Jedan na jedan bila ispričana u prvom licu jednine. Kroz prizmu egotripskog repetiranja ja, ja i opet ja u instalacijama i videoradovima od kojih je dio predstavljen i na ovoj izložbi, umjetnik se dohvatio pozicije umjetnika u art-svijetu te šire društvene zbilje. On tu zbilju izokreće u svoju korist, čineći da sve bude zaklonjeno likom i djelom – Vedrana Perkova.

Izložba u cjelini djeluje kao živi organizam, kao prostor višeglasja između monologa i dijaloga. Možemo dakako zamisliti još autora koji su ispovjednim poetikama i radovima mogli biti izloženi, no svaki je izbor subjektivan i brojčano/prostorno ograničen.